IGNORIRANJE SADAŠNJOSTI ZBOG IZGUBLJENE PROŠLOSTI

Film ‘Ponoć u Parizu’ otkriva jednu veliku opasnost za kršćane – nostalgiju

Iako “Ponoć u Parizu” nije Allenov najbolji film, on ipak uspijeva preispitivati neka pitanja koja bi kršćanima trebala biti važna. Nostalgija je jedno od njih

ponoć u parizu Woody Allen nostalgija

Foto: www.allmovies.ge

U filmu, par koji je u posjetu Parizu otkriva da je njihov predstojeći brak osuđen na propast kada se budući ženik nađe u nekoj vrsti putovanja kroz vrijeme u Parizu u 1920-ima. Mislim da ne otkrivam previše govoreći vam da susreće F. Scotta Fitzgeralda (i Zeldu), Pabla Picassa, Gertrude Stein i Ernesta Hemingwaya. I, naravno, zaljubi se.

Film je dovoljno zabavan, iako ni približno kao Hemingwayeva knjiga Pokretni blagdan koja vas vodi na isto mjesto radnje, ali uz više snage i više teksture. Iako, po mom mišljenju, ono što je u filmu bitno jest njegova središnja tema: prividna snaga nostalgije.

Središnji lik vjeruje da on na neki način ne pripada u 21. stoljeće. Misli da bi mu život bio bolji samo da je rođen u čarobno vrijeme Pariza za vrijeme umjetničke i književne renesanse 1920-ih. To je poprilično uobičajen osjećaj. Jimmy Buffet se osvrće na slično iskustvo u svojoj kultnoj pjesmi “Gusar o četrdesetima”:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da, ja sam gusar, dvjesto godina prekasno

Topovi ne grme, nemam što opljačkati

Žrtva sudbine s četrdeset i nešto

Stigao sam prekasno, stigao sam prekasno

Naime, ono što glavni lik u ovom filmu otkriva jest da promjena vremenskog razdoblja ne negira privlačnost nostalgije. Otkriva da su i ljudi koje upoznaje u Parizu 1920-ih također nostalgični za onim vremenima koja su oni smatrali zlatnima prije njihova vremena.

Nostalgija je u korijenu mnogo toga što se događa oko nas. Čini se da su neki nostalgični za mitom stare Konfederacije, neki za mitom 1960-ih. Neki misle da bi nam bilo bolje kad bismo se samo mogli vratiti “obiteljskim vrijednostima” 1950-ih, a neki zamišljaju prethistorijsku feminističku utopiju tamo nekad u onim vremenima kad su žene vladale mirnim ruralnim krajolikom. A u našim životima, mnogi od nas zamišljaju svoju prošlost idiličnom i pitaju se hoće li se ikad tamo moći vratiti.

Allenov film prikazuje beskorisnost svega toga. Naša je tendencija ignorirati milost i slavu sadašnjosti, a ignorirati brutalnost i banalnost prošlosti. To je uglavnom istina. Ali, negdje u svim našim nostalgičnim impulsima je, po mom mišljenju, nešto što proizilazi iz potpune istine.

“Sjećanje je glad”, Hemingway je rekao, i ja mislim da je u pravu. Naša topla sjećanja, o vremenima koja smo poznavali ili o vremenima za koja bismo željeli da smo ih poznavali, vode nas do dubokih čežnji unutar nas samih o svijetu koji je ispravljen.

To je vrsta čežnje na koju C. S. Lewis ukazuje kao na znak kršćanske istine. Lewis je žudio za rajem, za velikim “sjeverom” koji je mogao vidjeti na širokom nebu iznad sebe, ali je on povezivao tu žudnju sa čežnjom koju smo prvo iskusili u nostalgiji za mijenjanjem godišnjih doba, za pričama iz djetinjstva, za iskustvom doma.

U posljednjoj od njegovih knjiga o Narniji, Lewis nam pokazuje svoju viziju kraja. To nije bijeg od stvaranja ili bijeg od prošlosti. Umjesto toga, to je više “stvarna” Narnija od koje je starija Narnija samo sjena. Život u toj sadašnjoj Narniji dolazi do svršetka, ali nije “završen”. Pripremao ih je za život u novoj Narniji u kojoj čežnje za domom dolaze do ostvarenja, proširujući se u vječnost.

Svi mi osjećamo nostalgiju i, često, shvaćamo da je ta nostalgija previše iluzorna. Ali to ne znači da bismo je trebali potisnuti. Mi smo stvoreni za nostalgiju za budućnošću.

Možda je iza cjelokupne Allenove tjeskobe tužna čežnja za postojanjem raja. Čini se da on govori: “Taština nad taštinama, sve je taština.” To je važna riječ, riječ koju imamo. Ali postoji i Riječ nakon toga.

Russel D. Moore | CERC

Prijevod: Sanja Boto│Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Objavljeno: 26. lipnja 2016.

Možda vam se svidi