Počela sam trčati kako bih se bavila fizičkom aktivnošću, izgubila koji kilogram, odmaknula se od posla i kompjutera te provela dio dana na otvorenom. Sjećam se kako sam sama grabila prve korake: malo sam hodala, pa malo trčala, da bih konačno spojila pet kilometara u komadu. Vratila sam se kući i pohvalila se svojim ukućanima: „Uspjela sam! Palo je prvih pet kilometara!” Kasnije su se zaredale duže dionice i ja sam se fino „zarazila” ovim sportom. Trčanje me naučilo dosta toga: ponajprije o upornosti, disciplini, poslušnosti, ali i molitvi.

Naravno da trčanje i molitva na prvi pogled nemaju mnogo toga zajedničkoga. Za početak, trčanje traži pokret tijela, a molitva sabranost duha. U trčanju kilometri prolaze pod nogama, dok se u molitvi ponekad čini kao da se ništa ne događa. Trkač mjeri vrijeme, tempo i udaljenost, a molitelj se ustvari izdiže iznad tih kategorija. Međutim, što više trčim, sve mi se više čini da između trčanja i molitve postoji jedna duboka poveznica: oboje nas uče ustrajnosti.

Cilj često nije vidljiv

Kada krećem trčati, osobito na duže dionice, početak je često varljiv. Prvih nekoliko kilometara noge su mi lagane, tijelo odmorno i čini mi se da mogu beskonačno trčati. Međutim, uvijek dođe onaj trenutak kada sve postane teško: disanje se ubrza, noge otežaju, a u glavi se pojavi pitanje: „Zašto mi ovo uopće treba? Tko me na ovo natjerao?”

Slično je i s molitvom. Postoje dani kada je lako moliti, kada riječi dolaze same od sebe, srce je smireno i baš nekako osjećamo Božju blizinu. Ali postoje i oni drugi dani… Kada sjednemo na drvenu crkvenu klupu, kleknemo ili stanemo pred Boga, ali ne osjećamo ništa. Misli lutaju, vrijeme sporo prolazi i čini nam se kao da naše riječi ne dopiru do nikoga. Tada je lako, baš kao i u dugoprugaškoj utrci, zaključiti kako molitva nema smisla.

Međutim, svaki trkač koji se na utrci našao u krizi zna da osjećaji nisu uvijek najbolji pokazatelj stvarnosti. Upravo činjenica da mu je teško i da bi najradije odustao znači da se i dalje kreće prema cilju, premda ga u tom trenutku ne vidi. Tako je i u molitvi. Kada nam se čini da ne napredujemo i kada bismo najradije odustali, možda upravo tada činimo najvažnije korake. Poput trkača koji ne vidi cilj, ali mu se svakim teškim korakom približava, i molitelj može biti bliže Bogu upravo onda kada ga ne osjeća.

Korak po korak

Nitko ne istrči maraton tako što jednog jutra jednostavno odluči prijeći tih duuuugih 42 kilometra. Naime, za jednu od najzahtjevnijih sportskih disciplina tijelo se priprema postupno. Uobičajeni program priprema traje oko četiri mjeseca intenzivnog treniranja, a tome prethode godine i godine marljivog skupljanja otrčanih kilometara. Maratonci se pripremaju treninzima snage, ubrzanja i dužina. Nekada trče brzo, nekada sporo, a nekada se moraju zaustaviti ili prohodati koji kilometar.

Kvalitetan duhovni život jednako tako ne nastaje u trenu. Nitko od nas nije odmah znao satima moliti, niti smo od početka bili potpuno posvećeni molitvi. Često se mučimo s molitvom. Ne znamo kako bismo počeli, bismo li zahvaljivali, slavili ili odmah Bogu iznosili svoje potrebe.

Ponekad nam je pak dovoljno nekoliko minuta tišine, kratak pogled prema nebu, brza dionica, jedno „Oče, hvala ti” ili „Isuse, pomozi mi”. Nekada nam je potrebna samo jedna strelovita molitva koja će Bogu reći da ga trebamo, da nam je važan i da ne možemo bez Njega.

Ali postoje i trenuci kada jedna kratka molitva (da ne kažemo molitveni šprint) jednostavno nije dovoljna. Ponekad za neku nakanu molimo danima, tjednima ili mjesecima. Potrebne su nam molitveni treninzi dužine, devetnice, post, ustrajna molitva i ponovno vraćanje istoj nakani, čak i onda kada ne vidimo nikakav odgovor. Takva molitva nije znak da nas Bog ne čuje, nego prilika da se naše srce glasnije zavapi i još se dublje osloni na Njega.

Molitvom po molitvom, dan po dan, korak po korak, ono što nam se na početku činilo nemogućim polako postaje važan dio našeg života.