TEMELJI NAŠE VJERE

Utjelovljenje Sina Božjega – najmilostiviji čin koji se uopće može zamisliti

Krist je glava čovječanstva; kao što glava dijeli udovima svoje darove, tako se i ljudska narav obo­gaćuje Kristovim darovima.

Foto: Lucas Cranach l'Ancien/Wikimedia

Foto: Lucas Cranach l’Ancien/Wikimedia Commons

Prva čovjekova potreba i njegova prva ra­dost jest Bog; zatim je čovjek čovjeku sve. Tako se je i Bog približio čovjeku kao čo­vjek u Kristu da bi zadobio našu ljubav. Bog je po svojoj naravi nevidljivi i čisti duh. Da bi ga ljudi mogli dobro spoznati i razu­mjeti, morao se pojaviti u vidljivu obliku. Ako sâm Bog stvara svoju sliku, kako lijepa i krasna ona mora biti! A Bog je to i učinio. Bog je stvorio svoju sliku i to u ljudskoj prilici, u Kristu. U Kristu je i Bog i čovjek; Gospodin se pojavio među nama u svojoj prijaznosti i ljubavi koja predobiva.

1. Sin je Božji postao čovjekom uzevši ljudsku narav, a da nije izgubio božansku. Imao je tijelo i dušu, kao i mi, ra­zum, volju, maštu i čuvstva. Jedino je umje­sto ljudske osobe osoba Sina Božjega primila na se božansku i čovječansku narav i zajedno ih povezala. Ovo sjedinjenje nije promijenilo Kristovu ljudsku narav, samo joj je udijelilo neviđenu savršenost i sve ostale časti, pa i samu božansku krasotu. Kristov je presjajni razum zavladao čitavim carstvom istine, naravne i nadnaravne; njegova je volja bila ispunjena praizvornom svetošću, čistoćom i puninom snage koja nije poznavala granice ni na nebu ni na zemlji. Tijelo mu je bilo najdivnije satkano remek-djelo i služilo je kao oruđe pre­krasnih čina. U svemu je bio Bog i čovjek, najodličnije djelo Božjega stvaranja i objave prema vani.

2. Način na koji je Sin Božji primio našu narav bio je najmilostiviji koji se uopće može zamisliti. Ponajprije, Isus nije poput Adama neposredno stvoren iz Božje ruke, nego je potekao iz naše krvi i roda. Gospo­din je htio imati ljudske pretke sve do prvoga čovjeka; htio je biti čovjek poput nas. Imao je majku, obitelj, domovinu, narodnost, određenu religiju pa i ljudsko ime. Htio je biti jednak nama u svemu osim u grijehu. I doista je Gospodin naša krv i naš brat po tijelu. – Još nešto. Gospodin nije uzeo našu narav u stanju besmrtnosti i preobraženosti, kakvu je Adam imao u početku, nego ona­kvu kakva je postala po grijehu: podložnu bolima i smrti. A te boli nisu bile obične, koje prate svako tijelo i dušu, nego tolike kolike je Gospodin sâm odredio i koje je doista pretrpio. Teolozi opravdano drže da je Bog u prvome trenutku njegova života ostavio Spasitelju da slobodno izabere na­čin na koji će nas spasiti. Gospodin je potpuno slobodno izabrao sve okolnosti i prilike svojega života i svoje muke, kako je dolikovalo Sinu Božjemu. U utjelovljenju je Spa­sitelj doista izabrao put svojega života. Mi dobro znamo kolike se časti i sreće odrekao, a koliko je siromaštva, napora, poniženja i boli primio na se. Tim je izborom na cijeli svoj život udario znak i pečat žrtve. Doista se lišio svega i primio na se obličje sluge.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

3. A zašto sve to? Samo iz ljubavi prema nama. Bogu bi bila dana zadovoljština i čast najmanjim bogočovječjim djelom. Sve što je Isus činio i trpio bilo je od neizmjerne vrijednosti i dostajalo je za sve nas. No, nisu ni neka njegova vlastita korist ni povećanje slave tražili od Spasitelja ovakvu žrtvu. Nebeska mu je slava bila od prvoga trenutka dodijeljena u svoj punini i nije se umnažala. Što se tiče izvanjske slave, koja nije bitna, a koja se sastoji u čašćenju i ljubavi koje mu mi iskazujemo, Spasitelj je sam po sebi bio toliko drag i mio da bismo ga mi bili ljubili i sve za nj činili; bio bi nam dao i dovoljno milosti da to činimo. Ništa drugo nego ljubav prema nama poticaše ga na ovakav izbor. Nije htio da mu bude išta bolje nego nama, njegovoj braći, i htio nam je biti u svemu jednak. Želio nam je u našemu zemaljskome životu biti uzor, vjeran drug i tješitelj, da po bliskoj suradnji s njime našim radom i trpljenjem zadobijemo vječnu zaslugu. Kako je nesebična, plemenita i vjerna ta ljubav. Već tada nas je ljubio i za nas se žrtvovao (Gal 2,20).

4. A koliko nam je blagoslova i koristi doni­jelo utjelovljenje Sina Božjega. To je u prvome redu počast i uzvišenje za naš rod. Združenjem Sina Božjega s našom na­ravi i mi smo uzdignuti i oplemenjeni; pos­tali smo Božji rođaci i dionici u božanstvu. Jedan od nas je pravi naravni Sin Božji. Postali smo viši i od anđela, jer je Krist uzdigao naš rod nad sve redove anđela. On je njihov gospodar, ali nije brat po naravi; sjedi na prijestolju Božjemu i oni mu se klanjaju. – Druga je prednost za nas to što smo se silno obogatili. Krist je glava čovječanstva; kao što glava dijeli udovima svoje darove, tako se i ljudska narav obo­gaćuje Kristovim darovima. Nadnaravni Isu­sov život, milost, slava i sve zasluge pripa­daju nama. Imamo pravo na njih, ako u vjeri i u ljubavi pripadamo Kristu. Krist nas je obogatio i time što se sada možemo klanjati kako dolikuje, zahvaljivati i udovoljavati Bogu. – Treće: utjeha koju nam donosi istina da je Krist pravi čovjek slatka je i osvaja nam srce. Istina je da je Krist Bog, no on je i čovjek sa svime što čo­vjeka čini čovjekom, osim grijeha. Ukoliko ima nešto više od nas, to je poseban dar milosti Božje. Gospodin je sve to dobro znao i radi toga je bio tako ponizan, dobar i pri­stupačan prema nama unatoč našim slabostima i nevoljama. Da bi postao milosrdni veliki sve­ćenik, morao je iskusiti sve što donosi ljudski život. Neka se između Krista i nas ne uvuče nikakav strah ni sumnja zbog silne udalje­nosti i razlike među nama! Gospo­din nije neko čudno, tuđe i divovsko biće, nego nam je sličan i srodan, jedan od nas kojega možemo ljubiti i kojemu možemo povjerljivo i slobodno pristupiti. Kao ljudi i kao njegova braća, pa bili ne znam kako bijedni i grješni, uvijek možemo računati na njegovu osobitu i bezgraničnu ljubav.

Sve nam je to Sin Božji postao svojim utjelovljenjem. Iz utjelovljenja je niknuo Bogočovjek, veliko i čudesno biće koje Sveto pismo naziva početnikom, prvorođenim sve­ga stvorenja i općim baštinikom Božjim (Kol 1,15; Heb 1,2); naziva ga moćnim bi­ćem pred kojim sagiblju koljena nebo, zem­lja i podzemlje (Fil 2,10); bićem koje je najljepše i najdražesnije, plodom misli Bož­jih, slatkom ljubavi i čudovištem neba; životom i utjehom jadne zemlje. Utjelovlje­njem smo dobili Isusa koji je postao našim bratom te nas obuhvaća svojom ljubavi i nosi Ocu u vječnu domovinu kao slatki plijen svoje dobrote i svoje čovjekoljubivosti. Što još Bog može izmisliti i stvoriti za srce koje ne bi zanijeli sjaj i krasota ovoga bića!

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 11. studenoga 2015.

Možda vam se svidi