Vidim ovih dana po statusima razne natpise i teorije o tome što bismo mi vjernici trebali misliti o borilačkim sportovima pa se moram malo umiješati jer sam puno svojih godina trenirao borilačke sportove, a isto tako puno godina dao i našoj Crkvi.

Pokušat ću pojednostaviti jer se tu stvarno ima puno toga za reći.

Nije ista pozicija onoga tko se bori u boksu, a nosi Boga u srcu, vjernik je i stalo mu je kako stoji pred Gospodinom, i onoga koji nema taj element. Vjernik boksač ne gleda kako uništiti protivnika, već kako ga sportski pobijediti. To je velika razlika i to se vidjelo kod Filipa.

S druge strane, boks je olimpijski sport i nije zabranjen od Katoličke Crkve. Ono na što trebamo paziti kada se bavimo tim sportom jest da se protivnika ne mrzi, ne ponižava i ne uživa u nanošenju boli, već da to bude poštena borba u kojoj je cilj pobjeda, a ne nehumano ozljeđivanje suparnika.

Ono što mi je lijepo čuti kod Oleksandra Usyka i Filipa Hrgovića, jest da se prije svojih mečeva mole da nitko ne bude teško ozlijeđen. U ringu postoji sudac koji treba paziti do koje granice pustiti meč i time čuvati zdravlje boksača, tako da borci nisu prepušteni sami sebi i svojoj procjeni.

Moralno gledajući nije isto udariti nekoga na ulici iz bijesa i kada se dvoje ljudi bori u sportu pod određenim pravilima.

Meni je prilično radikalan pogled da bi se svaki vjernik trebao odreći borilačke vještine. Onda se pitamo kako će naša država izgledati, tko će je danas-sutra braniti i zbog čega bismo bilo kakvu borbenost, koja je prirodna muškarcu, trebali „sterilizirati“.

Poanta je da naučimo kontrolirati svoju snagu, borbenost i vještinu. E, to je za mene duhovnost. Muškarac na određen način treba biti spreman i znati se boriti, ali istovremeno izbjegavati fizički konflikt jer mu je ono Božje uvijek na pameti. No ipak, netko tko želi zlo tvojoj obitelji neće se baš tako lako igrati s tobom jer osjeti tvoju spremnost i odlučnost. Čitao sam nedavno kako jedan pedofil u zatvoru govori da je znao sjediti ispred škole i birati za žrtve onu djecu čiji su očevi izgledali kao slabašni muškarci jer je smatrao da će s njima imati manje problema.

Također si možemo postaviti pitanje: u kojem sportu nema teških ozljeda na koje su sportaši pristali? Američki nogometaši vrlo rano imaju ozbiljne zdravstvene posljedice, motociklisti teške ozljede zbog padova, ragbi i hokej na ledu također su sportovi s velikim brojem snažnih udaraca i ozljeda, a u skijanju imamo ozbiljne ozljede glave, nogu i kralježnice. Pa čak i mi glazbenici s godinama često imamo problema sa sluhom zbog dugogodišnje izloženosti velikoj buci. I tako bismo mogli nabrajati dalje.

Završit ću ovako.

Dragi Filipe, izuzetno poštujem tvoj životni poziv profesionalnog sportaša. Sretan sam i ponosan što si Hrvat koji svjedoči Boga upravo u jednom od najvažnijih trenutaka svoje karijere, kada postaješ svjetski prvak u superteškoj kategoriji, što dosad nije uspjelo nijednom Hrvatu.

Vidi se da voliš Boga i to je tako lijepo vidjeti. U vremenu kada nam nedostaje snažnih muškaraca, pojavljuje se jedan div, svjetski prvak, Hrvat koji se ne boji vikati Božje ime s „krovova i planina“.

Brate u Kristu, Bog blagoslovio tebe i tvoju obitelj. Ponosni smo na tebe!