‘Moje su riječi tako smiješne
Moje su riječi slabe
Al’ moram ti reći tko kuca na vrata
Tko nam dolazi…’

Film – Rijeke pravde (album „Signali u noći“, 1985.)

Kulturološko, pa ako želite i duhovno naslijeđe hrvatskog Novog vala tek treba biti prepoznato i potvrđeno na odgovarajući način.

Za sada, previše je tu nesporazuma i manipulacija onih koji novovalnu ostavštinu gledaju kroz razne politikantske vizure – bilo da je riječ o pristupu koji gaji nostalgiju prema prošlim vremenima, bilo da je riječ o onima koji tim vremenima nastupaju s dijametralno suprotnih pozicija.

Niti su najvažniji glazbenici hrvatskog novog vala bili beskompromisni buntovnici protiv represije (kako bi ih voljeli prikazati oni koji bi tako potvrdili svoju tezu o titoističkom sustavu kao onome koji je nosio i veliki prostor slobode), niti su bili režimska djeca čija je glazba služila tek kao ispušni ventil koji je partiji pomagao nadzirati mlade.

Obje teorije su redukcionističke i zato im izmiče ono najvažnije – glazba koja je svojom kreativnošću i ekspresivnošću bila dugo vremena dorasla izazovima koji su bili pred njom. Kao prvo, izazovu koji je pred njih postavljalo breme življenja u represivnom režimu koje je tražilo svoju umjetničku katarzu i često je nalazilo u rock glazbi. Kao drugo, izazovu usporedbe s recentnim strujanjima na Zapadu, strujanjima koje su naši glazbenici pratili (a nekada i prestizali) bez problema.

Je li ovo estetsko bogatstvo još nedovoljno otkriveno i „obrađeno“ u djelima recentne hrvatske rock scene zbog ove politizacije ili, pak, zbog „lijenosti“ onih koji ne žele ispitivati tradiciju na koju se kao umjetnici trebaju nadovezivati – teško je reći.

Ono što ostaje činjenicom jest da na neki način skrivenim biva puno dobrih pjesama i glazbe koji bi mogli puno jače poticati i inspirirati nego što to čine danas.

Jedno od tih neotkrivenih ili poluotkrivenih bogatstava svakako je ona faza Filma, jednog od najvažnijih bendova u povijesti hrvatske rock glazbe, koju bez ikakvog zazora možemo nazvati – kršćanskom.

Govorimo o fazi koja je uslijedila nakon komercijalnog neuspjeha nevjerojatno podcijenjenog albuma „Zona sumraka“ iz 1982. koji je tako postao svojevrsnom prekretnicom u karijeri benda.

Naravno, malo je onih koji ne vide kako su tekstovi glavnog autora Filma Jurislava Stublića u većini pjesama s narednih albuma „Sva čuda svijeta“ (1983.) i „Signali u noći“ (1985.) bili potpuno obilježeni nizom slika i simbola kršćanskog izvorišta.

To je i nemoguće ignorirati.

Počnimo samo od albuma „Sva čuda svijeta“ i eshatoloških preispitivanja u pjesmama „Kad budu gorjeli gradovi“ (Kad budu gorjeli gradovi/Ja ću biti spreman/Penjaćemo se ka vrhu planina) ili „Istina piše na zidu“ (Anđele čuvaru/Kada dođeš po mene/Morat ćeš imati velika krila/Da njima zagrliš cijeli grad).

Nastavimo s pjesmama zanosa metanoje „Boje su u nama“ (Deset dugih godina slijep sam hodao zemljom/Sa zatvorenim očima sanjao sam da te sretnem) ili „Na drugoj strani neba“ (Evo me, vraćam se kući/Moj dom je na drugoj strani neba/Ostale su mi samo prazne ruke
I dom na drugoj strani neba).

Ili pak pjesmom koja taj zanos pretvara u istinsko slavljenje i postaje vjerojatno najljepšom odom Isusu u hrvatskoj rock glazbi – „Ti zračiš zrake kroz zrak“ (I sve dok budem imao ruke/Pisat’ ću tvoje ime na zidove ovoga grada/I vikat’ ću sa krovova).

Prijeđimo na album „Signali u noći“ koji je također pun kršćanske simbolike i referiranja na Sveto pismo.

Tako u pjesmi „Rijeke pravde“ Stublić parafrazira knjigu proroka Amosa (“Neka pravda poteče kao voda i pravednost kao bujica što stalno teče”). A u naslovnoj pjesmi albuma referira se na proroka Hošeu („Vezama dobrote vukao sam ih k sebi, užima ljubavi“).

I ostatak pjesama obilježen je za Jurinu poetiku tako karakterističnim emotivnim nijansiranjem blago „mračnog“ raspoloženja i onog mističnog optimizma koji ima dubinu čak i kada na prvu zazvuči kao običan hedonizam (kao u „Pjevajmo do zore“). Album završava s „Gorim u vatri“, pjesmom koja kao da zaziva vatru Duha Svetoga i u refrenu poziva „svjetlost“ da „sija kroz mene“.

U svemu ovome treba znati: nije ovdje riječ tek o formalističkom pjesničkom poigravanju simbolima i slikama iz kršćanstva i Biblije. Ne. Ta Jurina poetika izvirala je iz konkretnog i proživljenog molitvenog života koje je pjevač Filma, barem tih par godina, vodio.

A gdje ga je vodio otkrio je široj javnosti, u nedavnoj emisiji na Hrvatskom katoličkom radiju Sacro Ritam kada ga je urednik Slavko Nedić nazvao povodom smrti mons. Tomislava Ivančića. Tada je Stublić ispričao kako je u vrijeme nastanka „Sva čuda svijeta“ posjećivao molitvena okupljanja koja je Ivančić tada vodio. Bilo je jasno kako su njegove pjesme bile potpuno obilježene tim susretima i potragom za Bogom u kojoj je Stublić tada bio.

Ispitivati što se u međuvremenu s tom potragom dogodilo i u kojem je smjeru ona krenula bilo bi već nametljivo ulaženje u intimu Stublića. To nije nakana, a niti tema ovoga teksta.

Ono što sa sigurnošću znamo jest da su dva albuma kojima je ovaj tekst posvećen vjerojatno ponajbolje od onoga što je hrvatska popularna glazba stvorila na temu kršćanskog Boga.

Glazba je to koja je rađena u vrijeme kada su komunisti mijenjali omote izdanja inozemnih glazbenika i brisali križeve s njih (to se dogodilo s albumom benda Simple Minds „New Gold Dream“). Kada su branili spominjanje Isusova imena u pjesmama čak i kada ga se vrijeđalo (kako je to htio Goran Bregović u pjesmi „Sve će to mila moja…“ pa su mu to zabranili). Funkcionirala je poput šifriranog jezika, onoga koji su prepoznavali samo oni „inicirani“. Drugi su u njoj vidjeli tek malo neobičnije ljubavne pjesme.

Film u svojoj najvažnijoj postavi. S lijeva: Marino Pelajić, Jurij Novoselić, Jurislav Stublić, Ivan Stančić i Mladen Juričić. Foto: stancic-piko.com

Glavni striktno glazbeni utjecaj na Stublića u to su vrijeme, čini se, bili rani U2 čiju je emotivnu i duhovnu monumentalnost prenosio u svoj poetski i glazbeni svijet, dajući joj nešto svoje i originalno. Upravo s ova dva albuma on se i danas iznova potvrđuje kao ipak najvažniji autor zagrebačkog Novog vala u poznatom kvartetu koji osim njega čine Jasenko Houra, Branimir Štulić i Darko Rundek. Upravo njegove pjesme iz toga razdoblja, čini nam se, ponajbolje su prošle ispit vremena.

Treba napomenuti i kako su neki skloni tome da Film prikazuju kao Stublićev autorski projekt (uključujući i njega samoga), što je ipak daleko od istine. Iako je njegova kreativna dominacija neprijeporna, i ostali članovi benda bili su i te kako bitni. Doduše, na ova dva albuma Film nije bio u svojoj najvažnijoj postavi (na „Sva čuda svijeta“ zbog služenja roka u ondašnjoj vojsci nedostajali su gitarist Mladen Juričić i basist Marino Pelajić, a na „Signali u noći“ pak bubnjar i producent Ivan Stančić koji je već otišao iz benda) i Jura je ipak imao glavnu riječ.

Ali, da je unatoč toj njegovoj dominaciji bila važna i “kemija” koja je stvarana između njega i ostalih članova, pokazao je i daljnji tijek karijere Filma i pjesme koje su uslijedile. U njima je Stublić izgubio onaj rafinirani osjećaj za ravnotežu između “mračnoga” s jedne i duboko utemeljenoga optimizma s druge strane koji je sada otklizao u površan pop hedonizam.

Ako je tome i bilo tako, pjesme s ova dva albuma sigurno su u samom vrhu hrvatske rock glazbe. A bogati duhovni svijet koji je Stublić u njima stvorio još uvijek, čini se, čeka da bude otkriven do konca. I da dobije nekoga dostojnog nasljednika koji će znati napraviti jednako uvjerljivu rock pjesmu o Bogu kako je to Jurislav Stublić tada radio.

Goran Andrijanić | Bitno.net