Analiza filma 'Egzodus: bogovi i kraljevi' (1)

Može li agnostik napraviti film koji vjerno prenosi duh i poruke Svetoga pisma?

Hollywodski hit ‘Egzodus: bogovi i kraljevi’, ekranizacija biblijske priče o Mojsiju i oslobođenju izabranog naroda iz Egipta, još je jedan u nizu u sklopu trenutačno popularnog trenda biblijskog spektakla koji američka filmska industrija trenutačno eksploatira. Naš filmski kritičar Danko Kovačević pozabavio se ovom uspješnicom redatelja Ridleya Scotta i analizirao je iz dva aspekta – opće umjetničke vrijednosti i vjernosti biblijskim izvorima. Njegovu analizu objavljujemo u dva dijela. Drugi dio pročitajte OVDJE.

 exodus-gods-and-kings-movie-review-fc3b5cfd-3b68-4baf-ac1e-82c1f6a1bc46

„Cilj umjetnosti nije predstaviti izvanjsku pojavnost stvari, nego njihovo nutarnje značenje; jer ono, a ne izvanjske karakteristike i detalji, čini istinsku stvarnost.“ Aristotel

Filmski spektakl „Egzodus: Bogovi i kraljevi“, ovih dana stigao je i u naša kina. Producenti, Chernin Entertainment i Scott Free productions te distributer, velika američka filmska kompanija 20th Century Fox  i drugi, uložili su u ovaj projekt preko 140 milijuna dolara: film je do sada zaradio preko 100 milijuna dolara u svjetskoj kino distribuciji (brojka bi sigurno bila i veća da se u isto vrijeme širom svijeta ne prikazuje i završni nastavak trilogije „Hobit“). „Egzodus“ stoga, zaslužuje našu pozornost kao općesvjetski kulturni fenomen. No prije svega, zaslužuje našu pozornost ipak iz još jednog, svima očitog razloga: priča o Mojsiju i izlasku Židova iz Egipta centralni je dio Petoknjižja, odnosno Svetog pisma (Starog zavjeta) i predslika temeljne poruke Novog Zavjeta. Imajući u vidu i utjecaj ove priče na Kur’an,  film „Egzodus“ potencijalno je mogao postati predmetom od posebnog  interesa za gotovo polovinu svjetskog stanovništva. Nedavno je ipak objavljeno kako je nekoliko islamskih država, među njima Egipat i Maroko, zabranili emtiranje ovog filma zbog “cionizma i povijesnih netočnosti”.

Kao što smo ranije ove godine najavljivali, uz film „Noah“, „Egzodus“ je trebao predstavljati perjanicu, vrhunac godine koja je u filmskoj industriji bila obilježena početkom (bolje reći: obnovom)  jednog novog/starog hollywoodskog trendaekranizacija biblijskih spektakala (tekst o filmu Noa pročitajte OVDJE). Svojevrstan je to pokušaj povratka na „zlatno doba Holywooda“ pedesetih i šezdesetih godina proteklog stoljeća („Deset zapovijedi“ C.B. de Millea i danas je po broju prodanih kino karata šesti najgledaniji film svih vremena, a „Ben Hur“ Williama Wylera sa 11 osvojenih Oskara jedan od najuspješnijih). A ako k tome nadodamo da je producent i režiser filma „Egzodus“  slavni Ridley Scott, autor vjerojatno vizualno najatraktivnijih filmova današnjice i majstor povijesnog spektakla („1492“, „Gladiator,,, „Kraljevstvo nebesko“, „Robin Hood“), čovjek kojeg svojim uzorom smatra i James Cameron, vjerovatno najuspješniji redatelj u povijesti filmske industrije (samo „Titanic“ i „Avatar“ zajedno su uprihodili oko 5 milijardi dolara u svjetskoj kino distribuciji), onda je jasno zašto je „Egzodus“ (uz, naravno, Nolanov „Interstellar“) općenito najiščekivaniji film godine koja je na izmaku; film kojemu se radovalo i mlado i staro; i vjernik i nevjernik i agnostik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Je li film ispunio očekivanja? Sudeći prema reakcijama publike, struke i rezultatima na kino blagajnama, čini se da je pomalo razočarao sve. U retcima koji slijede, pokušat ćemo ukazati na razloge zašto je tome tako, osvrćući se na film kroz dvije različite prizmeopće umjetničke vrijednosti s jedne strane i s druge strane ono što ga čini posebno (ne)relevantnim za preko tri milijarde ljudi širom svijeta: vjernosti priči koju predočava – stvarnosti Knjige Izlaska.

Dakle, gledajući prvenstveno na film kao opće umjetničko djelo, mora se reći da je film uistinu spektakularan. Dominiraju prekrasni krajolici, uvjerljivi specijalni efekti (najbolji 3D  nakon „Avatara“),  očaravajuće scenografije, koreografije, impresivne rekonstrukcije drevne i monumentalne egipatske civilizacije s nevjerojatnom posvećenošću detaljima kad su u pitanju kostimografija i interijeri. Kao da je tu baš sve ono što Ridleya Scotta čini  neprikosnovenim majstorom  povijesnog spektakla. Ali, ipak ovaj put nešto nedostaje. Nije problem u izvanjskim karakteristikama filma, vizualno-auditivnom dojmu, koliko u onom nutarnjem – naraciji, pripovijedanju.

Toma Akvinski primjetio je kako ljepota ima tri sastavnice: integritet cjeline, konsonancu (suzvučje) i jasnoću ( usp. Summa Theologica I, 39,8). Platon tvrdi da ono što je dobro treba imati slijedeće karakteristike: umjerenost, ljepotu, proporcionalnost i istinu (usp. Fileb 65a-66a). Ako se ponovo osvrnemo na već navedeno Aristotelovo viđenje umjetnosti i k tome nadodamo da je Filozof definirao ljepotu kao koncept koji se ostvari kada svi djelovi djeluju u harmoniji tako da nijedan dio ne privuče nepotrebnu pažnju samo na sebe te da su osnovne forme ljepote red, simetrija i proporcionalnost (usp. „Metafizika“, knjiga XIII) onda stvari postaju malo jasnije. Filmu „Egzodus- Bogovi i kraljevi“ bolno i upadljivo nedostaje  harmonije, simetrije i ritma, integritet cjeline, jasnoća i, (kako ćemo vidjeti kasnije) vjernost istini po pitanju onog nutarnjeg – radnje, priče koju priča.

Ridley Scott je svoju umjetničku karijeru započeo kao ilustrator a potom redatelj video spotova i poznat je po tome da voli svoje priče pripovijedati slikom, vizualnim elementom sedme umjetnosti. Često svoje projekte bira prvenstveno misleći na to koje će vizualne sekvence i zahtjevne scene moći snimiti, a dijaloge i karakterizaciju likova radi dozirano, suptilno, nijansirano i odmjereno tako da se ponekad čini kao da su ti nevizualni elementi narativa tek pozadina ili vezivna tkiva između dojmljivih kadrova. Kod filma „Egzodus“ je malo pretjerao; u ovom slučaju, sama priča kao da služi tek kao spojnica na Scottovoj viziji spektakularne scenografske osovine Memphis – Deset zala – Prelazak preko Crvenog mora. Posljedica toga je da je karakterizacija likova, motivacija njihovih postupaka i dramatizacija njihovih odnosa površna, nejasna i blijeda. Primjerice, Ramzes II., najmoćniji faraon u povijesti Egipta u ovom filmu okarakteriziran je površno i pomalo tragikomično kao psihotični adolescent; traumatiziran kompleksom nevoljenog djeteta (njegov otac, faraon Seti diskretno Mojsiju pokazuje veću naklonost), bratskog rivalstva i ogromnog pritiska potrebe da doraste očekivanjima svih onih koji ga smatraju bogom na zemlji (a to je čitavo stanovništvo mediteranskog bazena). Posebno razočarava njegov spomenuti  plošan i nedovoljno razvijen odnos rivalstva i istovremene naklonosti prema (posvojenom) bratu Mojsiju iz razloga što je već ranije najavljeno (a na odjavnoj špici filma i potvrđeno) da je Scott posvetio ovaj film svome nedavnom preminulom bratu Tonyju (također proslavljenom redatelju koji je skončao svoj život šokantnom i kontroverznom smrću samoubojstvom, skočivši sa mosta u ocean nakon teške i mučne bolesti ) i njihovom kompleksnom međusobnom odnosu. Ljubitelji sedme umjetnosti širom svijeta (uključujući i pisca ovih redaka) očekivali su s uzbuđenjem, stoga, u odnosu Mojsije-Faraon (Ramzes) okosnicu na kojoj će redatelj graditi film zbog spomenute osobne dodatne motivacije, okosnicu koja će filmu dati neku opću umjetničku vrijednost i aktualnost, pa čak ako i sa kršćanskog stajališta (s obzirom na biblijsku tematiku) film bude kontroverzan i manjkav.

Ali nažalost, očekivanja se ni ovdje nisu ostvarila. Dobili smo tek osnovnu os, koja je intrigantna ali nedovoljno razvijena i nejasno prikazana i ide otprilike ovako: oba mlada egipatska princa skeptični su prema politeističkom religioznom sustavu drevnog Egipta i u njemu vide samo sustav podrške divinizaciji same osobe faraona. Kad u tom usponu prema moći i časti u rivalstvu nužno dođe do njihova međusobnog sukoba, oni u konačnici dožive oprečne sudbine: u želji da očuva netaknutom i učvrsti svoju divinizaciju Ramzes, razmaženi princ po rođenju i bog na zemlji, doživi neuspjeh a Mojsije, krjeposni princ po zaslugama, u pustinji života u susretu sa pravim Bogom lomi svoj ego i služeći tom Bogu dobiva ono što je u Ramzesovoj sjeni u mladosti uzaludno tražio – postaje liderom svoje vlastite nacije.

Poznavatelji opusa redatelja Scotta lako će ovdje prepoznati jednu te istu paradigmu koja se provlači kroz sve njegove povijesne spektakle (Kolumbo- plemenitaši u „1492.“, Maksim – Komod u“Gladijatoru“; Balian – Guy u „Kraljevstvu nebeskom“ i Robin- kralj Ivan u „Robinu Hoodu“) koja je zapravo autobiografske naravi; Scott je sam od skromnih početaka u mladosti vlastitim trudom i radom nadmašio očekivanja okoline i u zreloj dobi došao do zaslužene slave, moći i ugleda. Problem je što oblikujući na ovoj liniji okosnicu dramatizacije svojih filmova, Scott često drastično mijenja povijesne činjenice, zbog čega su mu i prije mnogi prigovarali, a kako ne bi sad za „Egzodus“ koji za predložak ima knjigu koja je sveti tekst za milijarde ljudi širom svijeta. Čovjek se upita nakon svega, što mu je trebalo čak šest scenarista ako mu se priča iz filma u film ponavlja; s druge strane, ta činjenica možda i najbolje objašnjava nedosljednosti, površnost i nered u naraciji priče.

Plošan i površan je ne samo odnos Mojsije-Ramzes, nego i sami lik Mojsija i njegovih motivacija i nutarnjih konflikata. Glumac Christian Bale, koje igra ulogu Mojsija izjavio je nedavno na jednoj promotivnoj konferenciji za tisak u Los Angelesu  kako mu se čini da je sam Mojsije „bio lagano šizofreničan i jedan od najbarbarskijih inidividua“ o kojima je u svom životu čitao, te da je „kojim slučajem danas živ, sudilo bi mu se za ratne zločine.“. Sukladno tome, Bale je prilagodio i svoju interpretaciju lika. Lik Mojsija je upoznao čitajući Toru, Kur’an, knjigu Johnatana Kirscha (Život Mojsijev) koja negira biblijski prikaz Mojsija, a u pauzama snimanja opuštao se gledajući filmove „Brianov život“ i „ Smiješna strana povijesti. Kršćansku Bibliju nije konzultirao. Zanimljivo.

Od sličnih problema pati i filmski odnos Bog – Mojsije; Bog kao da je Mojsijev osobni, privatni Bog kojeg nitko drugi ne čuje i ne vidi, i prema njemu se postavlja al pari, bez udivljenja straha Božjeg, često iznenađen postupcima Božjim (što je u suprotnosti sa biblijskim tekstom gdje u njihovoj međusobnoj dinamici komunikacije Bog strpljivo i jasno uvodi Mojsija unaprijed u nacrte svog plana spasenja). Slično je i s odnosom Mojsije-Aron (Mojsijeva desna ruka, glasnogovornik ovdje je potpuno zapostavljen kao element dramatizacije), a pogotovo Mojsije-narod (dinamika kontinuiranog dokazivanja Mojsijevog poslanstva od Boga i Božje prisutnosti je gotovo nepostojeća; narod, tiha masa, kao da slijepo i bez prigovora slijedi Mojsija u nepoznato). Sve u svemu, nedostaje nužno potrebna dramatizacija navedenih odnosa kojom biblijski narativ kao predložak filma tako bogato obiluje.

Možda se stvari promjene ako Scott odluči na DVD tržište plasirati necenzuriranu, integralnu verziju filma što nije propustio učiniti sa gotovo svim svojim dosadašnjim spektaklima i tako poboljšao njihove kvalitete. Navodno je cjelovita verzija filma duga oko 4 sata; u odnosu na ovu kino veriju filma (144 minute) to bi se moglo pokazati kao značajno poboljšanje navedenih problema koji bi zapravo možda mogli izvirati iz jedne jedine tako očite činjenice: film je jednostavno prekratak  (primjerice, oko sat vremena kraći od već spomenutog klasika“ Deset Zapovijedi“) da bi obuhvatio svo bogatstvo radnje u biblijskom predlošku na koji se referencira. Očiti su rezovi koji su pridonijeli spomenutim disproporcijama i neuravnoteženosti, što ukazuje na još jednu mučnu činjenicu današnje filmske stvarnosti: sedma umjetnost je industrija i financijeri filma neće dopustiti da bolji umjetnički dojam ugrozi izdašnost posjećenosti kino dvorana i povrat investicije. Iako, sumnjamo da bi onima koji konačno žele vidjeti dostojno uprizorenje jednog od temeljnih i trajnih događanja (stvaranje nacije, rađanje države, zakonodavstva, ljudskih prava i sloboda) zapadne civilizacije i, kako općeljudske tako i osobne, intimne povijesti spasenja, bio problem odsjediti u kinu i više od 4 sata ako treba.

Problem manjkavosti umjetničke dotjeranosti i vrijednosti filma „Egzodus-Bogovi i kraljevi nije ovime definiran i proteže se dublje, na drugi predmet ovog  osvrta a to je pitanje vjernosti  priči koju predočava – stvarnosti Knjige Izlaska, tj. biblijske (ne)utemeljenosti filma Egzodus-Bogovi i kraljevi. Jasno je da svaki umjetnik ima pravo na umjetničku slobodu, ali i ovdje vrijedi ukazati na problem sličan problemu filma „Noah“. Podsjetimo, papa emeritus Benedikt XVI. je umjetnicima, 4. srpnja 2011., povodom izložbe koja je bila dar umjetnika Papi za 60. obljetnicu ređenja, između ostalog, poručio:

„…nikada ne odjeljujte umjetničku kreativnost od istine i ljubavi; ne tražite nikada ljepotu daleko od istine i ljubavi, već bogatstvom svoje genijalnosti, svoga kreativnog zanosa, budite uvijek, hrabro, tražitelji istine i svjedoci ljubavi. Učinite da u vašim djelima sjaji istina i to na takav način da njihova ljepota u očima i u srcu onoga tko ih razmatra pobudi čežnju i potrebu svoj život učiniti lijepim i istinitim.“

Papa nam je tako, na neki način, ponudio definiciju osnovnog motiva i svrhe umjetnosti.

Upitajmo se: koliko Scott je  u svom filmu „Egzodus: Bogovi i kraljevi“ na tragu istine i ljubavi? Istine Svetog Pisma? O kakvoj umjetnosti je ovdje riječ ako umanjuje ili iskrivljuje istinu predloška (Biblije i knjige Izlaska) na temelju koje radi svoj film i ako ne razumije, kako je to lijepo primjetio Aristotel, nutarnje značenje same stvari?

To da ne razumije nutarnje značenje same stvari potvrdio je i redatelj. Scott je deklarirani agnostik i u  intervjuu danom časopisu „Esquire“ u lipnju 2012. izjavio je da su religije izvor svih zala“. Svoju retoriku je ove godine malo ublažio promovirajući film „Egzodus“ za časopis „Variety“ gdje je izjavio prije mjesec dana  da je “ lako pokazati srednji prst religijama, i da moramo s time prestati“ te da ga nije briga je li netko religiozan ili agnostik. U istom razgovoru prethodno je izjavio da kad stvara film „uvijek pokušava sebe staviti u poziciju središnjeg lika (protagonista) i gledati stvar svojom vlastitom logikom. Prethodno je, u ožujku ove godine, za časopis „Entertainment Weekly“ izjavio kako u filmu namjerava postaviti pitanja o  tome je li Mojsije bio agnostik, je li živio po onoj „prah si bio u prah ćeš se pretvoriti“, je li bio cinik, i slično.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na temelju svega navedenog, ovdje nam se nužno nameće pitanje: Ako je netko agnostik koji religije smatra izvorom svih zala i svejedno mu je je li netko religiozan ili agnostik, jer se u tumačenju svega vodi vlastitom logikom, može li takav čovjek uistinu svoju umjetničku kreativnost prožeti ljubavlju i istinom, tj. vjerno prenijeti ljubav i istinu iz Svetog Pisma na velike ekrane sedme umjetnosti? Odgovor je jasan: ne može. Dogmatska konstitucija o božanskoj Objavi Dei Verbum u svom 11. i 12. odlomku jasno kaže da „što je u Svetom pismu napismeno sadržano i dano, bilo je zapisano po nadahnuću Duha Svetoga“, te da „Sveto pismo treba čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano.“ To se, naravno, odnosi i na Knjigu Izlaska. Može li stoga Ridley Scott samo svojom logikom, bez Duha tumačiti Knjigu Izlaska i u svom umjetničkom djelu bar donekle u ljubavi istražiti njenu istinu? Ne može. Vjera i razum, upozorava nas sv. Ivan Pavao II u enciklici „Fides et ratio“ dva su krila kojima se ljudski duh podiže promatranju istine. Ako nema jednog krila, čovjek pada i udaljava se od istine. Vjera je bez razuma slijepa, a razum bez vjere hrom. Upravo tu nastaju temeljni problemi oko biblijske utemeljenosti filma, poglavito u karakterizaciji tri osnovna lika:  Boga, Mojsija i faraona.

Drugi dio analize pročitajte OVDJE.

Danko Kovačević | Bitno.net


Objavljeno: 29. prosinca 2014.

Možda vam se svidi