Mumford & Sons – “Prizefighter” (Island Records, 2026.)

Imam običaj, što potaknut vlastitim dugogodišnjim strastvenim slušateljskim iskustvom, što promatrajući kako te svesprisutne note djeluju na ljude oko mene, reći kako je glazba najpodmuklija među umjetničkim formama. Naravno, podmuklost je u ovom slučaju svojevrstan disfemizam, jer to lako, jedva primjetno zavlačenje glazbe pod kožu i moć koju pritom poprima izazivajući najistančanije emocije, obilježavajući cijela životna razdoblja pa čak i poimanje svijeta, zapravo je predivan, kalkulacije lišen proces uslijed kojeg se gubi objektivnost kao sivi produkt golog razuma te se otvara prostor duhovnome, u koji će se nesmetano projicirati i redefinirati čežnja kao temeljni nam poriv. Glazba nesmetano vlada našim emocijama, nenametljivo nas uvjeravajući da su odnosi zapravo obrnuti; pritom nas obogaćuje i educira, otvara nam zrcalo za zrcalom, nudi ključeve za otvaranje intimnih i univerzalnih misterija, ali nas i, manirom zaigrana djeteta, gura u sfere iracionalnog. Zbog svega toga, bolnije će nas bocnuti (nekoga možda čak povrijediti) nečije omalovažavanje omiljenog nam glazbenika nego što bi to bio slučaj s filmom, književnošću ili nekom drugom umjetnosti.  Što nam pak sve skupa daje za pravo tu istu glazbu promatrati s izraženijim uvjerenjem da baš mi najbolje znamo što se tu događa i kako stvari trebaju funkcionirati…

Pa su tako svojedobno mnogi znali – bolje od njega samog, naravno – kako bi glazba tada mladog Boba Dylana zaista trebala zvučati (govorim o fazi prelaska na električne instrumente, ali i onoj kad je progovorio glasom gorljivog obraćenika na kršćanstvo) ili tko je točno izdao kakva načela u vrijeme eksplozije punka. Kao što su nerijetko tzv. službena kritika i “obični” slušatelji u zamjetnom raskoraku pri valorizaciji nekih imena, baš kao, eto, u slučaju engleskog folk-rock sastava Mumford & Sons, koji su me i “natjerali” na sve ove prethodne retke. Jer ne mogu se otresti dojma da je put kojim je glazba ovog naoko sasvim običnog društvanca iz Londona prešla do svoje brzo rastuće publike u mnogo čemu bio popločan upravo tim podmuklim i definicijama bježećim obilježjima glazbe kao umjetnosti. Kritika je od početka, a pogotovo u nastavku diskografije, bila suzdržana i manje opijena folkom i posebno bendžom prožetom glazbom benda koji je pak svoju poetiku gradio na manje očitim, čistim emocijama i čežnjom ozračenim kanalima. Albumi “Sigh No More” i “Babel” osvajali su publiku s obje strane Atlantika mekom sirovošću svojih akustičnih suzvučja i istančanim osjećajem za duhovno, do te razine da su ih neki svrstavali u idiome kršćanske glazbe (što je osnivač benda Marcus Mumford, usprkos odrastanju u obitelji aktivnih pripadnika jednog od tzv. evanđeoskih pokreta, odlučno odbijao, u duhu suvremene koktelizacije duhovnosti inzistirajući na nepripadnosti bilo kojoj denominaciji). Uostalom, utjecaji su bili vrlo očiti, od Shakespearea do Steinbecka, od Homera i Platona do sv. Franje Asiškog i G.K. Chestertona, a pogledi na patnju i nadu u njihovim pjesmama, od početka jasno naglašeni, sadržavali su snažnu kršćansku crtu (primjerice, u pjesmi “The Cave” s nastupnog albuma)…

Jer glazba je podmukla, a njezini autori teško da mogu pobjeći od sebe samih, stvarajući je i prenoseći zrcaljenjem vlastitih duhova. Glazba Mumford & Sons od samih je početaka bila naprosto lijepa, suncem obasjana i kad je zalazila u duboke zakutke ljudske boli i gubitka, nošena nadom i u svojim najmračnijim temama. Izvođački intenzitet Marcusa Mumforda, koji je bend tako nazvao baš iz želje da zvuči i doima se kao kakav tradicionalni obiteljski obrt, i prijatelja, sve redom multiinstrumentalista, Winstona Marshalla, Teda Dwanea i Bena Lovetta, kanalima kakve samo glazba poznaje prenio je bit njihove poetike bez potrebe za pozerstvom ili notom viška. Baš zato je tako lijepa, baš zato je lako nalazila put do svojih slušatelja i uvlačila ih u svijet u kojem će ta ista publika prepoznavati svoje dileme i težnje, žudnje i probleme, strasti i boli. Pa je baš zato njihov prelazak na naglašenije električne instrumente, odnosno, odbacivanjem bendža i kontrabasa u korist električne gitare i bubnjeva na recepture rocka, izazvao na trećem albumu (“Wilder Mind” iz 2015.) oprečne reakcije u kojima se miješao svojevrstan “rekli-smo-vam” stav kritike s iznenađenjem u redovima vjerne (ali i nove) publike. No, to je glazba…

I ona ponekad (za)vodi i za same autore i izvođače neuhvatljivim nitima. Od tada su Mumford & Sons još malo vrludali, pokušavajući naći balans prije svega u vlastitim redovima, pri čemu su izgubili Winstona Marshalla, iznimnog glazbenika, čija je pohvala rada jednog od žestokih kritičara tzv. antifa-pokreta aktivirala mehanizme za suvremenu inačicu ljevice tipične histerije, rezultiravši njegovim napuštanjem benda. Bila to samostalna Winstonova odluka ili zahtjev ostalih članova benda, gotovo je svejedno (mnogi su čak i fotografiranje benda s publicistom Jordanom Petersonom proglasili “kontroverznim”), jer rasplet je donekle jeziv, no bend je tu, štoviše, hvata novi zalet pa nam se nakon lanjskog, sasvim solidnog albuma “Rushmere”, dakle, nepunu godinu kasnije, obraćaju s novim, ukupno šestim albumom “Prizefighter”…

Albumom kojim Mumford & Sons kao da dodatno ugađaju balans između svih svojih dosadašnjih pojavnih oblika, ali, naravno, i onog što trenutno, neovisno o bilo čijim očekivanjima, jesu. I dok se lanjski album doimao i kao povratak na neke starije postulate, ali i kao pomalo sramežljivo ili bar oprezno pipanje terena kojeg su odlučili zaposjesti, “Prizefighter” diše puni(ji)m plućima. Od samog početka, s pomalo šablonskom, ali za njih tipično srčanom “Here”, na kojoj su u ne bez nade skrojenoj priči o samoubojici, ugostili američkog country-glazbenika Chrisa Stapletona, bend s lakoćom otvara onaj svoj prepoznatljiv put prema publici, lakim pokretima pletući niti onog što u nedostatku kompleksnijeg izraza nazivamo… da, lijepom glazbom. Odnosno, postižu ono što će procvjetati na predivnim “The Banjo Song” (čijim će naslovom, rekao bih, pokazati i istančan smisao za humor, s obzirom na zastupljenost tog instrumenta u samoj pjesmi, ali i na cijelu famu koja ih je uz bendžo vezala od samih početaka) i “Run Together” i što će se u još ogoljenijem izdanju realizirati s “Conversation with My Son (Gangsters & Angels)”, koju je Marcus već ocijenio kao najbolju koju su kao bend napisali.

Mumford & Sons - Prizefighter

Mumford & Sons – Prizefighter

Ono što je pak posebno obilježilo album, popis je kolega koje su ugostili u studiju, pa se tako, uz navedenog Stapletona, na “Prizefighter” glasom javljaju i mlade američke kantautorice Gracie Abrams (u springstinovski naslovljenoj “Badlands”) i Gigi Perez (u intimističnoj reinterpretaciji poznatog starogrčkog mita “Icarus”) te precijenjeni irski glazbenik Hozier (u prvom singlu s albuma, “Rubber Band Man”). I dok s jedne strane to pomalo razvodnjuje intimističnu notu koju bend njeguje od samog početka, ta “gužva” u studiju, kao u tolikim drugim sličnim slučajevima, otvara i posve novi osjećaj radosti muziciranja, u prijateljskom ozračju kreativne suradnje otkrivajući nevidljive poveznice među srodnim dušama u sposobnostima da se osobno podredi nečem lijepom (ili ljepšem) zajedničkom. Srećom, baš ta druga strana vage odnosi prevagu i od “Prizefighter” stvara novim horizontima okrenutu zbirku pjesama većih od svojih autora…

Većih, a opet dovoljno malih da ostanu nešto poput repertoara za pjevanje uz logorsku vatru ili u situacijama kad se traži podrška ili utjeha, dakle, da se glazba baš manifestira u onom svom najpodmuklijem izdanju. Doduše, negdje putem, na potezu od naslovne pjesme pa sve do pred kraj albuma, intenzitet će malo oslabjeti, kao da se, usprkos očitom stvaralačkom uzletu, Marcus i okrnjeno društvo još nisu posve obnovili autorski. Pritom to ne znači da su “Begin Again” sa svojim suočenjem s “grijesima očeva” ili U2-ovska “Stay” slabe pjesme; one se samo na određenoj razini doimaju poput rada na auto-pilotu (osobito potonja) i svjedoče taj posebno osjetljiv trenutak u kojem se bend nalazi. Bend koji od početka nailazi i na skepsu i na oduševljenje, na mine i na zagrljaje. “Prizefighter” je možda izašao prerano u odnosu na prethodnika, ali same su pjesme starije od tog malog razmaka, dok se ta žurba može protumačiti i kao plod želje da se iskoristi prozor kojeg je otvorila navala kreativnosti, pa i kao jedan iskren, otvoren čin. Kao bend posvećen ljepoti glazbe, Mumford & Sons su, rekao bih, jedino tako i mogli postupiti, makar bi možda uz dulji rad u studiju album ispao snažniji i bolji. Ovako je možda “tek” autentičniji. Podmukliji.