Bob Schuchts umirovljeni je terapeut, autor te osnivač i voditelj Centra za ozdravljenje Ivana Pavla II. Već 40 godina bavi se temom unutarnjeg iscjeljenja i ozdravljenja iz perspektive katoličkog nauka te usko surađuje s brojnim svećenicima i američkim biskupima, za koje također drži seminare o iscjeljenju. Bob i njegov tim će od 6. do 10. listopada u Majčinom selu u Međugorju voditi duhovnu obnovu na temu “Cjelovito ozdravljenje osobe”, o čemu više možete saznati OVDJE. Tim povodom zamolili smo ga za razgovor.

–  Kako biste, s obzirom na katolički nauk, definirali iscjeljenje? Koje su najveće zablude među katolicima o unutarnjem iscjeljenju te kako ih nadići?

Prema riječima pape Benedikta XVI., “ozdravljenje je bitna dimenzija apostolskog poslanja i kršćanske vjere u cjelini te, kada se razumije dovoljno duboko, izražava cjelokupni sadržaj otkupljenja”. Iscjeljenje je istovjetno spasenju – preobrazbi i posvećenju našega tijela, duše i duha (1 Sol 5,23).

Polazeći od nauka Crkve, pri radu u našem Centru za ozdravljenje Ivana Pavla II. koristimo sljedeću definiciju: “Iscjeljenje je trajan susret s Božjom ljubavlju i istinom koji nas uvodi u cjelovitost i zajedništvo.” To znači da su sve prakse i sva milost u Crkvi usmjereni prema tom cilju. U konačnici, iscjeljenje znači biti suobličen Kristu.

Što se tiče zabluda, treba naglasiti da je unutarnje iscjeljenje djelo Duha Svetoga. To nije naše popravljanje samih sebe niti samoanaliza. Samo Duh Sveti u potpunosti poznaje ljudsko srce. Unutarnje iscjeljenje ne može se svesti tek na uklanjanje simptoma ili ublažavanje patnje. Njegov konačni cilj je suočiti se s problemima u njihovu korijenu i voditi nas prema većoj cjelovitosti i zajedništvu s Bogom i drugima.

–  Kako možemo u sebi prepoznati konkretne rane te koje korake trebamo učiniti kada ih prepoznamo? Je li dovoljno moliti se ili je potrebno potražiti pomoć? Koju ulogu u iscjeljenju imaju sakramenti?

Rane se najjasnije pokazuju u našim svakodnevnim borbama, osobito u odnosu s Bogom, obitelji, prijateljima i zajednicom. Te se rane izražavaju u našim svakodnevnim patnjama. Kada ih postanemo svjesni, možemo obratiti pozornost na ono što osjećamo, imenovati ranu, a zatim zamoliti Duha Svetoga da nam pokaže što, u iskustvu te psihološke rane, vjerujemo o sebi i o Bogu.

Molitva je prvi korak. Možda će također biti potrebno potražiti i pomoć prijatelja, duhovnika ili terapeuta, koji nam mogu pomoći suočiti se s vlastitim ranama i preprekama u emocionalno sigurnom okruženju. Kada ih primamo otvorena srca i s vjerom, sakramenti imaju iscjeliteljsku snagu jer oblikuju Krista u nama i uvode nas u cjelovitost i zajedništvo.

3. U svom radu zagovarate cjelovit pristup čovjeku, povezujući psihologiju i teologiju. Kako su, prema Vašem iskustvu, unutarnje rane, duhovni život i fizičke bolesti ili boli povezani? Kako pritom izbjeći opasnost da svaku bolest pojednostavljeno proglasimo posljedicom neke skrivene emocionalne ili duhovne rane?

Kao što Crkva uči, mi smo cjelovite osobe – tijelo, duša i duh. To nisu tri odvojene stvarnosti, nego su međusobno povezane. Zato naše psihološke i duhovne rane mogu utjecati na nas fizički, i obratno. To ne znači da je svaka fizička bolest uzrokovana grijehom ili ranama duše. Potrebno je s Duhom Svetim razlučivati izvor naših rana i bolesti. U tom se razlučivanju možemo obratiti i medicinskim i psihološkim stručnjacima, kao i duhovnicima.

No najbolje je ako te osobe imaju cjelovitu, odnosno katoličku perspektivu, jer gledati na sebe kao fragmente u konačnici ne donosi iscjeljenje.

4. Znamo da nas Bog želi ozdraviti i iscijeliti; u evanđeljima vidimo da Krist nije odbijao one koji su ga molili za ozdravljenje. S druge strane, patnja je također neizostavni dio života te, kako nam pokazuju životi svetaca i sam Krist na križu, može postati put otkupljenja. Kako Vi pomirujete te dvije stvarnosti? Postoji li patnja, fizička, psihička ili duhovna, za koju Bog želi da ju iskusimo?

Otkupiteljska patnja i iscjeljenje nisu suprotnosti. Ako razumijemo način na koji Crkva definira iscjeljenje, tada je naša otkupiteljska patnja jednako bitna za naše iscjeljenje kao i kada Isus liječi izvore naših rana. Samo Bog zna što nam je potrebno kako bismo postali cjeloviti i rasli u zajedništvu.

Prema svetom Ivanu Pavlu II., patnja je “zlo”, lišenost ili izobličenje ljubavi i dobrote za kojima čeznemo. Ono što patnju čini otkupiteljskom jest naš odgovor ljubavi. Kada, iz ljubavi prema Bogu, prinosimo svoje trpljenje sjedinjujući se s Kristom, rastemo u zajedništvu.

Možemo činiti oboje istodobno: prinositi svoje patnje u zajedništvu s Isusom i moliti ga da nas iscijeli. To dvoje nisu u suprotnosti. Mnogi su sveci trpjeli noću, a ujutro bili iscijeljeni. I sam je Isus trpio za nas na križu, ali je u uskrsnuću bio slobodan od patnje.

5. U svom djelovanju u sklopu Centra za ozdravljenje Ivana Pavla II. držite seminare za svećenike, redovnice pa čak i biskupe. Je li Vam, kao laiku, bilo teško zadobiti povjerenje službenih crkvenih osoba? Također, razlikuje li se Vaš pristup u radu s njima od onoga s laicima, tj. prolaze li službene osobe Crkve i laici kroz slične probleme ili se njihovi “setovi rana” razlikuju?

Biskupi, svećenici i redovnici/e mudro i polako razlučuju kada je riječ o tome komu će povjeriti svoje iscjeljenje. To se povjerenje stječe s vremenom. Osobno radim sa svećenicima, sjemeništarcima i redovnicima/ama već 40 godina, a tijekom posljednjih deset godina postupno sam počeo raditi i s biskupima te redovničkim poglavarima.

Tim koji radi sa svećenicima, biskupima i redovnicima/ama pomno je razlučen. Svi koji s nama služe imaju dugogodišnje odnose s klericima i redovnicima/ama. U timu također imamo svećenike, redovnike, posvećene žene, terapeute i liječnika. Svi su oni ukorijenjeni u Kristu te su vjerni i zreli katolici.

Tijekom godina služenja kleru i redovnicima njihovo se povjerenje razvijalo. Nitko od nas to ne uzima olako jer shvaćamo da je za razvoj povjerenja potrebno vrijeme te da ono mora i dalje rasti, ali i da se može lako narušiti ako ih ne ljubimo i ne služimo im na ispravan način. Povjerenje shvaćamo vrlo ozbiljno i molimo Boga da nam pomogne biti vjernima u svemu što činimo. Svatko u našem timu nalazi se na putu iscjeljenja i svakodnevno prepoznajemo svoju ovisnost o Božjoj milosti.

Rad na iscjeljenju klera i redovnika/ca slično je radu s laicima. Svi smo mi ljudska bića koji smo odrasli u obiteljima i živimo u svijetu te smo ranjeni na slične načine. Biskupi, svećenici i redovnici/e pate kao i svi mi, ali nose i dodatnu patnju povezanu sa svojim pozivom, u kojemu na poseban način sudjeluju u Kristovoj muci. Često pate u tišini. Osim toga, često izlijevaju ljubav i služe drugima, a nemaju puno prilika primiti iscjeljenje. Naše služenje kleru i redovnicima/ama način je da pomognemo njima osobno te preko njih ojačamo i Crkvu. Naše je poslanje donijeti preobrazbu u samo srce Crkve. Isus i Marija srce su Crkve. Svećenici i redovnici ta srca utjelovljuju na poseban način, a svatko od nas također je pozvan utjeloviti Presveto Srce Isusovo i Bezgrešno Srce Marijino.

Stoga je iscjeljenje potrebno svima nama, sve dok Isusovo Presveto Srce ne ispuni naša srca, a Marijino Bezgrešno Srce ne ostvari svoj trijumf u nama i u Crkvi.

6. Gdje u današnjoj Crkvi vidite najveći prostor i potrebu za iscjeljenjem?

Svima nam je potrebno iscjeljenje. Brakovima je potrebno iscjeljenje. Samcima i posvećenim osobama potrebno je iscjeljenje. Muškarcima je potrebno iscjeljenje. Ženama je potrebno iscjeljenje. Djeci je potrebno iscjeljenje. Obiteljima je potrebno iscjeljenje. Crkvi je potrebno iscjeljenje. Biskupima, svećenicima i sjemeništarcima potrebno je iscjeljenje. Redovničkim zajednicama potrebno je iscjeljenje. Redovnicama i redovnicima, kao i onima koji razlučuju svoj poziv, potrebno je iscjeljenje. Terapeutima i zdravstvenim djelatnicima potrebno je iscjeljenje. Osjećamo se pozvanima služiti cijeloj Crkvi jer svi trebamo rasti u cjelovitosti i zajedništvu u Kristu.

7. Što polaznici mogu očekivati od petodnevne duhovne obnove u Međugorju? Koje teme ili područja iscjeljenja će biti u Vašem fokusu te kojim se plodovima nadate u životima polaznika nakon ovog susreta? 

Sudionici koji dođu na duhovnu obnovu “Cjelovito ozdravljenje osobe” u Međugorju mogu očekivati da će ih poštovati i ljubiti Otac, Sin i Duh Sveti, Gospa, naš tim, volonteri i drugi sudionici. Cijeli prostor bit će uronjen u Duha Svetoga – a ondje gdje je Duh Sveti, ondje je sloboda. Svaki će sudionik imati slobodu ući u iskustvo vlastitim tempom.

Četiri dana prate obrazac povijesti spasenja: stvaranje, pad, otkupljenje i život u milosti. Svakoga će dana naš tim voditi nagovore koje će slijediti vrijeme za osobno promišljanje o pouci, demonstracije (visio divina) te grupna molitva. Sudionici će primiti dublje razumijevanje svojih potreba za iscjeljenjem te alate za ulazak u iscjeljenje kao cjeloživotni proces. Mnogi će tijekom ta četiri dana doživjeti značajno iscjeljenje, a još više će ih primiti nadu i alate za ona područja u kojima im je iscjeljenje potrebno i nakon duhovne obnove.