U Njemu doista živimo, mičemo se i jesmo.

(Dj 17,22-34)

Oscari se bliže. U nedjelju koja je pred nama. Radosna je to vijest za sve filmoljupce. S druge strane, Radosna vijest za sve ljude, ona od pretprošle nedjelje (Prva korizmena nedjelja) još odzvanja u nama. Nagnan od Duha, a napastovan od Sotone, Isus u pustinji bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu. Kao pravi Bog i pravi čovjek, Isus, novi Adam, rajska oaza Edena u pustinji, čini ono što stari Adam (i Eva) ne uspijeva(ju).

On nadvladava napasti tijela („zvjersko“ u čovjeku), napasti duha u časti i vlasti („anđeosko“ u čovjeku), te vraća ravnotežu i red u kozmos tako što prvenstveno vraća ravnotežu u vrhunac stvaranja – u čovjeka, to biće koje ima kako duhovnu tako i kognitivnu, emocionalnu i instinktivnu dimenziju. Radosna vijest glasi: da, čovjek ima nešto zajedničko i s anđelima i zvijerima, ali je drukčiji od jednih i drugih, jer je stvoren na sliku Božju, na sliku Drukčijeg. On je utjelovljeni duh (tj. produhovljeno tijelo) specifične relacijske i komunitarne naravi i ta i takva drukčijost ga kroz družicu upućuje na Drugo Biće, koje muško i žensko stvori ih. Isusovu odlasku u pustinju prethodilo je krštenje u rijeci Jordanu: Utjelovljeni Bog(očovjek) na otajstven način tako kroz posredstvo vode Jordana zaranja u razorne vode bezdana smrti, posvećuje ih svojom prisutnošću, dokida vlast (vodene) Zvijeri i stvara uvjete za pritjelovljenje Zaručnice.

Ovaj susret anđeoskog i zvjerskog, duhovnog i tjelesnog, oduvijek nalazi već tisućljećima svoj izraz u umjetnosti. Dovoljno je baciti pogled na neku od katedrala diljem Europe; u pozadini motiva sfinga, grifona i ostalih hibrida iz imaginarija srednjovjekovnog čovjeka nalazi se fascinacija otajstvom Utjelovljenja. Ovo otajstvo ima i dimenziju i humora i horora: i jedno i drugo su izazvani onim što je neujednačeno, neočekivano i dolazi iz sjedinjenja suprotnosti. Utjelovljenje je, primjećuje Chesterton, kao neka šala na kojoj počiva čitavo kršćanstvo, u režiji Komedijaša koji je stvorio svijet. Istovremeno, ovi skulpturalni hibridi na fasadama zvonika i crkava, između ostalog, upućuju na nered i kaos koji, pod utjecajem sotonskih sila, nastaju kada je čovjek odijeljen od Boga, kada se nalazi izvan Božje kuće, tj. Crkve. Tada se čovjek izobličuje i pretvara u monstruma; on kuša a potom i sam sije smrt; postaje nositelj božanskog znaka ukora, upozorenja (Post 4,15). Predstavlja otklon od normi, običaja i standarda i to na način koji kod ljudi izaziva nelagodu, odvratnost, strah ili predstavlja opasnost po njihovu sigurnost.

U ovom trenutku se možda pitate: pa dobro, čitam li ja ovdje osvrt na film ili osvrt na evanđelje? Pa… jedno i drugo. Evanđeoski govor o Kristu i otajstvu Utjelovljenja kao punini mjere i našeg ljudskog života čini se ključnim za promišljanje o filmu „Oblik vode“.

Je li pretenciozno dovoditi u vezu narativ Svetog pisma i filmski narativ, pogotovo ako nije izričito riječ o ekranizaciji svetopisamskog ili hagiografskog predloška?

Odgovor na ovo pitanje generalno govoreći, nazire se onda kada čovjek dođe do trostruke spoznaje: što Justin Mučenik podrazumijeva pod pojmom sjeme Riječi, te što sveti Ivan Pavao II. podrazumijeva pod pojmom kultura i pod pojmom umjetnost. O tome smo već pisali na našem portalu u nekoliko navrata.

Imajući ovo u vidu, film, i to svaki film, stoga, kao medij i forma Riječi, kulture i umjetnosti ne može biti lišen veze sa Svetim pismom. Odnosno, osobom Isusa Krista. Ta veza se može ignorirati ili ne primijetiti, ali ona jest tu.

Film „Oblik vode“ nije iznimka.

Dapače.

Pogotovo ako se uzmu u obzir izjave redatelja tijekom promocije.

1. Katedrala današnjice – za Erica Rohmera, jednog od vodećih režisera francuskog Novog vala, filmska umjetnost jest “katedrala 20. stoljeća“. Vjerujući u genij kršćanstva, Rohmer, gorljivi katolik, primjećuje kako „ne postoji nijedan veliki film u povijesti kinematografije koji nije prožet svjetlom kršćanske ideje“ te da film može biti odraz i medij Otajstva upravo ukoliko je „kršćanski“. Drugim (tj. njegovim) riječima film samo „ako jasno zahvaća imanenciju, vodi do autentične transcendencije“. Pokazuje da smo utjelovljene duše i, upućujući na Boga koji se utjelovio, vodi do spoznaje Oca.

Ako je 13 nominacija za nagradu Oscar (najviše nakon „Titanica“, „All about Eve“ i „La La Land“ s 14), te osvojeni Zlatni lav, Zlatni globus i BAFTA mjerilo „veličine“ filma, zar je neosnovano reći da je „Oblik vode“ barem djelomično prožet svjetlom kršćanske ideje, odnosno, da je barem djelomično forma i medij Riječi i (autentične) kulture i (autentične) umjetnosti?

2. „Jednom katolik, uvijek katolik“ – Guillermo del Toro, redatelj filma je tako o sebi zborio u nekoliko navrata (između ostalog, i 2009. u intervjuu s Charliejem Roseom). “Oblik vode” nije samo hommage „Ljepotici i zvijeri“ i „Pepeljugi“ Charlesa Perraulta, nijemom filmu Chaplina i Keatona, mjuziklu Genea Kelleya, Freda Astairea i Ginger Rogers, Audrey Hepburn i čitavoj plejadi izdanaka tzv. „zlatnog doba Hollywooda“. Već su mnogi u liku protagonistice Elise (Sally Hawkins) prepoznali odraz biblijske junakinje Rute, a Knjiga Postanka (Post 1,27) i Suci (Samson i Dalila) izravno su referencirani kroz lik glavnog antagonista Stricklanda (Michael Shannon). Stvari postaju još jasnije kada se sagleda čitav del Torov filmsko-spisateljski opus. U svojoj knjizi „Kabinet kurioziteta“ del Toro primjećuje kako je, barem za njega, „odlazak u kino kao odlazak u crkvu. Sjedneš u red i gledaš na oltar“. Filmovi su mu puni katoličke ikonografije: u „Mimic“, “Blade II“, „Hellboy“, između ostalog, u naraciji koristi motive kao što su raspelo, razapinjanje protagonista i sporednih likova, krunica, autostigmatizacija, preporađanje u „zdencu“ (krvi). U nedavnom intervjuu Jimmyju Kimmelu izjavio je kako je, kao šestogodišnji dječak, imao uhodan (obiteljski) ritual nedjeljom: ići na misu, a potom gledati film(ove). U razgovoru za „National Public Radio“ govoreći o „Obliku vode“ izjavio je kako je „sila poniznosti koja se u završnici filma otkriva kao bogoliko biće (lik Vodozemnog Čovjeka) nešto veoma katoličko… koristi se i u bajkama kroz lik Čarobne Ribe… a nije tajna da je riba kršćanski simbol“.

3. Predadoh ono što i sam primih – Čovjek može dati samo ono što i primi. Uistinu, što imamo a da nismo primili (1 Kor 4)?

Djetinjstvo se, stoga, kao što to obično i biva, pokazalo presudnim razdobljem za del Tora i njegovu filmografiju. U intervjuu koji je 2006. dao u Washingtonu povodom premijere filma „Panov labirint“ izjavio je kako je „proveo čitav život oporavljajući se od prvih 10 godina svoga života“; razdoblja koje je bilo „brutalno vrijeme učenja“. Nasilje koje je „tada osjetio – moralno duhovno, čak i fizičko“ nastojao je „unijeti u svoje filmove“. U razgovoru za „Hollywood Reporter“ u studenome prošle godine otkrio je kako mu je baka Josefina stavljala „nazubljene metalne čepove boca u obuću, kako bi krvarenjem mrtvio tijelo i već ovdje plaćao čistilišni dug“. S bakom je izgradio odnos „pun osjećaja krivnje“, jer mu je običavala objašnjavati teološko-antropološke koncepte kao što je istočni grijeh, a njemu je to bilo „uistinu teško (tada) razumjeti… pojam grijeha, pojam prokletstva“. Jer, kako on kaže, „u katoličkom Meksiku puno je boli, puno krivnje“. Baka je malom Guillermu usadila „mnoge strahove koji su ga slomili“ i sebe ( i druge) on danas vidi kao „kintsugi“ – razlomljenu lončariju čije su linije lomova pretvorene u zlatne „ožiljke“. (Iz 53, 4 -5)

Posljedice takvog odgoja?

Nije teško shvatiti zašto se malog šestogodišnjeg Guillerma, mršavog albino dječačića koji je s vremenom razvio problem pretilosti da bi bio u stanju obraniti se od vršnjačkog nasilja toliko dojmio „Frankenstein“- prvi film o monstrumu kojeg je dotad imao prilike vidjeti. Vizija lica i lika punog ožiljaka nalik na „kintsugi“ učinila je da se mladi del Toro („Hollywood Reporter“) osjeti „poput Pavla na putu u Damask“. U Frankensteinu je „ugledao onog koji je dao svoj život za njegove grijehe, onog o kojem Biblija priča, obećanog Mesiju“.

I od tada sav svoj opus del Toro naziva „evanđeoskim“. Bijeg u horor i fantaziju bio je za njega spas od psihičkog nasilja bake koja je „dvaput nad njim vršila egzorcizam (upravo) jer je crtao monstrume“. Primajući nedavno Zlatni globus za „Oblik  vode“, del Toro je izjavio kako su za njega monstrumi „sveci zaštitnici ljudske blažene nesavršenosti“. Ako se tome doda opservacija (ono što del Toro osobno primjećuje u razgovoru za „The Independent“ ,„Newsweek“ i „Variety“) da je meksička katolička kultura u kojoj je odrastao (istražujući grobnice po katakombama crkvi i kipove svetaca „forenzički preciznih prikaza rana“, te slušajući „krvave“ biblijske priče) „sinkretizam gotičkog kršćanstva i poganske aztečke kulture“, nije teško razumjeti zašto je del Torova filmografija „sinkretizam katoličke dogme, motiva religiozne žrtve i poganske ikonografije“ u kojoj je „Frankenstein (u svojim mnogobrojnim modalitetima kao što su đavoliki poludemon Hellboy, vampir Blade, ili Vodozemni Čovjek iz „Oblika vode“) „kao raspeti mučenik koji umire za svoje grijehe“. Za mladog del Tora monstrumi su postali „iskreniji oblik religije jer svećenici i nisu bili nešto posebno“. Osim toga „zavolio je monstrume“ jer je s njima „barem znao na čemu je i nije se morao misliti“, dok su ga „odrasli ljudi, koji su ga trebali štiti, zapravo tukli“. Njegovo „Sveto Trojstvo“ postali su „Frankenstein, Biće iz Crne Lagune i Čovjek-vuk“.

I kao što su neki u mladosti rekli „primam Isusa u svoje srce“, tako je i del Toro u određenoj dobi „prihvatio  monstrume u svoje srce“, jer je „fantazija u mladoj duši prisutna snažno kao što je to religija u kasnijoj dobi“. Na izlaganju u sklopu nedavno održanog filmskog festivala u Moreliji mladim filmašima je poručio kako je „savršenstvo nešto najgore što ti se može dogoditi u umjetnosti i u životu“ te da, kao kreativni filmaši, „identificiraju ono najstrašnije u sebi, ono što ih boli, muči, posramljuje“ i da o tome govore jer „su mane zapravo vrline, a vrline su moćne mane, a mladost ima tendenciju prikrivati vrlinu svojih mana“. U razgovoru za „Big Think“ govoreći o svojoj osobnoj filozofiji, duhovnosti i religioznosti naglasio je kako ju je „sam izgradio“ i da se ona sastoji u tome da „bude što bolji čovjek može biti“. Za takvo nešto nije mu potreban „onaj tip gore kojem bi se molio… a ni Crkva“. Jedan od razloga zašto je odbio sudjelovati u ekranizaciji C. S. Lewisovih djela jest spoznaja da je riječ o materijalu koji je „previše katolički“. U liku Blijedog Čovjeka iz „Panova labirinta“ del Toro vidi „Crkvu koja ima glad za nevinošću i glad za čistoćom te jede djecu dok ima perverzno bogatu trpezu pred sobom“ („Screen Anarchy“). Isti film prikazuje lik svećenika koji potiče ubojstvo komunista jer „Bogu nije važno što će biti s tijelom ubijenih, a duše je već spasio“. „Nadahnuće“ je (navodno) del Toro dobio istražujući građanski rat u Španjolskoj i spoznavši „sudjelovanje Crkve u fašističkom pokretu“.

4. U njemu živimo, mičemo se i jesmo. – Centralna tema filma „Oblik vode“ dolazi do izražaja na samom kraju filma, kroz sljedeće stihove:

U nemogućnosti da oćutim tvoj oblik,

nalazim te svugdje oko sebe.

Tvoja prisutnost ispunja mi vid

tvojom ljubavlju

i čini moje srce poniznim

jer ti si svugdje.

Sami del Toro pobliže objašnjava ljubav protagonista (žena i Vodozemni Čovjek) na sljedeći način:

„… ljubav (žene Elise) je ljubav prema biću koje nije zvijer… nije riječ o bestijalnosti, nego jednostavno o Drugome“ koje „umjesto da se pretvori u princa, oslobađa u njoj (Elisi) jedan dio njezine naravi koji je bio potisnut…“ („Den of Geek“)… “kad on (Drugo biće; i sam nijem) gleda Elisu (nijema) nikad je ne vidi nepotpunom… to je za mene najljepša definicija ljubavi koju sam čuo u ove 53 godine“ („Newsweek“). …“ideologija nas sve više razdjeljuje… stalno nam se govori da se trebamo bojati drugog i drukčijeg. Ja sam samo pokušao upitati možemo li prigrliti to što je drukčije od nas („Collider“)… ja pokušavam pokazati da je ljubav fluidna, kao voda, i uzima bilo koji oblik koji je potreban… svaka zemlja ima tu priču: mit o sparivanju žena-stvorenje, bio to Zeus ili bilo koji transformativni bog azijske mitologije“ („Straits Times“).

Za del Tora, „jedina izvornost koja može postojati u umjetnosti jest sintetiziranje“. (festival u Moreliji). Umjetnik je prvenstveno sintetičar. Nadahnuće za gore spomenute stihove del Toro, „bivši katolik“, nije pronašao (barem ne eksplicitno) u govoru svetog Pavla o Nepoznatom Bogu na Areopagu ni u kršćanskoj poeziji Utjelovljenja ni u evanđelju o transformaciji ove nedjelje (Druga korizmena nedjelja), nego u zbirci islamske poezije srednjeg vijeka (kuloari spekuliraju o Akvinčevu suvremeniku Rumiju).

Riječ je, dakako, o umjetnosti naslonjenoj na monoteističku religiju koja odbacuje ideju Božjeg Utjelovljenja. Ovaj sinkretizam i sintetiziranje sedme umjetnosti i teologije kao da je del Tora doveo do kontradikcije filmske naracije (islamska poezija prati scenu u kojoj utjelovljeni bog transformira voljenu ženu u vodozemno biće preobrazivši njezine ožiljke u škrge) i one u promotivnom obraćanju medijima, gdje kaže kako je za njega ljubav „stvarnost prihvaćanja i razumijevanja drugog, a ne transformacije drugog“ („Variety“ i „NPR“).

5. Izazov autentičnom kršćanstvu U nedjelju pred nama po 90. put upalit će se svjetla pozornice Akademije filmske umjetnosti i znanosti u čast izvrsnosti nekolicine filmskih ostvarenja u protekloj godini. Posredstvom medija, višemilijunski auditorij će, vrlo vjerojatno, u više navrata, ovacijama dočekati službeno prepoznavanje filmske „izvrsnosti“ „Oblika vode“. Svijet će biti pozvan prigrliti nekompletnosti onih koji su „drukčiji“; tj. „monstrumi“ – onih koji odstupaju od normi, običaja i standarda i to na način koji kod ljudi izaziva nelagodu, odvratnost, strah ili (u ljudskoj percepciji) predstavlja opasnost po njihovu sigurnost. U liku Vodozemca (čovjek?… ili zvijer?… ili jednostavno onaj Drugi?) i njegove nijeme ljudske ljubavnice (Elisa). U liku homoseksualca Gilesa, crnopute Zelde, ruskog špijuna Boba (likovi iz filma, op. ur.).

Hoće li taj isti svijet prigrliti nekompletnost i jedinog protagonista kojeg filmska naracija (u prologu) direktno naziva, a potom i dočarava (autentičnim) „monstrumom“ (u onom moralno-etičkom smislu): lik nasilnog, opsesivno-kompulzivnog, emocionalno nezrelog, rasističkog, šovinističkog i stereotipnog kršćanina birokrata i ubojice (Strickland) (još jedan lik iz filma, op. ur.)? Ili će pozdraviti njegovu egzekuciju od strane (ne)milosrdnog „junaka“ filma (Vodozemac)?

Hoćemo li se pridružiti aplauzu?

Što nam je misliti o del Torovu filmskom (st)varalaštvu?

Je li sustavna invertirana hermeneutika njegovih filmova indikator benigne autoterapije čovjeka slomljenog djetinjstva ili pokazatelj da teorije zavjere, koliko god u većini slučajeva blesavo zvučale, nose zrnce (ako ne i brijeg) soli u sebi? Prosudite sami. Situaciju dodatno komplicira del Torov narativni pristup koji sintetizira fantaziju i stvarnost, narušavajući klasičnu funkcionalnost mita i njegove etape: bijeg u fantastični svijet, utjeha, obnova, povratak u stvarnost. Nejasnoća oko pitanja (ne)fantastičnosti Vodozemca, tj. onog što i tko je „Drugi“ daje prostor „lovu u mutnom“ na temu autentično ljudske spolnosti u njezinoj punini.

Bilo kako bilo, činjenica jest da del Toro pripada nizu filmaša današnjice koji sustavno preinačuju mitove (u ovom slučaju one koje je na Zapadu popularizirao katolik Perrault) kroz medij sedme umjetnosti. I da je odbio sudjelovati u ekranizaciji djela čovjeka (C. S. Lewis) koji je primijetio kako je mit postao činjenicom u Evanđelju.

Život i umjetničko djelo redatelja „Oblika vode“ predstavljaju stoga izazov autentičnom kršćanstvu. Nedjelja Oscara je i Treća korizmena nedjelja. Evanđelje o Uskrsnuću. Ako nešto „Oblik vode“ jest, onda jest onaj izvorni ljudski vapaj za novim životom nakon smrti, transformiranim životom u punini po uranjanju u krsnom zdencu. Jer, božanstvo „u kojem živimo, mičemo se i jesmo“ nije slično zlatu, niti je dohvatljivo (filmskom) maštom ljudskom, nego po Čovjeku koji je uskrsnuo od mrtvih (Dj 17). Vapaj naših „kintsugi“ egzistencija je vapaj bogoubojstva Zapada koji ostaje bez zlata „poznavanja slave Božje u licu Isusa Krista“, u našim napuknutim glinenim posudama. (2 Kor 4,7); vapaj za afirmacijom istinskog Drukčijeg kroz afirmaciju autentične humanosti. I jedno i drugo je moguće samo u Kristu, Donositelju vode žive koji je, kao Slika nevidljivog Boga Trojedine Ljubavi i beskrajne sućuti, jedini punina mjere i forme ljudske ljubavi (GES 22). Gledajući u monstranci Onog koji je znak osporavan, ludost za pogane, a sablazan za Židove, koji odstupa od normi, običaja i standarda mnogih i predstavlja im nelagodu, odvratnost, strah ili opasnost po njihovu „sigurnost“, naslućujemo onog koji je zaronio u vode bezdana, posvetio ih i po njima nas pritjelovio svojoj Zaručnici. Naslućujemo zalog transformacije naše vlastite nekompletnosti da istinski volimo i proslavu Boga koji je prigrlio i preobrazio naše rane.

“Oblik vode“, film u kojem je brak prikazan kao disfunkcionalna stvarnost koja „zahtijeva mnogo laži da bi opstao“ (Zelda), poziv je i da u Godini obitelji poradimo na komunikaciji unutar obitelji. Djetinjstvo njegova autora izazov je autentično kršćanskom, cjelovitom odgoju dječjeg srca, uma i tijela, mimo izobličenosti duhovnjaštva i isprazne ritualnosti. Poziv je teolozima da pronađu odgovarajući dijaloški izričaj koji će kršćanstvo prikazati onim što ono jest: općinstvo svetih, a ne savršenih; zajednicu koja gaji kulturu života, a ne kulturu smrti. Poziv je kršćanskim filmašima, da prilagode film u medij prikladan evangelizaciji; da, kako del Toro kaže, u ovom svijetu punom cinizma „progovore o ljubavi dramatično, ali bez sladunjavosti ili kiča“. Da ponude ono što je njemu tek u fragmentima pošlo za rukom: izraz sjemena Riječi, autentične kulture i autentične umjetnosti, jasno kršćanske simbolike, bez dvojbene hermeneutike.

Film koji uistinu zahvaća imanenciju – Evanđelje. I time vodi do autentične transcendencije – Oca beskrajne sućuti.

Danko Kovačević | Bitno.net