Neizmjernost zatvorena u tvojoj miloj utrobi
Sada napušta svoj zatvor ljubljeni;
Tamo je On sebe učinio, po svome namislu,
Dovoljno slabim da dođe u naš svijet;
Ali zar za tebe i za Njega u svratištu mjesta nema?
(John Donne, iz pjesme „La Corona”)

Promotrite dvije visoke zgrade. Jedna je svratište za Boga i čovjeka, a druga nije.

Jedna je ona koju su nekada zvali Searsovim tornjem, u Chicagu. Više se ne zove tako, jer se dotična tvrtka bliži svojoj konačnoj propasti (izvorni članak objavljen je 2014. godine, op. prev.), i „njezino je mjesto više je ne poznaje”. Taj je toranj visok više od 425 metara. Radi se o titanskome pothvatu inženjerske vještine, i najpopularnijemu mjestu za turiste u gradu. Ljudi se voze na terasu za promatranje na njegovome vrhu, odakle mogu vidjeti nekoliko saveznih država, kao i prostranu površinu jezera Michigan. Taj je toranj siv, sjajan, čeličan, ravnih linija, bez ukrasa, masivan i hladan.

To je nešto što je napravio čovjek, ali ne za čovjeka, nego za ono malo bogatih i moćnih čiji su uredi tamo smješteni, i za one turiste koji neće toliko gledati njega koliko gledati s njega. On ne uzdiže obično, nego ga ignorira. On može biti izvor zaposlenja mnogim domarima i majstorima, ali ne može biti predmetom njihove pobožnosti. Nijedan starac neće svojemu unuku reći: „Hajde, Billy, dođi da se liftom odvezemo na devedeseti kat, pa da ti pokažem kante za smeće koje sam praznio.”

Searsov toranj u Chicagu. Foto: Cyndy Sims Parr – Flickr: Chicago architecture, CC BY-SA 2.0

Searsov toranj nije ružno mjesto. Nije baš ni lijepo mjesto. On gotovo da i nije mjesto. On je više nešto kao negacija mjesta. Mogao bi se nalaziti i u Singapuru, ili Šangaju, ili São Paulu, ako uzmete u obzir njegovu nepovezanost s ljudskim svijetom oko njega. Njega ne dotiču niti najmanji hirovi, brižnost ili ljubav običnih ljudi. Neki bi ga možda nazvali umjetnošću, ali nitko se ne bi usudio nazvati ga narodnom umjetnošću.

Sada pogledajmo veličanstvenu katedralu u Chartresu.

On se nadvija „tek” oko 105 metara iznad ravnica što ga okružuju, iako ga se može vidjeti i s mnogo kilometara udaljenosti. A dobri su stanovnici Chartresa, kada su u trinaestome stoljeću ponovno gradili tu katedralu, kako bi ona bila jedna od dika Francuske, sigurno bili ponosni na njezinu impozantnu visinu, i s dobrodošlicom su dočekivali hodočasnike koji su dolazili u njihovo selo kako bi častili relikvije i potrošili nešto novaca na velikim sajmovima koji su se održavali za vrijeme marijanskih svetkovina tijekom godine.

No, uza sve to, katedrala u Chartresu posve je drugačija vrsta građevine. U tome svratištu ima mjesta za čovjeka, i samo ju je Crkva mogla sagraditi. Promislimo malo o tome.

Mali stolar

Mi znamo da su ljudske ruke podigle metalne zidove Searsova tornja, no to znamo jedino po tome što smo to odnekud zaključili, jer su svi tragovi ljudske ruke izbrisani. Stroj nije izgradio toranj, ali stroj ga je mogao izgraditi. Njegove linije nije isklesao dječak s dlijetom, nego strojevi.

Naravno da nije tako bilo u slučaju Chartresa, jer oni tada nisu imali naše dizelskim gorivom pokretane dizalice, vitla i maljeve za nabijanje, no ja mislim na više od toga. Svaki četvorni metar te katedrale nosi otisak ljudskoga prsta, i to nije puko pitanje povijesnih okolnosti. Radi se o biti samoga umjetničkoga djela, i samoga Gospodina kojega treba slaviti, i kršćanskih duša koje trebaju tamo slaviti Gospodina.

Foto: Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0

Pomislite na mnoge pobožne slike dječaka Isusa u nazaretskome domu. Tamo je Marija, koja prede vunu na preslici, ili miješa kvasac u nekoliko mjera brašna. Tamo je Josip, čije su ruke spretne sa tokarilicom, kako uči dječaka obrtu koji će on koristiti kako bi se brinuo za Mariju tijekom onih skrivenih godina prije njegove službe svijetu. Ruke našega Gospodina bile su ogrubjele od žuljeva od rada. Imao je čvornate prste i žilava zapešća čovjeka koji je znao što je naporan rad i znoj, što su ograničenja i pobjede, težak fizički rad, što je umijeće izrade stvari od drveta – gredâ javne zgrade, stupovâ i nadvratnikâ trijema, stola, kolijevke, križa.

Zato su ljudi koji su izgradili katedralu u Chartresu učinili više od samoga rada sa svojim rukama. Oni su razumjeli da je Gospodin zauvijek uzvisio tako ponizan posao poput njihovoga. Zato su i u katedrali i na njoj ostavili uspomene na svoj rad.

„Majstore Jacquese”, zamišljam jednoga od klesara kako govori voditelju staklara, „mi zidari doprinijet ćemo svojim dijelom, ako biste vi mogli za nas izraditi dio toga prozora.” I zato imamo dio vitraja na kojemu vidimo trojicu kamenoklesara, na nečemu što izgleda poput neke visoke skele, kako grade bedeme jednoga od tornjeva. A tu je i drugo mjesto, na kojemu vidimo kako se odaje počast mjesecu rujnu, i kako dvojica muškaraca gaze grožđe u bačvi, a iznad njih vise zreli grozdovi. Na drugome pak mjestu vidimo trojicu muškaraca i konja: jedan od njih drži glavu konja kako bi ga umirio, drugi stavlja potkovu na jednu od stražnjih nogu konja, a treći, potkivač, koristi malu šiljastu alatku kako bi konju potkratio nokte.

Na još jednome mjestu vidimo pastire, one najponiznije među ljudima, koji ne pripadaju nikakvome obrtničkome cehu, kako prvi primaju radosnu vijest o rođenju Gospodinovu. Oni će poći u štalicu kako bi ga promatrali, upravo onako kako će svi ljudi: pastiri, domaćice, pekari, zlatari, vitezovi, vojvode, seljaci, svećenici, učenjaci, pralje, ribari, tkalci, kraljevi i djeca – doći u Chartres, kako bi ga štovali, i kako bi ga primili pod skromnim likom kruha i vina. Ovo svratište svakoga dočekuje s dobrodošlicom.

Turist i hodočasnik

Nitko ne dolazi na Searsov toranj kako bi ispunio zavjet. On nije predmet ničije postojane ljubavi. Ne daje smisao ničijemu životu. To je mjesto za posjet, ali tamo se ne obitava.

Turist je po definiciji netko tko ide na ture, obilazi po gradu kako bi vidio što više „znamenitosti”. Ne kažem da je loša stvar biti turist. To jednostavno nije ista stvar kao biti hodočasnik. Ta se razlika dobro vidi u jednoj staroj božićnoj pjesmi:

Dođite u Betlehem i vidite
Njega čijemu rođenju anđeli pjevaju!
Dođite, poklonite se nice
Kristu Gospodinu, novorođenome kralju!

Hodočasnik je u svoje srce pustio Gospodina svoje ljubavi. Polazi u Betlehem, Lurd, Guadalupe ili Chartres ne radi fotografija, nego radi samoga phos kosmou – Svjetla svijeta. Turist može biti umoran od svojega doma, i željeti otići iz njega na neko vrijeme. Hodočasnik čezne za svojim odredištem jer mu je ono više dom od njegovoga stvarnoga doma.

Foto: Fr. Lawrence Lew, OP | Flickr.com

Searsov toranj usamljenome čovjeku grubo kaže: „Dopustit ćemo ti da uđeš, pod određenim uvjetima, iako si sićušan i beznačajan.” Chartres usamljenome hodočasniku kaže: „Dođi i uđi u radost Gospodara svojega! I on je bio malen, i ako smo i mi maleni poput njega, on nam je ipak obećao ovo obitavalište, jer je rekao: ‘Idem pred vama da vam pripravim mjesto.’”

Tipični turist je nemiran, jer mu ni njegov pravi dom zapravo nije dom. Hodočasnik je nemiran, jer je dom koji voli tek sjena njegovoga istinskoga doma, onoga prema kojemu hodi, dan za danom. Chartres mu kaže: „Dođi k meni, umorni putniče! Nema niti jednoga mojega četvornoga metra koji nije nikada bio predmetom ljubavi i promišljene pažnje nekoga ljudskoga bića. Ja sam mjesto za Boga, i zato sam i mjesto za čovjeka.”

Turist pretvara vino svetoga u vodu sekularnoga. Za hodočasnika je čak i gutljaj hladne vode na putu poput vina.

Pjevanje u katedrali

Za što je Searsov toranj? Za zaradu, pretpostavljam. Za što drugo? I za što?

Za što je katedrala u Chartresu? To pitanje možemo drugačije postaviti. Za što je bila Marijina utroba?

Kada je Marija udomila Gospodina, neizmjernost se zatvorila u njezinoj miloj utrobi, ona je sama bila Škrinja zavjetna. Unutar njezinih živih odaja prebivao je Novi Zakon, novi veliki svećenik, istinski kruh nebeski. Ona tako nije postala samo Majkom Glave Crkve, Krista, nego je sama postala pralikom Crkve. Crkva ne može biti nešto više ili nešto drugo od onoga što je bila Marija – malena utroba, u kojoj ćemo naći Stvoritelja svih stvari.

Dakle, Chartres je to toplo mjesto, poput Marijine utrobe. Neusporedivo je lijep. Njegovo duboko plavo svjetlo obasjava unutrašnjost vizijama proroka i svetaca, i običnih kršćana pri njihovome poslu, te Marije i Isusa, i života koji će doći. On pripada svim vjernicima, budući da je Marija Majka svih vjernika. Upravo se tu oni krste dok su još nemušta dječica, i tu primaju prvi okus kruha anđeoskoga, tu se vjenčaju, tu pjevaju na Božić i tuguju na Veliki petak, i raduju se na uskrsno jutro, i tu im tijelo leži u lijesu dok njihovi voljeni mole za njihovu dušu. To je jedino mjesto na Zemlji koje ih ponajviše pripravlja za njihovo mjesto pred licem Božjim. To je utroba – istovremeno beskrajna i bliska – i tu će po milosti ponovno postati malenima, i ponovno se roditi, roditi za vječnu katedralu, čija su duljina i visina i širina – nedokučiva bogatstva Božja.

Izvor: Magnificat | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.