Teolog i govornik Christopher West, koji već desetljećima uspješno promiče teologiju tijela Ivana Pavla II., u četvrtak 10. rujna, gostuje u Zagrebu. West će u crkvi Svete Mati Slobode, s početkom u 19 sati, održati događaj nazvan “The Well”, inspiriran njegovom knjigom Blagovati Sunce bez zalaza. Događaj organizira INTEGRUM HUMANUM – Centar za Teologiju tijela, u suradnji s don Damirom Stojićem i Teologijom tijela Hrvatska. Tim povodom West je pristao odgovoriti na nekoliko pitanja za Bitno.net.

– Gospodine West, u Zagreb dolazite održati događaj pod nazivom “The Well”. Onima upoznatima sa Svetim pismom jasna je aluzija na susret Krista i Samarijanke iz Ivanova evanđelja. Zašto Vas je baš taj, a ne neki drugi evanđeoski susret poput onoga s gubavcem ili bludnicom, nadahnuo za “The Well”? Možete li detaljnije objasniti o kakvom se događaju radi?

Kristov susret sa ženom na zdencu vodi nas u samu srž onoga o čemu se u Evanđelju zapravo radi. Naš događaj – koji je puni osjetilni doživljaj glazbe, slika i videozapisa, isprepletenih s govorom – vodi sudionike kroz ključne trenutke Isusova razgovora s tom ženom kako bi nam pomogao razumjeti priču vlastitoga života. Zašto tražimo vodu? Očito, zato što smo žedni – vode, da, ali ljudsko biće žeđa i za nečim mnogo dubljim. Za čime tragamo? Za čime ljudsko srce vapi? “Što tražite?” – to su prve Isusove riječi u Ivanovu evanđelju. Krist nas želi povezati s onime za čime najdublje žeđamo, i upravo to činimo u prvom dijelu našega događaja: pokušavamo doći u dodir s tom dubokom žeđi koju svi osjećamo.

Kada joj Isus kaže: “Idi i zovni svoga muža”, On joj pokušava ukazati na mjesto gdje je do tada utaživala svoju žeđ. Bila je udana pet puta, ali muškarac s kojim sada živi – ljubavnik broj šest – nije joj muž. Šest je, sjetimo se, nesavršen biblijski broj. Poanta je u ovome: svoju žeđ za savršenom ljubavlju pokušavala je utažiti s nesavršenim ljubavnicima, i zato se stalno morala vraćati po još vode. Koji je savršen biblijski broj? Sedam. Tko je sedmi ljubavnik te žene? Ah, to je ključ priče o ženi na zdencu! Isus objavljuje – i sam Isus jest – savršena ljubav za kojom svi žeđamo. Isus je ne posramljuje zbog njezine žeđi niti je grdi zato što ju je usmjeravala na pogrešno mjesto. On budi njezinu žeđ, a zatim je preusmjerava prema onome za čime doista žudi. “Kad bi znala dar koji ti želim dati”, kaže Isus, “ti bi u njega zaiskala i ja bih ti dao vodu koja struji u vječno ispunjenje.”

Koji je to dar koji nam Isus želi dati? “Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje.” Euharistija je, kaže sv. Ivan Pavao II., “sakrament Zaručnika i Zaručnice”. Ona je dovršenje ženidbenog sjedinjenja Krista i njegove Crkve. Pričom o ženi na zdencu služimo se kako bismo rasvijetlili vječni Božji naum da stupi u ženidbeni savez s nama. Doista, zdenac je u Starom zavjetu bio mjesto nekih vrlo važnih ženidbenih prošnji. To se događa i sa ženom na zdencu: Krist dolazi kao Zaručnik kako bi toj ženi, koja je ispunjenje čežnje za ljubavlju tražila na pogrešnim mjestima, ponudio novu vrstu ženidbenog saveza.

– U najavi događaja spominjete ljepotu. Kako nam konkretno ljepota može pomoći u duhovnom životu? Nastavno na to, kako uopće, u svijetu različitih definicija i vrednovanja ljepote, razlikovati onu istinsku, koja vodi prema Kristu, od one lažne, prolazne i tašte?

Ljepota s malim “lj”, odnosno sva ljepota stvorenoga svijeta, treba nas voditi prema Ljepoti pisanoj velikim slovom, to jest prema konačnoj, Božjoj Ljepoti. Kada imamo iskustvo ljepote koje nas uzdiže Bogu, to se zove teofanija – objava božanskoga kroz ljepotu stvorenoga svijeta.

A budući da nas ljepota treba voditi Bogu, ljepota je ujedno i bojno polje. Postoji neprijatelj koji ne želi da dođemo do Boga – pali anđeo koji se, kako kaže Katekizam, “protivi” Božjem naumu. U njegovim se rukama ljepota može izokrenuti tako da nas odvede od Boga. No ključno je zapamtiti da đavao nema svoju vlastitu glinu. Sve što može jest uzeti Božju glinu i izvrnuti je, izobličiti. Uzmimo pornografiju. Problem pornografije nije u tome što prikazuje naga tijela. Sikstinska kapela prikazuje naga tijela. Problem pornografije jest način na koji prikazuje nago tijelo: ona uzima Božju lijepu glinu i izvrće je, izobličuje je, postupajući s tijelom kao sa “stvari” koju se koristi za vlastito sebično zadovoljstvo, umjesto da u tijelu prepozna objavu osobe koju treba ljubiti na sliku Božju.

Plakat povodom dolaska Christophera Westa u Zagreb

Samo tijelo uvijek je dobro. Štoviše, kada je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko, rekao je da je to veoma dobro, što znači da je bilo veoma lijepo. “U početku” su bili goli bez srama upravo zato što su svoju golu ljudskost gledali onako kako ju je gledao Bog – sa divljenjem i strahopoštovanjem prema božanskom otajstvu koje se objavljuje po njihovim tijelima. No kada je u priču ušao grijeh, taj se božanski pogled izgubio. Postali smo slijepi za teofaniju, za objavu Boga kroz ljepotu tijela. Kada nas Krist poziva na “čistoću srca”, poziva nas na nutarnje hodočašće kako bismo ponovno zadobili tu viziju. Što on kaže? “Blago čistima srcem: oni će Boga gledati.” Da, po Božjoj milosti, ako smo spremni umrijeti svojoj privlačnosti prema izobličenoj ljepoti, možemo i uskrsnuti za gledanje Božje Ljepote objavljene po našim tijelima. To je kršćanstvo: otkriti objavu Boga u ljudskom tijelu i po ljudskom tijelu. Drugo ime za to je Božić; Utjelovljenje.

– U javnosti ste prepoznati kao jedan od najpoznatijih svjetskih popularizatora teologije tijela, teme kojom se bavite desetljećima. Kako biste opisali položaj teologije tijela danas u Crkvi? Smatrate li da je dovoljno prihvaćena, i među klerom i među laicima?

Sve više ljudi čuje ovaj nauk, što je dobar znak, znak nade, ali još uvijek ostaje mnogo posla kako bi ljepota nauka sv. Ivana Pavla II. bila zadovoljavajuće primljena. George Weigel, biograf Ivana Pavla II., njegovu je teologiju tijela opisao kao “neku vrstu teološke tempirane bombe” namještene da eksplodira negdje u trećem tisućljeću. Još nismo došli do toga, ali taj trenutak stiže. Sjeme je posijano i ono će s vremenom izrasti te duboko produbiti ne samo način na koji shvaćamo odnos muškarca i žene, nego i čitavo otajstvo Krista i Crkve.

Teologija tijela Ivana Pavla II. nalik je naočalama kroz koje novim očima počinjemo cijeniti čitavo kršćansko otajstvo. Kao što sam već rekao, u kršćanstvu se radi o otkrivanju objave Boga u ljudskom tijelu i po ljudskom tijelu. Bog se objavljuje po muškom tijelu, rođenom od ženskoga tijela. To je kršćanstvo. Muško i žensko uvijek zajedno objavljuju božansko otajstvo. Zapravo, naše stvaranje kao muško i žensko i poziv da dvoje postanu “jedno tijelo” jest “veliko otajstvo”, kako naučava sv. Pavao – “a ono se odnosi na Krista i Crkvu” (Ef 5,31-32). Zato nam Ivan Pavao II. govori da ne možemo razumjeti što je Crkva, što je kršćanstvo, ako ne razumijemo zašto nas je Bog stvorio kao muško i žensko i zašto nas poziva da postanemo jedno tijelo.

Upravo zato je naše stvaranje kao muško i žensko u suvremenom svijetu izloženo tako žestokom napadu: kako bi nas se spriječilo da razumijemo i živimo otajstvo Krista i njegova sjedinjenja s Crkvom u jednom tijelu. U nauku Ivana Pavla II. dan nam je protuotrov za krizu našega vremena. Ali ako taj protuotrov ne bude ubrizgan u krvotok Crkve, neće donijeti iscjeljenje koje nam je potrebno. U tom pogledu još treba učiniti mnogo posla. Nadam se da iscjeljenje dolazi, ali jao meni ako ne nastavim širiti tu Radosnu vijest!

– S vremena na vrijeme ponovno se pojavljuju kritike Vašeg načina popularizacije teologije tijela. Većinom se oslanjaju na ranije primjedbe Alice von Hildebrand, koja Vam je, među ostalim, zamjerala preotvoren govor o seksualnosti i nedovoljno uvažavanje onoga što je nazivala “svetom stidljivošću”. Kako danas gledate na te kritike? Kako, prema Vašem mišljenju, postići zdrav odnos između otvorenoga katoličkog govora o spolnosti i tijelu s jedne strane te čednosti, stidljivosti i intime s druge?

Tijekom godina mnogo sam naučio od svojih kritičara. Zahvalan sam na tome. Alice von Hildebrand, pokoj joj duši, pripadala je prethodnoj generaciji u kojoj se vrlo malo otvoreno govorilo o spolnim pitanjima. Naravno da dijelim njezinu zabrinutost zbog kulture koja je u tom pogledu izgubila svaku suzdržanost. Ali kako toj kulturi navijestiti Radosnu vijest o Božjem naumu za spolnost? Kako doprijeti do kulture koja je odgojena na internetskoj pornografiji? Šutnja nije opcija. Mačka je, da tako kažemo, izašla iz vreće i sada je na nama da pronađemo način kako govoriti o stvarima o kojima prethodne generacije zapravo nikada nisu govorile.

Ponavljam: šutnja nije opcija. Jednostavno moramo pronaći jezik kojim ćemo govoriti o tim temama kako bismo svoja tijela ponovno zadobili za Krista. Mislim da se najbolji primjer kako to učiniti nalazi upravo u Bibliji: u Pjesmi nad pjesmama. Koristeći metafore prikladne vremenu, ta sveta, erotska ljubavna poezija može govoriti o vrlo intimnim temama, a da pritom ne naruši otajstvo. Tome težim u svojem radu. Pronaći baš pravu ravnotežu nije lako, ali moramo nastaviti pokušavati.

– Čini nam se da je posljednjih godina i u svijetu porasla spremnost na propitivanje plodova seksualne revolucije i suvremenog shvaćanja tijela, spolnosti i identiteta. S obzirom na Vaš dugogodišnji javni rad, kako percipirate trenutnu situaciju? Je li danas jednostavnije ili zahtjevnije naviještati teologiju tijela no što je bilo prije deset ili dvadeset godina?

Da, sve je više ljudi koji gledaju dokaze i prepoznaju da je seksualna revolucija – koju bi točnije trebalo nazivati pornografsko-kontracepcijsko-abortivnom revolucijom – bila apsolutna rušilačka kugla usmjerena protiv naše ljudskosti. Više i ne znamo što je muškarac, a što žena! Mnogi se ljudi danas pitaju kako smo dospjeli u ovaj nered. Sekularni mislioci poput Mary Harrington i Jordana Petersona govore o tome kako je, primjerice, kontracepcijska pilula radikalno promijenila naše shvaćanje spolnosti, do te mjere da je iz kolektivne svijesti izbrisala temeljno značenje spolne razlike. Time potvrđuju ono što Crkva govori cijelo vrijeme: kada namjerno uklonimo plodnost iz spolne jednadžbe, mijenjamo značenje spolnosti u njezinim najdubljim korijenima. To se sada odvija pred našim očima.

Zato sadašnji trenutak doista predstavlja novu mogućnost da se istina crkvenog nauka pokaže onima koji traže istinu. Ali, kao što je rekao Ivan Pavao II., područje ljudske spolnosti vodi nas u “središte bitke između dobra i zla, života i smrti, ljubavi i svega što se ljubavi protivi”. Stoga ne čudi da to i dalje ostaje težak zadatak. Ali na kraju znamo da će se Božja objava u ljudskom tijelu – što znači Božja objava u Kristu – pokazati sjajnom poput sunca i da će “svako tijelo vidjeti slavu Božju”.

– Uskoro Vam izlazi knjiga o umjetnoj inteligenciji koja se, nažalost, sve više pojavljuje i kao surogat međuljudskih odnosa. Neki ljudi od UI traže utjehu, prijateljstvo, pa i intimu. Na koji način, prema Vašem mišljenju, UI utječe na ljudsku spolnost i poimanje čovjeka općenito? Kako živjeti istinsku spolnost, ljudskost i vjeru u vremenu UI?

Naslov moje nove knjige je The Truth and the Lie: What It Means to Be Human in the Age of AI – dakle, ona nije o umjetnoj inteligenciji kao takvoj. Ona je prije svega o tome kako u dobu umjetne inteligencije ponovno zadobiti istinu o našoj ljudskosti. U knjizi se opsežno oslanjam na nauk pape Lava i počinjem ovim citatom: “Ne bojmo se umjetne inteligencije”, kaže papa Lav, “nego stalno držimo otvorenim pitanje čovjeka.” Jedna od velikih koristi umjetne inteligencije jest to što ljude diljem svijeta prisiljava postavljati velika pitanja, a pitanje “Što znači biti čovjek?” nalazi se na samom vrhu toga popisa.

Kršćanska antropologija utemeljena je na temeljnoj dobroti našega stvaranja kao spolno razlikovanih utjelovljenih osoba: “I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’ (…) Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite’” (Post 1,26-27). Zatim čitamo da je “Bog vidio sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,31).

Možda smo u napasti pomisliti: “O, baš lijepo – Bogu se stvarno svidjelo ono što je stvorio. Pa što.” Ali ta božanska potvrda temeljne dobrote naše spolno razlikovane utjelovljene osobnosti vodi nas ravno u srce bitke koja danas bjesni u svijetu između onoga što u cijeloj knjizi nazivam “Istinom” i “Laži”. Oni koji prihvaćaju Laž traže iluzorno obećanje otkupljenja od tijela kao put prema slobodi i procvatu, dok nas Istina poziva na vjeru u istinsko obećanje otkupljenja naših tijela (Rim 8,23) kao puta prema slobodi i procvatu. Nije pretjerano reći da su sile koje stoje iza Laži pokrenule sveobuhvatni ideološki i tehnološki rat protiv same ljudske naravi. A činjenica da oni koji promiču taj rat vide današnji napredak umjetne inteligencije kao golemog saveznika u svojem nastojanju da “oslobode” čovječanstvo od onoga što nazivaju “biološkom tiranijom” trebala bi nas zabrinuti zbog smjera u kojem nas ta tehnologija vodi. Kako primjećuje novinar Paul Kingsnorth, “tehno-radikali” su vrlo otvoreni u pogledu onoga za čim teže: “besmrtnosti”. Ali ne po Božjem daru darovanom u tjelesnom uskrsnuću Kristovu i po njemu. Sada spasenje dolazi preko tehnologije. Sada se besmrtnost daje kroz bestjelesnu umjetnu inteligenciju. Svaki prigovor tom shvaćanju, izvještava Kingsnorth, sada je nova vrsta predrasude nazvana fleshism (eng. flesh – meso, tijelo; u slobodnom prijevodu te u kontekstu transhumanizma označava predrasudu ili strah od entiteta bez bioloških tijela, op. a.)

Umjetna inteligencija nije neprijatelj; može se dobro upotrijebiti. Ali, kao što naglašava papa Lav, u sustave umjetne inteligencije ugrađene su pogrešne pretpostavke o tome što je ljudsko biće, a mi ih moramo poznavati i prokazati. Doba umjetne inteligencije koje je sada pred nama ima duboke korijene u pogrešnom pogledu na ljudsku osobu, u kojemu se tijelo i duša dovode u radikalnu suprotnost. Ta suprotnost nije samo nekršćanska, nego protukršćanska. To je bitna prijetnja koju donosi umjetna inteligencija: razdvajanje inteligencije, uma i duše, od tijela njezin je modus operandi. Ako ne budemo dosljedni i ustrajni u otporu tom raskidu, on će nas voditi – štoviše, gurati – prema sve većem i većem odvajanju od vlastitih tijela. Iznad svega, ono što je najpotrebnije kako bismo izbjegli opasnosti umjetne inteligencije jest da se što čvršće ponovno ukorijenimo u Istini svoje utjelovljene osobnosti. Upravo u tome moja knjiga želi pomoći čitateljima.

– Za kraj, što mogu očekivati sudionici susreta “The Well” u Zagrebu? Što biste voljeli da ponesu sa sobom nakon te večeri?

Mogu očekivati da će im se oči na nov način otvoriti za ljepotu: za ljepotu svega stvorenoga, a osobito za ljepotu ljudskosti. Još i više, vidjet će ljepotu svega stvorenoga i ljepotu ljudskog tijela objavljenu u misi i po misi, u Kristovu Tijelu predanom za nas. Oni koji misle da je ljudsko tijelo tek fusnota u kršćanskom životu nisu mnogo vremena proveli razmatrajući činjenicu da je upravo TIJELO Kristovo izvor i vrhunac naše vjere.

Što bih volio da ljudi ponesu sa sobom nakon događaja? Na to pitanje mogu odgovoriti jednom riječju: nadu.