Možda najviše prilika za vježbanje strpljivosti dobivamo upravo u odnosima s ljudima. Sveta Faustina jednom je vrlo iskreno opisala koliko joj je teško padala sporost osobe s kojom je morala obavljati zajedničku dužnost:

„Gospodin mi je dao priliku da se vježbam u strpljivosti zahvaljujući jednoj osobi s kojom zajedno vršim jednu dužnost. Tako je spora da još nikada nisam vidjela tako sporo stvorenje. Trebalo se zaodjenuti u veliku strpljivost da bi čovjek izdržao njeno zanovijetanje.“ (Dn 1376)

Strpljenje se rijetko vježba u idealnim okolnostima. Mnogo češće raste upravo onda kada se moramo prilagoditi ili kada bismo najradije reagirali odmah.

Postoji, međutim, još jedna osoba prema kojoj možemo biti izrazito nestrpljivi – mi sami. Teško prihvaćamo vlastite granice, ponovljene pogreške, sporost promjene ili činjenicu da jednostavno ne možemo sve.

Faustina je kroz vlastitu tjelesnu slabost učila upravo tome:

„Tjelesna nemoć bila je za mene škola strpljivosti.“ (Dn 37)

A koliko je važno ne izgubiti strpljenje sa samim sobom pokazuje i ovaj kratki poticaj:

„Podnosi samu sebe s velikim strpljenjem.“ (Dn 1760)

Posebno je teško ostati strpljiv kada prolazimo kroz razdoblje u kojem ne vidimo nikakav pomak. Molimo, čekamo, pokušavamo, a odgovor kao da ne dolazi.

Upravo tada mogu ohrabriti Faustininе riječi:

„Prije dara svake veće milosti moja duša prolazi kušnju strpljivosti…“ (Dn 1084)

Kušnja strpljivosti može biti upravo vrijeme u kojem nas Bog priprema za milost koju nam želi dati. I onda kada ne razumijemo zašto moramo čekati ili zašto određena teškoća traje, pozvani smo ne gubiti pouzdanje.

Strpljenje tako postaje čin povjerenja u Boga i njegovo vrijeme. Ono ne uklanja teškoće, ali nam pomaže da kroz njih prolazimo ne gubeći mir i nadu.

„Vidim da strpljenje uvijek vodi do pobjede…“ (Dn 1514)