Razgovarali smo s prvim svećenikom Bratstva svetog Petra iz Hrvatske: Kako me osvojila tradicionalna misa
“Taj bogati jezik simbola jest nešto što suvremenome čovjeku manjka, a on je zapravo ono što ga povezuje s transcendentalnom stvarnošću i ono što može doista preobraziti njegov život. To su stvari koje su teško iskazive riječima, no mislim je ta potraga za mističnim, uzvišenim, ono što me privuklo tradicionalnoj rimskoj liturgiji”, kazao nam je u razgovoru vlč. Stjepan Androić
Vlč. Stjepan Androić prvi je svećenik iz Hrvatske koji je zaređen u Svećeničkom bratstvu svetog Petra (FSSP). Riječ je o družbi apostolskog života koja njeguje slavljenje tradicionalne latinske mise. Bratstvo svetog Petra su 1988. godine osnovali svećenici koju nisu htjeli sudjelovati u raskolničkom činu mons. Marcela Lefebvrea koji je protivno volji Ivana Pavla II. zaredio četiri svećenika Bratstva svetog Pija X. za biskupe.
Nakon sedam godina formacije u bogosloviji FSSP-a u Bavarskoj, Stjepan je u lipnju ove godine zaređen za svećenika, a mladu misu je slavio u kapeli cistercitske opatije Mehrerau u Austriji i u zagrebačkoj crkvi svetog Blaža gdje se nedjeljom slavi tradicionalna latinska misa. S vlč. Androićem smo razgovarali o njegovom svećeničkom pozivu, ljubavi prema tradicionalnoj liturgiji, Bratstvu svetog Petra, te o nekim aktualnim pitanjima iz života Crkve. Razgovor je vođen na “ti” jer novinara i Stjepana veže prijateljstvo nastalo na okupljanjima Hrvatskog čestertonijanskog kluba i izvan njega.
– Nedavno si zaređen za svećenika, kakav je osjećaj?
Sad kad su prošla dva mjeseca od ređenja i mlade mise i dojmovi se slegli, jasno vidim da je sve što se dogodilo jedan ogroman nezasluženi Božji dar. Mislim da svakome svećeniku te dvije stvari igraju važnu ulogu: s jedne strane svijest o tome da smo primili veliki dar koji sada stavljamo u službu Crkve, a s druge strane svijest o tome da smo nedostojni toga dara. I jedno i drugo je potrebno kako bi svećenik ostao usidren u tome što treba činiti jer zaređeni smo ne zbog sebe, već zbog drugih, zbog Crkve, zbog vjernika.
Svećenički poziv je također konkretizacija osobnog odnos s Gospodinom Isusom Kristom koji nas je pozvao da ga slijedimo na poseban način i koji nas je nazvao prijateljima. To je ono što nam daje sigurnost i snagu da nastavimo dalje. To su spoznaje koje trebaju pratiti ostatak svećeničkog puta: svijest o tome koliko smo veliki dar primili od Isusa, i s druge strane svijest o tome da je on jedini koji može biti zaslužan za uspjeh svećeničkog poziva.
– Kako je bilo slaviti prvu svetu misu, vršiti pretvorbu?
Znam da će to zvučati prozaično, ali ako bismo govorili o prvoj misi puno toga što se događa su stvari koje si prethodno vježbao i naučio. No, osjećaji su tu, samo je toliko toga u isti mah da čovjek ne može procesuirati sve što se događa. Međutim, što se tiče samoga trenutka pretvorbe, što se tiče samoga trenutka svete pričesti, činjenica da sad kao svećenik pružam svetu pričest drugima i da Gospodin po mojim rukama pristupa na oltar je možda i najveći razlog zašto sam maločas rekao da mi kao svećenici uvijek moramo biti svjesni nedostojnosti onoga što smo primili i istovremeno biti ispunjeni zahvalnošću zbog velike ljubavi koju nam je Gospodin darovao.
– Kao što se događa sa sve više mladomisnika, i ti si prije ulaska u bogosloviju imao već završen jedan fakultet i inicijalno možda drugačije planove, kako si razabrao da te Bog zove na svećeništvo?
Prije bogoslovije diplomirao sam engleski i ruski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio sam jako zadovoljan sa svojim studijem, i do dan danas sam zahvalan na svemu što sam primio u tih pet godina. Dapače, čak vjerujem da mi je taj studij znatno koristio posljednjih godina. Međutim, negdje za vrijeme diplomskog studija, kada si čovjek već postavlja ozbiljna pitanja o tome što želi raditi u životu, ja sam si isto postavio pitanje: Je li brak za mene?
Nekako se činilo da sve ide u tome smjeru, sve dok u rujnu 2017. godine nisam otišao na zavjetno hodočašće u Mariju Bistricu s drugim mladima iz nadbiskupije. Te je godine glavni govornik bio vlč. Jakov Rađa, koji je u Zagrebačkoj nadbiskupiji zadužen za pastoral duhovnih zvanja. U svojem je subotnjem nagovoru govorio o prepoznavanju poziva. Potaknut njegovim riječima, te večeri sam otišao u baziliku i proveo puno vremena pred Presvetim i zamolio sam dragoga Boga da mi pokaže što želi od mene. Nakon toga su se jedan za drugim u vrlo kratkom razdoblju počeli odvijati događaji koji su me priveli ne samo k svijesti o tome da me Bog poziva, nego također i tome da upoznam Svećeničko bratstvo svetoga Petra u kojem se moj poziv i konkretno formirao.
Treba spomenuti da sam u to vrijeme pohađao “Dođi i vidi” program kojeg je također vodio vlč. Rađa. Tijekom jednog od svojih nagovora rekao je zanimljivu stvar koja mi se urezala u sjećanje: „Ako Božja volju zamislimo kao zid, jedini način na koji je možemo stvarno spoznati je da budemo otvoreni za sve što se na tome zidu nalazi, jer čim kažemo makar i za jednu stvar na tom zidu: ‘Gospodine, sve, samo ne to’, sprječavamo milosti da djeluju u našemu životu.“ Drugim riječima, teže spoznajemo na što nas Bog stvarno poziva. To je nešto što sam morao učiti tijekom vremena: sve više prepuštati stvari u Božje ruke da On sa mnom čini ono što želi, a ne ono što bih ja htio.
– Kako si se odlučio baš za Svećeničko bratstvo svetog Petra?
Još za vrijeme studiranja ruskog jezika sam se počeo interesirati za kršćanski istok, rusko kršćanstvo te sam nakon nekog vremena preko grkokatolika u Hrvatskoj upoznao istočnu tradiciju i liturgiju kod nas. Cijeli liturgijski aspekt kršćanskog istoka me fascinirao. Kada sam 2017. po prvi puta otkrio tradicionalnu latinsku misu koja se tada odvijala u crkvi svetog Martina, sve ono što sam susreo u istočnoj liturgiji: mističnost, pobožnost, molitve koje ciljaju direktno na aspekt povijesti spasenja, liturgiju usmjerenu na Boga, sam odjednom doživio na svom prvom sudjelovanju na tradicionalnoj misi.
Taj bogati jezik simbola jest nešto što suvremenome čovjeku manjka, a on je zapravo ono što ga povezuje s transcendentalnom stvarnošću i ono što može doista preobraziti njegov život. To su stvari koje su teško iskazive riječima, no mislim je ta potraga za mističnim, uzvišenim, ono što me privuklo tradicionalnoj rimskoj liturgiji. Kada sam krenuo razmišljati o svećeničkome pozivu, bilo mi je jasno da je to način na koji bih htio biti svećenik. Svećenik koji će biti povezan s tradicionalnom latinskom misom koja me toliko dotakla i potakla na razmišljanje o pozivu.
Razmjerno brzo nakon iskustva s Marije Bistrice o kojem sam govorio upoznao sam prvoga svećenika iz Bratstva svetog Petra. To je bio velečasni Jérôme Bücker, koji je već neko vrijeme redovito posjećivao Hrvatsku i u razgovoru s njime imao sam priliku saznati više o Bratstvu svetoga Petra i shvatio da bratstvo posjeduje upravo onu karizmu, onaj način vršenja službe unutar Crkve koju sam i ja jednoga dana htio imati kao svećenik.
Od toga trenutka do trenutka kad sam se prijavio za bogosloviju u mojoj glavi nije postojala nikakva alternativa. Od početka sam znao da je Bratstvo svetog Petra mjesto gdje želim započeti svoj put k svećenstvu. Nisam imao plan B, u smislu što ću učiniti ako me oni odbiju. Bogu hvala, nisam nikad morao niti razmišljati o alternativama jer su me prihvatili i 2019. sam započeo sa svojom formacijom u bratstvu.
– Ti si prvi Hrvat koji je postao svećenik Bratstva?
Prvi sam iz Hrvatske. Imamo jednoga svećenika hrvatskih korijena s Novog Zelanda. Riječ je o pateru Antonyju Sumiću o kojem se čak i pisalo u našim medijima jer je nekoć bio trener naše ragbi reprezentacije, ali ja sam prvi koji je došao iz Hrvatske u formaciju i završio je.
– Kako je tvoja okolina reagirala na odluku da ideš na svećeničku formaciju izvan Hrvatske u sredinu koja im možda nije bila poznata, jesu li te razumjeli?
Što se tiče okoline, postojale su četiri skupine ljudi. Jedna skupina su bili vjernici koji su privrženi tradicionalnoj liturgiji. Moji najbliži prijatelji iz toga kruga su bili presretni što sam se odlučio na taj korak i od početka su bili uvjereni da je Bratstvo svetog Petra najbolje mjesto za mene. Druga skupina, naravno, najvažnija, su bili moji roditelji. Za njih je to došlo kao iznenađenje. Ispočetka nisu bili skroz uvjereni da je odlazak u drugu zemlju sasvim razborit, no uvijek su me podržavali i nikada nije bilo otpora. Bilo je samo rezervi koje su se s vremenom uklanjale, sve dok nije postalo jasno i njima, kao i meni, da je to nešto Božje. Vrlo vjerojatno su na meni vidjeli da me moj izbor ispunjava, što im je bilo jako važno .
Treću skupinu su činili ljudi koji nisu imali nekakvo posebno mišljenje o mom pozivu. Među njima je bilo i oni koji su bili načelno pozitivno nastrojeni, čak i ako nisu mogli shvatiti moj poziv. Zanimljivo je da sam među prijateljima koji nisu bili u vjeri dobio uglavnom pozitivne reakcije i s radošću se sjećam kako su se veselili sa mnom na mladoj misi.
Najmanji krug ljudi su bili oni koji su se protivili mojem pozivu i to su bili ljudi od kojih to ne bih očekivao. Uglavnom su to bile neke starije osobe pa je njihov stav moguće bio uvjetovan generacijskim predrasudama prema Crkvi i prema svećenicima. Od njih sam doživio najviše protivljenja, odnosno komentara, iako je to bilo relativno malo u odnosu na ono što neki drugi momci moraju slušati. Na tome sam isto Bogu zahvalan.
– Je li bogoslovija ispunila tvoja očekivanja, jesu li u njoj postojali neki drugačiji naglasci u odnosu na nadbiskupijske bogoslovije?
Ja sam sa svojom formacijom bio jako zadovoljan pa mi je sedam godina u njoj proletjelo. Kod nas je u formaciji naglasak na tri dimenzije: duhovni rast, tj. pobožnost, intelektualni rast, tj. studij filozofije i teologije, te osobni rast, tj. zrelost.
Najveća razlika u odnosu na dijecezansku bogosloviju je u tome što se kod nas intelektualna komponenta događa unutar bogoslovije. Ne idemo na fakultet izvan bogoslovije, nego svi naši nastavnici dolaze k nama. Možda je isto važno spomenuti da je cijeli naš studij baziran na duhovnom pristupu teologiji i nauku sv. Tome Akvinskog, koji nam daju dobar uvid u cjelokupnu crkvenu teološku tradiciju.
Također, kod nas se snažan naglasak stavlja na redovito duhovno vodstvo i ispovijed. Svakoga tjedna smo se susretali s našim duhovnikom koji je na unutarnjoj razini pratio naš rast, jednako kao što je na vanjskoj razini cijela bogoslovija promatra svakog kandidata. I upravo to redovito duhovno vodstvo je za mene bilo izrazito važno i nešto bez čega vjerojatno ne bih dogurao do kraja jer, kao što kažu duhovni autori, mi sebi smo najgori savjetnici i vodiči. Potrebno je imati drugoga koji nas usmjerava i koji nas može objektivno sagledati i uputiti na ono što ponekad trebamo popraviti.
– Jeste li duhovnike mogli sami birati ili su vam bili dodijeljeni?
Svatko od nas je imao slobodu izabrati svoga duhovnika. Dapače, u prvome periodu od četiri mjeseca imali smo priliku mijenjati duhovnike i otići kod svakog svećenika na ispovijed i izabrati onoga koji će nas pratiti, iako je moguće je promijeniti duhovnika i naknadno.
– S obzirom na događaje koji su se nedavno zbili u Crkvi, hajdemo raščistiti po čemu se Svećeničko bratstvo svetog Petra razlikuje od Svećeničkog bratstva svetog Pija X.?
Bratstvo svetoga Petra osnovali su u srpnju 1988. godine bivši članovi Bratstva svetog Pija X. koji su željeli ostati u zajedništvu sa Svetom Stolicom.
Naime, nakon što je u Ecôneu u lipnju iste godine monsinjor Lefebvre zaredio četvoricu svećenika za biskupe bez odgovarajućeg mandata Svete Stolice i protivno volji rimskog prvosvećenika, taj je čin za sobom povukao kanonsku sankciju ekskomunikacije. Prije nego što se ređenje dogodilo, monsinjor Lefebvre je naredio da se provede glede toga kakve teološke implikacije ima ređenje biskupa protivno želji Svete stolice, a za to istraživanje je bio zadužen jedan od osnivača Bratstva svetog Petra. Rezultat te studije je bio da je takav čin protivan božanskome pravu te je stoga, logikom stvari, kažnjiv i kanonskim pravom.
Nakon što je Lefebvre unatoč tom saznanju odlučio provesti ređenja, svećenici koji su željeli ostati u jedinstvu s Papom zatražili su od Vatikana mogućnost da ostanu u zajedništvu sa Svetom stolicom u kontekstu koji su dotad poznavali, što znači da im bude omogućeno slavljenje tradicionalne liturgije, kao i nastavak formacije svećenika kakvu su poznavali.
Nakon što je Ivan Pavao II. objavio motuproprij Ecclesia Dei, osnovano je Bratstvo svetoga Petra i proglašeno je družbom apostolskog života papinskoga prava. Od toga vremena naovamo djeluje u zajedništvu s rimskom hijerarhijom, odnosno Papom, ali isto tako i s mjesnim biskupima.
Bratstvo svetog Petra djeluje u mnogim zemljama svijeta, ali isključivo ondje gdje postoji poziv i želja mjesnoga biskupa. Ne otvaramo kapele ili crkve bez dozvole mjesne hijerarhije. Isto tako, za razliku od Bratstva svetog Pija X. koje smatra da neke stavke dokumenata Drugog vatikanskog koncila sadrže zablude, bratstvo svetog Petra prihvaća kako dokumente Drugog vatikanskog koncila tako i živo učiteljstvo Crkve.
– Kakav je status Bratstva u Crkvi danas?
Nakon što smo osnovani 1988. godine, kao i svaki druga zajednica u Crkvi imamo svoje konstitucije koje opisuju karakter naše družbe. Kod nas je prvi cilj posvećenje svećenika, a oni se posvećuju u kontekstu one liturgije koju nam je Crkva dala, jer u trenutku kada Crkva aprobira neki red i njihove konstitucije aprobira i određenu vrstu duhovnosti i način djelovanja unutar Crkve.
Prvo je to učinio Ivan Pavao II., a papa Franjo se pobrinuo da dobijemo vlastiti dekret u kojem je naša karizma, naše konstitucije, naš karakter unutar Crkve iznova potvrđen, jednako kao i liturgijski izraz kojim se koristimo. Time je Bratstvo svetog Petra dobilo svoju potpunu potvrdu unutar sveopće Crkve.
Naši poglavari su se u siječnju ove godine susreli s papom Lavom kojem su objasnili naše porijeklo, ovlasti kojima smo nastali i način na želimo služiti Crkvi. Sveti Otac nas je saslušao i razgovor je bio pozitivan i konstruktivan i možemo nastaviti dalje u istom duhu u kojem smo do sad djelovali.
– Kako gledaš na interes vjernika za tradicionalnom misom, je li riječ o ‘nostalgiji’ za minulim vremenom, estetskoj preferenciji, duhovnoj potrebi ili nečem drugom?
Moguće je da kod nekih ljudi koji se po prvi puta susreću s tradicionalnom liturgijom doticaj sa starim i lijepim igra određenu ulogu u tome je zavole. Ipak, rekao bih da su to sekundarni razlozi. Ono što je mene samoga dotaklo u toj liturgiji i ono što dotiče najveći broj ljudi s kojima sam razgovarao su poglavito dvije stvari: osjećaj za svetost i teocentričnost, tj. usmjerenost na Boga.
U tom je smislu prva očita stvar orijentacija. Svećenik kao u istočnim liturgijama stoji okrenut u smjeru oltara zajedno s cijelim narodom. Ima predvodničku ulogu. Postoji, također, jasan aspekt usmjerenosti na križ, čime se naglašava i žrtveni karakter svete mise. Ta usmjerenost na Boga po meni je nešto što je duboko ugrađeno u čovjeka. i što moderni čovjek prepoznaje da mu nedostaje, pa u trenutku kada se susretne s time, čak i prije nego uopće zna što se događa, nešto se u njemu pokreće.
Tu se ne radi o nečemu površnome i prolaznome, nego o nečemu trajnom i zbog toga će ta liturgija uvijek zadržati svoju relevantnost i vrijednost za suvremeno doba. Ne smijemo zaboraviti ni da se radi o baštini Crkve. Kao što je Benedikt XVI. kazao u trenutku kada je izdavao motuproprij Summorum Pontificum, ono što je bilo sveto naraštajima kršćana kroz stoljeća ne može odjednom postati štetno, ne može postati irelevantno. Mi u bratstvu smo uvijek gledali na to na taj način.
– Smatraš li da su vjernici koji preferiraju tradicionalnu latinsku misu dobro ‘zbrinuti’ u Crkvi?
Mislim da je put koji je Benedikt XVI. utabao sa Summorum Pontificum 2007. godine bio ispravan i onaj kojim Crkva i dalje treba nastaviti. Tradicionalna latinska liturgija ne pripada nekom pojedinom redu ili skupini, pripada cjelokupnoj Crkvi. Benediktova želja da omogući veću mogućnost vjernicima da pristupaju toj liturgiji mi se čini kao temeljni stav koji treba zadržati. Nadam se da nedavni događaji oko ograničavanja slavljenja tradicionalne liturgije koji su krenuli s Traditiones Custodes dugoročno gledano neće postati norma, jer vjerujem da postoji puno veća potreba za tradicionalnom misom nego što se na prvi pogled čini te da vjernicima koji je žele treba izići u susret. To, nažalost, nije uvijek bio slučaj. Uzdam se u to da će kako Rim tako i pojedinačni biskupi uvidjeti važnost onoga puta koji je Benedikt naznačio. Temeljna ideja je ta da je tradicionalna misa blago koje pripada svim katolicima, te zbog toga treba biti tako i tretirano.
– Kako općenito gledaš na situaciju u Crkvi danas te sviđaju li ti se naglasci koje je Lav XIV. stavio u svojem pontifikatu?
Što ovaj pontifikat donosi tek će s vremenom moći do kraja ocijeniti. Ono što mi je zasad drago je što se Papa ne libi govoriti o stvarima koje su od aktualnoga značaja. Živimo u civilizaciji koja se mijenja. Pitanje umjetne inteligencije nije nešto što možemo zaobići. Pitanje trenutačnoga stanja u svijetu, nemira i mnogobrojnih ratova o čemu isto tako često govori su stvari koje zaslužuju pažnju. Isto vrijedi i za odnos prema siromašnima u pobudnici . Ono što mi se osobno dopalo je što je svega pripadnicima istočnih crkava koje su bile okupljene u Rimu rekao kako je bogatstvo istočne liturgije i istočne duhovnosti nešto što Crkva treba.
Naglasio je potrebu za očuvanjem liturgijskih izričaja i tradicije koje pronalazimo na istoku i u tome vidim veliku nadu i za zapadnu crkvu, jer je duh kojeg je sačuvala istočna Crkva važan je ako želimo razriješiti aktualna sporna pitanja koja se tiču liturgije. Čuvanje bogatstva i raznolikosti duhovnosti i liturgije nešto je što Crkva treba, jer na kraju krajeva, Katolička Crkva se naziva katoličkom jer je sveopća i s pravom može i treba uključivati različite elemente i tradicije. Čini mi se da je to linija koju papa Lav želi slijediti u budućnosti i to mogu samo pozdraviti.
– U Hrvatskoj se sve više počinje govoriti o manjku duhovnih poziva. Riječ je o problemu koji zahvaća gotovo čitavu Europu. Što misliš da je uzrok tome?
Smatram da su u pozadini smanjenja broja novih svećenika dva glavna uzroka: jedan se tiče naravne dimenzije čovjeka, a drugi nadnaravne dimenzije svećeništva. Budući da milost gradi na naravi, prvo ću spomenuti naravni. Civilizacijski gledano, imamo kolaps obitelji ili šire govoreći zdravih međuljudskih odnosa. Mnogi nisu odrasli u okruženju koje bi im omogućilo da izgrade zreli karakter koji je sposoban uhvatiti se u koštac s nečim tako zahtjevnim kao što je svećeničko ili redovničko zvanje.
U duhovnom smislu, nedostaje nam svijesti o tome što svećenički poziv zapravo jest, odnosno da svećenik treba djelovati kao drugi Krist. Nedostaje svijesti o tome da su svećenici pozvani sudjelovati u duhovnom preobraženju svijeta, da su pozvani u službu kako bi spašavali duše. U središte svećeničke i redovničke formacije treba vratiti svijest da je duhovni poziv tu primarno zbog služenja Crkvi, odnosno dušama.
To je posebno važno kada se vidi koji je položaj Katoličke Crkve u brojnim zapadnim zemljama. Zbog stigme koja je prati zbog događaja iz prošlosti, brojni ljudi ne žele da ih se povezuje s Crkvom. To uglavnom dovodi do toga da samo oni koji su spremni postati svećenici poradi Krista i poradi drugih danas odlučuju na svećenički poziv.
No, postoji i puno dobrih stvari. Današnji mladi jesu u potrazi za nečim što je uzvišenije, plemenitije i izazovno. To je jedan od razloga zašto se među nekima od njih ponovno javlja interes katoličku vjeru i za kršćanstvo općenito. Pa, iako trenutačno imamo manje zvanja nego što je to bio slučaj prije sto godina, često imamo zvanja koja su kvalitetna.
– Što ti sada predstoji?
Moj prvi pastoralni zadatak jest u Kölnu, gdje Bratstvo skrbi za crkvu Maria-Hilf, u širem središtu grada i još za dvije crkve u Bonnu i Düsseldorfu. To je poslanje koje će trajati barem dvije godine. U Kölnu ću živjeti s dvojicom subraće, jer, budući da smo družba apostolskog života, to znači da su naši svećenici pozvani živjeti u zajednici.
U kući postoji podjela poslova ali, naravno, postoji poglavar kuće koji je zadužen za administrativne stvari i za usmjeravanje generalnoga programa kojim se treba ravnati u kući. Svi zajedno pokrivamo crkve koje imamo i brinemo se za vjernike koji su s nama u suradnji s mjesnom biskupijom.
– Postoje li izgledi da Bratstvo svetog Petra dođe i u Hrvatsku?
Ja se svakako nadam da će biti mogućnosti za takvo što. Vrijeme je vjerojatno najvažniji faktor koji se mora uzeti u obzir, ali gdje postoji biskupova volja, tamo smo i mi spremni na razgovor. Nadam se da će do takvoga razgovora jednoga dana doći i za Hrvatsku.
– Gdje se mogu obratiti muškarci zainteresirani za ulazak u bogosloviju Bratstva svetog Petra?
Dobar prvi korak je posjetiti web stranicu bogoslovije. Ondje su kontakti za sve koji se interesiraju za Bratstvo svetoga Petra i one koji eventualno razmišljaju o duhovnom pozivu. Naravno, prije ili kasnije je potrebno posjetiti našu europsku bogosloviju u Wigratzbadu, u Bavarskoj.
