Gibonni – ‘Judi, zviri i beštimje’ (Dallas Records, 1999. / 2024.)

Ako bismo u okvirima suvremene hrvatske popularne glazbe birali ime za koje možemo bez ustručavanja ustvrditi da je punokrvna zvijezda sposobna puniti stadione i arene, a da je istodobno taj status potkrijepljen autentičnim autorskim rukopisom, trajnošću i kvalitetom, uvjeren sam da bi prvi izbor pao na Zlatana Stipišića Gibonnija. Jer još otkako se početkom devedesetih godina prošloga stoljeća taj “čupavi iz Osmog putnika” otrgnuo svojim mladenačkim fascinacijama tim p(l)itkim inačicama heavy metala, poetika koju je sin našeg znamenitog etnomuzikologa Ljube Stipišića Delmate postupno gradio i strpljivo dotjerivao širila je svoj krug poklonika vještim povezivanjima lokalnog (dalmatinskog) i univerzalnog (svjetskog), toplom pompoznošću i zaigranom jednostavnošću, neposrednošću svoga jezika i finim, nikad posve dorečenim perfekcionizmom. Toliko da se čini kako nakon Arsena i Olivera upravo u ovoj kajdanci možemo naći najautentičnije verse i note kojima možemo prišiti etiketu narodnog blaga.

Da su njegove pjesme, kako sam kaže, bolje od njega i da su odraz njegove duhovne stvarnosti, znamo isključivo iz njih samih, iz te glazbe kojom kao da pokušava izraziti zahvalnost prema svemu što ju je oblikovalo i što joj ostaje trajni nutrijent. Iz, dakle, pjesama s kojima se lako poistovijetiti i koje je lako razumjeti jer djeluju kao nešto što lebdi u našem svagdanu, kao priča bliska svakome od nas neovisno o našim obrazovanjima i zanimacijama, dotad neizgovorena tim riječima. Učinak Gibonnijevih pjesama tim je snažniji što je njegov privatni život manje zanimljiv, manje vidljiv, a zapravo posve nebitan u fokusu suvremene medijske mašinerije. Što samo produbljuje dojam da je u pitanju glazbenik ponizna pristupa svojem zanatu, čovjek iz susjednog dvorišta posvećen artikuliranju te duhovne stvarnosti koju živi.

A na tom dugom, mada samim brojem postaja ne i kvantitativno bogatom putovanju, od početaka s malim, nesavršenim pop draguljima poput “Cijele noći molio sam nebo” ili “Zlatnih godina” pa sve do monumentalnosti jedne “Udice” (i dalje tvrdim, najljepše pjesme snimljene u Hrvatskoj u ovom stoljeću), možda ključno mjesto zauzima album koji je ovih dana, slaveći svoj dvadeset peti rođendan, dobio svoje prvo izdanje na vinilu i koji je Gibonnijevu pjesmaricu svojedobno postavio u sam vrh naše diskografske produkcije. “Judi, zviri i beštimje” zapravo je sukus cjelokupne Gibonnijeve poetike – bilo je to na jedan način jasno još te predmilenijske 1999., kad je ugledao svjetlo dana, a na drugi, obuhvatniji način danas, nakon novog niza albuma koje je splitski kantautor iznjedrio s ove strane milenijske crte. Moram priznati da mi je u to vrijeme, dok sam bio student sve udaljeniji od domaćih, osobito mekših glazbenih receptura, taj album djelovao preumiveno i neujednačeno, prefin i pompozan u odnosu na dotadašnje Gibonnijeve albume (koje sam još rado slušao, osobito trajno mi dragu, makar upadljivo nesavršenu “Ružu vjetrova”) i opterećen s nekoliko objektivno slabih pjesama nedostojnih i najranijih mu albuma. No ono što je bilo jasno odmah, makar to tada sebi ne priznavao, bila je nevjerojatna snaga i ljepota bolje polovice zbirke, aranžerski i produkcijski besprijekorno obavljen posao te Gibonnijeva izvedba koja je fino prenijela taj tada savršeno ugođen balans jednostavnosti i pretencioznosti.

Uostalom, uspjeh koji je album polučio bio je impresivan po svim kriterijima: od dijamantne prodaje (preko 60 tisuća CD-ova i kazeta), preko apsolutne dominacije na dodjeli Porina (najbolji album u dvije kategorije, pjesma i hit godine, produkcija, aranžman, snimka) do sveprisutnosti tih pjesama na radio-postajama, štekatima i domovima. Valjda i kao idealno ugođeno polje između alternativnijih, prečesto snobistički intoniranih i(li) samoshvaćenih receptura s jedne i suvisla sadržaja posve lišene zabavnoglazbene močvare s druge strane, “Judi, zviri i beštimje” bio je – i, naravno, ostao – pop-glazba u svom najfinijem, rafiniranom izdanju: pametna, u pravi trenutak pogođena točka sazrijevanja jednog kontinuirano uzlaznog rukopisa, koja je istodobno pogodila i širi kontekst, pronašavši tako put do poštovanja vrijednog, heterogenog kruga slušatelja. Kvarat stoljeća, koliko je prošlo od njegove premijere, tim je više efektan, više nego dobrodošao povod da se album revalorizira i prigodnim, rekao bih i neophodnim vinilnim izdanjem.

Da, danas aktualni i sve popularniji vinil (kojem se, da i privatnom sferom posvjedočim trend, priklonila i moja kći tinejdžerica, koja, usprkos bogatoj kućnoj fonoteci, CD kao medij gotovo da i ne doživljava) najmanje je što je izdavač albuma, Dallas Records, povodom ovakve obljetnice imao za učiniti. Tim više jer “Judi, zviri i beštimje” i danas zvuči jednako lijepo i snažno, ostarjevši tek silom brojeva i onom svojom trajno slabijom trećinom koja se uvijek doimala viškom i utegom na inače besprijekornoj muskulaturi albuma. Svakako prijeloman album Gibonnijeva stvaralačkog puta, ali na određen način i važna točka naše recentnije diskografije, time je dobio i nužno priznanje i kanal za novi život u bitno drukčijim okolnostima kad je u pitanju konzumacija glazbe (namjerno koristim taj konzumeristički izraz), odnosno, slušateljske navike novih generacija.

Vjerujem da sam sadržaj ne treba posebno predstavljati, ali neophodno je pitanje što danas možemo čuti i kako doživjeti Gibonnijev ključni album. Naravno, tu prije svega polazim od sebe, od neke vrste pokajnika kad je u pitanju ovaj glazbenik, s obzirom kako sam svojedobno namjenski od sebe odgurivao ovaj, a onda još tvrdoglavije (i uskogrudnije) albume koji su uslijedili, bez zaista pažljivog slušanja i pravog konteksta… A ono što odmah upada u uši, sada, nakon ne samo tolikih albuma i imena koji su punili ovomilenijske liste najbolje glazbe, već i po sagledavanju cjelokupnog Gibonnijevog opusa (koji je od tada donio i monumentalan album kakav je “Mirakul” i pjesmu kakva je već spomenuta “Udica”) svježina je koju i danas nudi “Činim pravu stvar”, singl koji je nosio album i ovjenčao se ključnim Porinima za format pjesme. Priča o vrlo bolnom procesu raspada braka, opisana biranim riječima bez trunke patetike i ne bez pokušaja probijanja tvrdokornosti kakvu takav proces (do)nosi, dokumentirajući stvaranje rana i “život što ga dijelim napola”, razvijena je u formi predivne pop-pjesme, ljepotom melodije i aranžmana prkoseći svojoj tematici koju Gibonni pritom uzima baš kao rastakanje nečeg cjeloživotnog, sakramentalnog.

No, daleko od toga da je taj singl najbolje što album nudi (ili što je nudio)… Jer “Divji cvit” savršen je dalmatinski pop, pritom i univerzalno lijep i bezvremenski intoniran, primarno zahvaljujući iznimno pogođenom aranžmanu Nikše Bratoša i finom gitarskom vezu makedonskog maestra Vlatka Stefanovskog, ali i Gibonnijevom tekstu koji fino balansira dijalektalnu nakićenost i sadržaj koji baš takav rječnik traži. U istu ladicu možemo staviti i naslovnu pjesmu, kao i meni osobno iznimno dragu “Posoljeni zrak i razlivena tinta” (kasnije dodatno proslavljenu u, originalnoj verziji inferiornom, duetu s Damirom Urbanom), čiji kičasti jezik zapravo savršeno korespondira s gustom i teškom tematikom pjesme i čije metafore izuzetno efektno dočaravaju svijet iza fotografija sa splitskih razglednica (“Mjesec iznad nas ima okus hostije, a cesta miris izgubljenog svijeta“). Upravo se na ovom primjeru zapravo najbolje zrcali ta Gibonnijeva sklonost dodatnim premazima i pjesničkom kiču, ali koju ne razvija stila radi, već njome odražava složenost samog stvaralačkog procesa u kojem nije voljan izgubiti ni pripovjedačku nit ni imperativ ljepote kao ključnog nutrijenta kreativnosti, a ni širi tradicijski kontekst u kojem se njegova glazba razvija.

Ali ni tu ljepotama ovoga albuma nije kraj, jer “Projdi vilo”, ni u klapskoj, a capella verziji, ni u još jednom predivnom izdanku dalmatinskog popa, ne uspijeva biti ništa manje od remek-djela suvremene ljubavne pjesme. Suvremene sa svojom godinom proizvodnje i tankim nitima čija joj međuigra kroji besprijekorno ruho, a s druge strane razoružavajuće arhaična svojim rječnikom, koji njezinu erotikom prožetu liriku čini bližom starozavjetnoj Pjesmi nad pjesmama nego bilo kakvim suvremenijim inačicama. U retrospektivi čak i duet s Vannom, rasna balada “Ja ću budan sanjati”, zvuči sasvim pristojno, pri čemu joj je dosta pomoglo i repozicioniranje na četvrto mjesto, odmah iza klapske verzije “Projdi vilo”, umjesto dosadašnjeg sedmog mjesta na CD-u. Jer, da, za potrebe, odnosno, vremenska ograničenja vinila izdavač je promijenio redoslijed pjesama, pri čemu je naslovna pjesma završila na početku B-strane ploče, a nes(p)retna kvaziposkočica “Ne znam plesat” naprosto nestala. Ovo potonje pritom je više nego opravdano, jer u pitanju je zaista, usprkos svojoj namjenskoj neozbiljnosti, pjesma upadljivo inferiorna ostatku materijala. No, to se u sličnoj mjeri i dalje (u retrospektivi možda čak i više) odnosi na bezličnu suradnju sa sastavom Divas, “Šuti, umukni”, kao i za blijedi pokušaj zalaženja u još jednu mračnu temu (prostitucija) s “Nije tajna”, a posebno za “Miss Croatia”, čije ironiziranje tada još popularnih ceremonija izbora ljepote nije uspjelo probiti svoju prekrutu, šablonski oblikovanu ljušturu, iz koje mjestimice zabljesne tek razigrana gitara te pokoja zgodna lirska doskočica. Upravo ovi dijelovi albuma bili su i ostali oni koji albumu oduzimaju onaj zadnji preduvjet potreban za proglašenje apsolutnim remek-djelom…

No, nastavimo li i nakon ovih četvrt stoljeća slušati “Judi, zviri i beštimje” te se prepuštati svim ljepotama kojima su Gibonni kao autor i glas, Nikša Bratoš kao pametan i vješt, sadržaju iznimno posvećen producent i gitarski maestro Vlatko Stefanovski kao ključni kist u nijansiranju zvučne slike oblikovali ovu pop-zbirku, možda ćemo i u tim slabijim epizodama moći pronaći nešto što će ih užlijebiti u i bez njih bogatu cjelinu. Izuzimanje “Ne znam plesat” na ovom novom izdanju svakako će nam olakšati posao, pa nam ostaje samo naučiti i u najbodljikavijim nesavršenostima nalaziti svrhu i ljepotu, pa makar i onu koja se tek naslanja na samu bit. A sama bit ostaje “skrivena” u Gibonnijevoj nevjerojatnoj sposobnosti pričati razumljive, a motivima i bojama, rječnikom i emotivnošću bogate pripovijetke i omatati ih u fino glazbeno ruho. Pripovijesti čije dijalektom dočarane detalje (poput, primjerice, “Svojom mladosti, svojom liposti, nadi ješku za mene, i pa bi ka škarpun bez daha u tvoj sić, grubo ka gruba rič“) slušatelj prima kao sebi bliske i kad ne dijeli isto podneblje i govor, a koje – zbog samog pripovjedača čija snaga ne leži u gardu, koliko u (ljudskoj) neposrednosti – ne proizlaze iz koncepta brušenog u laboratorijskim uvjetima, već iz duhovnosti koja intuitivno hrani njegovu poetiku. A album “Judi, zviri i beštimje”, usprkos i svojim viškovima i nesavršenostima, zapravo savršeno, u malom, pojašnjava i slavi smisao i tonalitet opusa ovog blistavog glazbenika.