Kritike Križa života promašile su metu: Tolkien doista kroz svoja djela tka niti kršćanske Objave

Na portalu Križ života objavljen je prije nekoliko dana tekst autora g. Željka Božića pod nazivom „Je li Tolkienov opus alegorija kršćanske objave“ zamišljen i ostvaren kao kritički osvrt na  tekst objavljen pod mojim imenom  na portalu Bitno.net u četiri dijela pod zajedničkim nazivom „J.R.R. Tolkien- tajni agent kršćanske objave“. Želim se ovdje osvrnuti na oba teksta jer osjećam moralnu obvezu čitateljima obaju portala pojasniti nejasnoće i propuste koje u njima možemo naći.

J.R.R.Tolkien – podstvaratelj na Sliku Božju - odgovor na kritiku

Zahvaljujem se g. Božiću na njegovoj kritici koja je bila nužna i prijeko potrebna. Na taj način me je iskreno obradovao jer mi je omogućio da ovdje dodatno razjasnim i nadopunim neke očite manjkavosti i propuste mog uratka koji je nastao žurno kao obilno skraćena i pojednostavljena inačica  jednog mnogo opsežnijeg i složenijeg teksta (pisanog nekoliko godina) u članke koji su trebali biti dovoljno informativni i atraktivni da privuku pozornost  čitatelja a dovoljno kratki da je zadrže do kraja. No istovremeno, tekst g. Božića me je zabrinuo i pomalo ražalostio jer se nakon opravdane kritike nejasnoća moga teksta upušta u tumačenje mojih tobožnjih namjera i premisa i tumačenje samog Tolkienovog opusa na jedan nepotpun, pogrešan i dezinformirajući način koji čitatelja nužno vodi u stranputicu  po pitanju Tolkienovog poimanja pojmova alegorija, reinkarnacija i božanstvo.

U odlomcima koji slijede, nastojat ću pojasniti navedeno.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što se tiče manjkavosti i propusta kritiziranog teksta, najveća je u samom njegovom naslovu. Zajednički naziv „ J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave“  u sebi sadrži jednu pomalo nespretnu, nejasnu  i zbunjujuću formulaciju „tajni agent“. Mislim da je sasvim jasno kako se radi, zapravo, o  umjetničkoj slobodi, upotrebi (očito neuspjele) metafore, čija je namjera bila zabaviti čitatelja i zaintrigirati ga da pročita sami tekst. Inspiracija je došla na temelju lika Gandalfa koji na mostu u Moriji kaže za sebe da je „sluga Tajne Vatre“. Promašaj i nespretnost se sastoji u tome što sami tekst odudara od naslova, jer se ne usredotočuje na Tolkiena kao „tajnog agenta“, nego na slike kršćanske Objave unutar Tolkienovih djela. Ako je postojala neka premisa i namjera u kritiziranom članku onda je to slijedeće:  ukazivanje na primjere sličnosti likova, mjesta, događanja unutar Tolkienovih djela sa kršćanskom Objavom. Tih primjera ima previše i predobro su strukturirani da bi se radilo o običnoj slučajnosti. Ni na kraj pameti mi nije bilo ustvrditi da je Tolkien uistinu bio doslovno tajni agent, koji bi, kako g. Božić kaže, imao „prikrivenu agendu“ i ako je još netko od čitatelja shvatio formulaciju „tajni agent“ na ovaj način, i njima i g. Božiću se iskreno ispričavam.

Ono što sam želio reći jest da u Tolkienovim djelima postoji jasna intencionalnost.

S kojom namjerom su pisana Tolkienova djela? Tolkien je, zapravo, uistinu imao „agendu“ koja uopće nije bila prikrivena. Ta “agenda” se nazire kroz tri vida.

1. Ako se pročita njegov esej O bajkama (On fairy stoires ), onda stvari postaju kristalno jasne. Tolkiena ne zovu uzalud “ocem fantastične proze”.Čovjek, smatra Tolkien, ima prirodnu sposobnost imaginacije – stvaranja mentalnih slika o stvarima koje ne postoje kao takve u realnom, opipljivom svijetu. Tu kreativnu sposobnost naslijedio je od svog Stvoritelja. I kao što Bog, (Tolkien pod riječju Stvoritelj podrazumijeva kršćanskog Boga), imaginira i stvara realni svijet (primarni svijet), tako i čovjek, njegov stvor, „pod-stvara“ (subkreira), imaginira sekundarni svijet pomoću tih mentalnih slika u glavi. Umjetnost je  u tome, kaže Tolkien, da  te slike trebaju imati „nutarnju konzistentnost sa stvarnošću“ primarnog svijeta koji je sami Bog stvorio. Umjetnost je proces izgradnje sekundarnog svijeta (subkreacijski mit) i usuglašavanja tih mentalnih slika od kojih se on sastoji  sa realnim (primarnim) svijetom. Što je taj sekundarni, podstvarateljski svijet (djelo ljudskog pisca) sličniji, skladniji sa primarnim svijetom (Božje djelo) to je umjetnički vrjedniji i uvjerljiviji. Dakle, Tolkien je imao izričitu namjeru biti pod-stvaratelj na sliku (imago) Božju jer je smatrao da samo na taj način može biti velik kao umjetnik i stvarao je fantazirajući. Tvrdio je da je fantazija/bajka najviši oblik umjetnosti upravo zato jer nas , paradoksalno, uranja  još bolje u realnost –Evanđelje . U bajci/fantaziji vidimo, kako Tolkien sam kaže, „daleki odsjaj ili evanđeosku jeku realnog svijeta“. Kako? Kroz ono što Tolkien smatra četiri funkcije svake dobre bajke/fantazije- bijeg, obnovu, utjehu i radost. Fantazirajući (ulazeći u sekundarni svijet bajke, odnosno u Tolkienovom slučaju njenog kompleksnijeg oblika – mita) udaljavamo se od svakodnevnice (bijeg) i tako doživljavamo obnovu : obnavljamo bistrinu pogleda, vidimo stvari u novom svjetlu “kroz pročišćeni prozor”, oslobođeni osjećaja da ih posjedujemo. Stvarnost prestajemo gledati površno, trivijalizirano, zdravo za gotovo. Vidimo je “onako kako bismo trebali- odvojeno od sebe samih.”. Konačno, u potrazi za utjehom , sretnim završetkom kojeg ne naziremo u stvarnosti, u bajci/fantaziji doživljavamo radost. Svaka fantazija/bajka, smatra Tolkien treba pružiti ovu “utjehu sretnog završetka” ( ili kako je on zove- eukatastrofu, nagli neočekivani sretni obrat i završetak) ako želi biti konzistentna sa stvarnošću jer se u stvarnosti primarnog svijeta dogodila najveća eukatastrofa- Radosna vijest o Isusu Kristu, Evanđelje. Ili kako on sam kaže: “Naravno da ne mislim da je Evanđelje  samo bajka; ali uistinu držim čvrsto da ono priča bajku: najveću od svih. Čovjek, kao pripovjedač, treba biti otkupljen na način sukladan njegovoj prirodi: kroz dirljivu priču. Ali s obzirom  da je autor Evanđelja Vrhovni Umjetnik i ujedno i Autor Stvarnosti, i ono samo jest(biva) i istinito je” ( Pismo 89)…

…a u eseju “O bajkama” zaključuje:

Evanđelja sadrže bajku/fantaziju, ili priču više vrste koja sadrži sve bitne elemente bajki/fantazija …među njima najveću i najkompletniju eukatastrofu koja se može zamisliti. Ali ova priča je ušla u stvarnu povijest i primarni svijet; čežnja i aspiracija podstvaranja podignuta je na razinu Stvaranja. Rođenje Krista je eukatastrofa ljudske povijesti. Uskrsnuće je eukatastrofa priče Utjelovljenja. Ova priča počinje i završava s radošću. Ona preeminentno ima nutarnju konzistentnost sa stvarnošću …Njezina umjetnost ima superiornu uvjerljivost kao Primarna Umjetnost, to jest umjetnost Stvaranja. Odbacivanje ove priče vodi nas u tugu i bijes…Ali ova priča je superiorna i istinita. Umjetnost je kroz nju konačno opravdana… Bog je gospodar i anđela i ljudi- i  vilenjaka. Legenda i povijest sreli su se i spojili…. Evanđelje nije poništilo legende; ono ih je posvetilo.”  Godine 1948. Tolkien  u pismu svom prijatelju C.S.Lewisu piše: “Jack, zar ne vidiš: priča kršćanstva je najveća priča od svih jer je istinita.”

Drugim riječima, Tolkien, smatra kako pripovjedač koji želi biti vrstan umjetnik mora čitatelja koji traži radost u životu svojom pričom izvući iz stvarnosti u kojoj tu radost ne vidi, uroniti ga u bajku koja nudi tu radost s ciljem da ga ponovo vrati opet u stvarnost gdje će prepoznati radost koju prije nije vidio, u Radosnoj vijesti, događaju Isusa Krista. Ako riječ “agent” znači onaj koj djeluje kao posrednik u interesu nekog drugog onda je Tolkien uistinu u nekom smislu agent radosti, agent Radosne vijesti- Evanđelja, kršćanske Objave. Tolkien, međutim, ne dira u slobodu čitatelja; on jasno kaže da je “pozornica njegove priče ovaj svijet u kojem živimo, ali povijesni period je imaginaran“. U tom smislu on ne evangelizira nego nudi mogućnost, u slobodi, svojevrsne pred-evangelizacije kroz podstvarateljske slike Radosne vijesti. Tolkien je smatrao da pravi kršćanin treba biti umjetnik a ne propagandist. G.K. Chesterton, koj je imao velik utjecaj na Tolkiena, jednom je rekao: “Najbolji način da se razumije kršćanstvo je biti unutar njega. Drugi najbolji način je biti jako daleko od njega kako bi se uistinu moglo vidjeti što ono zapravo jest.” Vidjeti ga bez predrasuda. Tolkien radi upravo ovo; udaljava čitatelja od stvarnosti kako bi ovaj kroz bajku mogao vidjeti Radosnu vijest kršćanstva koju inače ne vidi izbliza, dok je unutar stvarnosti. Možemo reći da je Tolkienov najveći uspjeh u tome što je suvremenog čovjeka približio Objavi putem imaginacije. Susreo ga s Evanđeljem a da ovaj toga nije ni svjestan. Možda je upravo mit, imaginacija, put evangelizacije za čovjeka koji zazire od dogmi, rituala i pravila u koja nije upućen. U početku takav čovjek na Radosnu vijest gleda samo kao na mit. Kad shvati da taj kršćanski mit ne laže i  da ga nikad neće iznevjeriti i da je savršeno konzistentan sa realnošću, dogodit će se susret sa Osobom za kojom čeznu svi ljudski mitovi- Kristom. I rodit će se vjera u konačnu eukatastrofu i konačnu radost ljudskog  života- uskrsnuće. U tome se sastoji “podvala”  koju kritizira g. Željko Božić, a koju Tolkien kao umjetnik očito ostvaruje. Dar vjere nema svatko i neće svatko povjerovati u istiniti mit primarnog svijeta (Evanđelje). Svatko ima slobodu biti skeptičan, ali Tolkien sam na tu temu kaže da kršćanstvo nije predobro da bi bilo istinito nego je „predobro da ne bi bilo istinito.“

J.R.R. Tolkien

2. Ponovimo ovdje još jednom onaj slavni citat iz pisma Robert Murrayu:“Gospodar prstenova je, naravno, fundamentalno religiozno i katoličko djelo; nesvjesno u početku, ali svjesno u reviziji ...religiozni element je upijen kroz priču i simbolizam.”(Pismo 143). Dakle, Tolkien je, pogotovo pred kraj života, svjesno i kontinuirano vršio nijansirane revizije svoga opusa, što se najbolje očituje u “Povijesti Međuzemlja” , usklađivajući sve sa svojim svjetonazorom.

3. Ovdje je zanimljiva i riječ “nesvjesno“. Tolkien, s vremenom,u obraćanju javnosti stavlja naglasak na činjenicu da on nije sam napisao čitavu knjigu. Ovako on opisuje svoj podstvarateljski proces: istina je nastojala izići “ne od njega nego kroz njega“(P 328). Na djelu je bio jedan misterij , ali “kako i zašto” on ne zna (P 328). Na direktni upit je li on sam napisao cijelo djelo, Tolkien kaže “da je nekad možda to mislio ali ne misli više tako…on je izabrani instrument“(P 328)….”kad je Jedini ( Pripovjedač) rekao: Neka bude, onda je priča postala povijest (P212)…”kad je Frodo posustao onda je Pisac Priče (a ne ja) preuzeo stvari u svoje ruke“(P 192)…”ja nisam izumitelj nego samo reporter priče i ponekad sam morao čekati da ono što se ima dogoditi u nastavku priče iziđe na vidjelo”(P163)… Tolkien pretpostavlja ali ne zna je li Shadowfax otišao sa Gandalfom iz Sivih luka na Zapad jer ” to nije navedeno, a on kao kroničar koji dovršava dugu priču možda jest  propustio prenijeti dio o konju ali zbog tuge što i sam nije pošao s njima“(P 268). Tolkien “ima dojam da zapisuje ono što je već tu ,a ne da on sam izumljuje te stvari“(P131). Izražava “zaprepaštenje, šok i neupućenost” kad se neki likovi i njihova imena (Bombadil, Strider, Frodo, Saruman, namjesnici Gondora) jednostavno pojavljuju u priči (P 163). Sve to jednostavno “iz njega teče i pomalo izmiče iz njegove kontrole“(P 33). Jednostavnim riječima, Tolkien, kao podstvaratelj osjeća utjecaj Stvaratelja. Na ovaj način Tolkien bi se mogao opisati i kao i nesvjestan agent (posrednik) Objave. Poznavajući Tolkienov život, znamo tko je za njega bio taj Stvaratelj. Kršćanski Bog, naravno. Kad je “Gospodar prstenova” prvi put objavljen pedesetih godina prošlog stoljeća, jedno od Tolkienovih najvećih razočarenja bila je činjenica da su ga kršćanski časopisi i novine kompletno ignorirale. Tolkien kaže: “jedine kritike koje su me uistinu živcirale su bile one koje kažu da (Gospodar prstenova) ne sadrži nikakvu religiju, jer uistinu sadrži jedan monoteistički svijet i prirodnu teologiju. Neobična činjenica da u njemu nema crkava, hramova ili religijski obreda i svečanosti jednostavno je produkt povijesnog razdoblja koje se dočarava” (tj.prije Kristovog utjelovljenja, P165). U pismu upućenom Deborah Webster kaže da je “jedna od jako bitnih činjenica njegova života ta da je on kršćanin, što se može isčitati iz njegovih djela.”U pismu gđi Cutts kaže da je “kršćanska vjera daleko najutjecajniji izvor njegovih djela“..Slično kaže i Cydeu Kilbyu: “u osnovi svega što pišem je kršćanstvo“. Tolkienov sin Michael kaže za oca da je “rimokatoličanstvo dominantno prožimalo njegovo mišljenje, uvjerenje i  sve ostalo.” Tolkien sam za sebe kaže da je njegovo djelo pisano “u skladu sa kršćanskom misli i uvjerenjem (P 71). Dovoljno je pročitati Pisma 43 i 250 da se uvjerimo u gorljivost i strast prema kršćanstvu. Mogli bismo, zaključno, slikovito reći da je Tolkien, kao i Gandalf na neki način “sluga  Tajne Vatre”, tj. posrednik, agent te “vatre” koja je slika Logosa, Krista,koji izgara vatrom Duha Svetoga. Po uzoru na Njega Tolkien je imaginirao svoj subkreacijski svijet isijavajući tako “vatru” Duha kojom je i sam “izgarao” u želji da ljudima donese radost, tj. Radosnu vijest. Zar bi čovjek koji kaže da je smisao života ” povećati u skladu sa osobnim mogućnostima spoznaju Boga svim sredstvima kojim raspolažemo i onda hvaliti i slaviti Ga“(P310) uistinu pisao djela koja ne slave i ne hvale Boga?

 Želio bih se sada dotaći osnovnog problema u kritičkom osvrtu g. Božića a to je pojam alegorije u Tolkienovim djelima i Tolkienovo shvaćanje tog pojma. Poprilično sam svjestan kompleksnosti problema koji mogu nastati upotrebom pojmova “alegorija” i “primjenjivost” u kontekstu Tolkienovih djela i iz tog razloga sam ih namjerno izbjegao, te uporno  i dosljedno upotrebljavao jedan drugi pojam – slika (imago). No, g. Božić mi, iz meni nepoznatog razloga, uporno kroz svoj kritički osvrt “stavlja u usta” nešto što ja nisam rekao. Nigdje se u kritiziranom tekstu ne spominje riječ “alegorija”.Pretpostavka i premisa da ja u kritiziranom  članku govorim o alegorijskim odnosima  Objave i Tolkienovog opusa je neosnovana i u potpunosti konstrukt uma g. Božića. Nadalje, ipak se spominje pojam “primjenjivost” s kojim sam itekako upoznat i to u posljednjem, četvrtom dijelu kritiziranog članka, u kontekstu govora o eshatologiji, koja je sama po  sebi kompleksna, slojevita tema za koju riječ “slika” nije dovoljno precizna. Da je kojim slučajem g. Božić bio dovoljno strpljiv i pričekao da moj članak bude objavljen  u cijelosti prije nego što je uputio svoju kritiku vidio bi da u četvrtom dijelu članka ( napisanom davno prije njegovog kritičkog osvrta) jasno dajem do znanja čitatelju kako se radnja Tolkienovog subkreacijskog svijeta kronološki odvija prije stvarnog Kristovog dolaska (Objave), pa onda ne može ni biti riječi o alegoriji, nego samo  sličnosti. Tolkien je i sam rekao da je “samo Utjelovljenje Boga prevrijedna stvar da bi se on usudio o njoj pisati…Bajka/fantazija ima svoj vlastiti način reflektiranja istine, drukčiji i moćniji od alegorije, satire ili realizma.”( P 181). Tolkienov sekundarni svijet i naš primarni svijet su dva odvojena svijeta, sa odvojenim, izvornim protagonistima i zapletima koji ne korespondiraju međusobno u odnosu “jedan naprema jedan”. Tolkien je kritizirao Lewisa koji je koristio alegoriju (doduše, na svoj specifičan način; Aslan nije klasična alegorija Krista nego oblik na koji bi se Krist mogao pojaviti, utjeloviti u svijetu fantazije)  zato jer je smatrao da Krist osobno u književnosti ne bi trebao biti prezentiran izvan Biblije. Stoga je jasno da ni Aragorn nije alegorija Krista Kralja, ali mu je itekako sličan jer je podstvarateljski konzistentan unutar sekundarnog svijeta sa likom Krista u primarnom svijetu i upravo na mnogobrojne takve sličnosti (a ne alegorijske odnose) kritizirani članak ukazuje. Sličnost ne znači i jednakost. Stoga je jasno je da Tolkien nije pisao alegorijski i to uopće nije potrebno naglašavati. Alegorija je, kako bi Tolkien rekao, “zločin protiv kvalitetne spisateljske umjetnosti” jer nameće čitatelju stajalište pisca i time razbija čaroliju uranjanja u priču. Alegorijom se uništava uvjerljivost privida stvarnosti sekundarnog svijeta bajke (mita) i onemogućuje sloboda čitatelja da se izgubi, obnovi, utješi i obraduje a time se onemogućuje i tzv.”podvala” o kojoj kritizirani članak govori – mogućnost otkrivanja radosti povratka u stvarni svijet i njegovu istinitu eukatastrofu- Radosnu vijest. U kontekstu navedenog, očito je da je suvišno  pokušati alegorizirati i Gandalfovu žrtvu u Moriji, što mi g. Božić netočno i nepotrebno implicira i potom spekulira o mojim možebitnim namjerama kojih u tom smislu nema. Jedina povezanost sa prinosom Abrahamove žrtve na brdu Morija je u sličnosti žrtvenog karaktera, a sličnost imena obaju lokacija samo je neobična slučajnost na koju tek usputno želim čitatelju skrenuti pozornost.

Karta Međuzemlja

Problem kritike g. Božića produžuje se citiranjem predgovora “Gospodaru prstenova” bez objašnjenja konteksta u kojem je taj predgovor nastao. Tolkien je, naime, izvorno napisao jedan prilično drukčiji predgovor (kojeg godinama poslije uklanja jer ne želi remetiti čaroliju priče stvarnim osobnim problemima). No, g. Božić citira tzv. “Predgovor drugom izdanju”. Taj je predgovor motiviran prvenstveno željom da očuva već spomenutu funkcionalnost bajki (bijeg, obnovu, utjehu i radost) i čaroliju uranjanja u priču koju bi bilo kakva alegorija (namjera pisca), pa i ona biblijskih likova, sasvim sigurno onemogućila. No, taj je predgovor i specifično motiviran-učestalim upitima čitatelja o alegorijskim odnosima sa onomad suvremenim svijetom: o tome  je li Sauron alegorija Hitlera ili Staljina, prsten alegorija atomskog naoružanja a Mordor alegorija Istočnog bloka ili komunizma, što Tolkien, naravno, rezolutno negira i odlučno odbacuje i prvenstveno misleći na takve poveznice piše predgovor.

Međutim, istini za volju, mora se ovdje spomenuti da je Tolkienov odnos prema pitanju alegoričnosti poprilično kompleksan, kontroverzan i zbunjujući. Zahtijevati da nijedan element priče ne bude inspiriran objektima iz primarnog svijeta znači tražiti da podstvaratelj stvara ex nihilo a to je nemoguće. Tolkien kaže: “…u širem smislu, smatram da je nemoguće napisati ijednu priču koja ne bi bila razmjerno i alegorična kad se manifestira, jer svatko od nas jest jedna alegorija, utjelovljen u posebnoj priči i odjeven u odjeću vremena i prostora, univerzalne istine i vječnog života“(P 163)….”naravno, moja priča nije alegorija o atomskoj moći, ali jest alegorija o Moći“(P186)…alegorija mi se ne sviđa, barem ne ona koja je svjesna i intencionalna, ali pokušaj da se objasni svrha mita ili bajke mora koristiti alegorijski jezik.(P131)…jedina savršeno dosljedna alegorija je stvarni život i jedina potpuno ineligibilna priča je alegorična. Čak i u nesavršenoj, tj.ljudskoj” literaturi što više neka priča djeluje životno uvjerljiva to će više biti podložna alegorijskim interpretacijama i obrnuto- što je namjerna alegorija bolje napravljena to će više priča djelovati sama u sebi samo kao priča (tj. nestvarno)…alegorija i proces konvergencije (usklađivanja) priče susreću se negdje u samoj istini(P121)…

Način i mjera u kojoj se g. Božić osvrće na pojam reinkarnacije unutar Tolkienovih djela također je  nepotpun, pogrešan i dezinformirajući i čitatelja vodi u stranputicu. Prije svega, Tolkienov podstvarateljski mit nije religiozni sustav kojeg slijedi neka ljudska zajednica, pa da bi pojava reinkarnacije unutar njegovog sekundarnog svijeta bila kontroverzna sa kršćanskog gledišta. Tolkien ne stvara religiju nego bajku, mit u skladu sa osnovnim svojstvom fantazije- stvaranje mentalnih slika o stvarima koje ne postoje kao takve u realnom, opipljivom svijetu. Također, Tolkienu kao podstvaratelju koji želi biti vrstan umjetnik (subkreacija koja ima nutarnju konzistentnost sa stvarnošću) ne pada na pamet reinkarnaciju koristiti u svojim djelima kao svojstvo ljudske rase nego isključivo kao svojstvo vilenjaka. O Tolkienu katoliku ne trebamo trošiti riječi; reinkarnacija ka svojstvo čovjeka nije mu ni u primisli, bilo u primarnom bilo u sekundarnom svijetu mita. I konačno, ono što Tolkien podrazumijeva pod “reinkarnacijom” u svojim djelima u potpunosti se razlikuje od pojma reinkarnacije u budizmu i hinduizmu. To je lijepo objašnjeno između ostalog, i u “Povijesti Međuzemlja” (PoMe 10). Primjerice, kad neki vilenjak umre,  (a umrijeti može ne od starosti nego samo nasilnom smrću: prirodnom katastrofom, pogibijom u bitci ili ubojstvom i sl.) njegova “reinkarnacija” znači da će Iluvatar izraditi za njegovu “dušu “(fea) potpuno identično “tijelo” (hroa) onome kakvo je bilo u trenutku smrti, tj kopiju tog istog tijela. Dakle, radi se o ponovnom “udomljavanju” “duše” (fea) sa istim sjećanjima, vještinama, sposobnostima, osobinama a ne o reinkarnaciji kakvom je mi poznajemo unutar istočnih religija. Riječ je o “popravku”, “servisu” tjelesnog dijela bića, slično kao kada vozač zamijeni svoj karambolirani automobil sa novim i do u detalje identičnim modelom automobila. Dapače, veća je sličnost sa uskrsnućem nego sa reinkarnacijom ( dovoljno je vidjeti fizičke opise Glorfindela, vilenjaka koji je doživio novo “udomljenje” svoje “duše” na gore opisan način). Tolkien ide i korak dalje: vilenjak Finrod u razgovoru sa ženom Andreth (PoMe10) pretpostavlja uznesenje kao izvorno svojstvo ljudske rase. Naime, dolazi do zaključka da je odvojenost “duše” (fea) i “tijela”( hroa) čovjeku neprirodna i da bi “duša” čovjeka prije Pada (pod Morgothov utjecaj) nakon smrti neminovno sa sobom “povela” i “tijelo”(hroa) u “novi oblik postojanja, oslobođen od Vremena”.

Legolas – vilenjak

Razlog zašto ipak koristi “reinkarnaciju” (na gore objašnjen način) na vilenjacima Tolkien objašnjava ovako:…”Reinkarnacija kao kanal subkreiranja tek je odavanje počasti beskonačnosti različitih načina kojima Stvoritelj može stvarati …Reinkarnacija jest loša teologija kad se primjenjuje na ljudski rod; i moj legendarij se temelji na mom osobnom stajalištu-da su ljudi bitno označeni kao smrtna bića i  ne bi smjeli pokušati postati “besmrtni” u tijelu. Ali ne vidim kako, čak ni u Primarnom Svijetu, bilo koji teolog ili filozof može zanijekati samu mogućnost postojanja reinkarnacije kao načina egzistencije za neke vrste racionalnih utjelovljenih stvorenja…(P 153) Dakle, Tolkien ostavlja mogućnost da bi Stvoritelj u svojoj svemoći mogao stvarati neka druga racionalna utjelovljena bića koja se reinkarniraju, ali ta bića bi tada bila zasebna vrsta, odvojena od ljudskog roda. Tema reinkarnacije kod Tolkiena samo je dio jedne mnogo šire teme, zapravo glavne teme Tolkienovih djela, teme smrti i u kontekstu tog fenomena treba je promatrati kao literarni instrument:Vilenjaci i Ljudi samo su dva različita vida humanog i predstavljaju problem Smrti (P181)…”Prava tema djela za mene jest … Smrt i Besmrtnost: misterij ljubavi za svijet u srcima rase osuđene da ga napusti i naizgled izgubi (ljudi); dramu u srcima rase osuđene a ga ne napusti (vilenjaci) dok se ne skonča njegova zlom narušena priča.(P186)…tema Smrti i žudnje za besmrtnošću  je dovoljna da se shvati da je ovu priču napisao Čovjek (P203)..Ljudi, za razliku od vilenjaka, nisu vezani za ovaj svijet. Njima je Eru dao poseban dar: smrt. Kad Ljudi umru …oni odlaze izvan svijeta i njegovih granica, ka sudbini koju nitko ne zna. Ovo je postala groza među Ljudima, jer ne znaju što ima uslijediti (PoMe10). Reinkarnacija je, usuđujemo se reći, jedan od načina literarnog propitivanja pitanja smrtnosti i njene konačnosti, nerepetitivnosti odvajanja duše i tijela u koju Tolkien, bar što se tiče ljudske rase, ne sumnja. Nije teško razumjeti Tolkienovu “opsjednutost” pitanjem smrti u stoljeću u kojem su rat ( i sam ga je iskusio) i ostali politički progoni odnijeli više od 200 milijuna života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Treći i konačni problematični pojam u kritičkom osvrtu g.Božića je pitanje božanstava unutar Tolkienovog podstvarateljskog univerzuma. Čija su Iluvatar i Ainuri/Valari podstvarateljska slika? Pogledajmo što Tolkien sam kaže u svojim Pismima: “neposredni autoriteti su Valari (Moći ili Autoriteti): “bogovi”. Ali oni su samo stvoreni duhovi- visokog anđeoskog reda, mora se reći, sa njima podređenim nižim anđelima, vrijedni poštovanja ali ne i obožavanja ….u svakom svijetu i na svakoj razini sve mora u konačnici biti podređeno Volji Božjoj …u legendama Drevnih Dana sugerirano je da je Đavao podložio sebi i iskvario neke od prvih Vilenjaka, prije nego što su uopće čuli za “bogove” a kamo li za Boga…za pomoć oni mogu zazivati nekog Valara kao što katolik može zazivati nekog od svetaca ali znajući a je moć Valara ograničena i izvedena … vrh planine Meneltarma bio je posvećen Eruu, Jedinome i tu je ponekad Bog zazivan, slavljen i obožavan(P153)...Ali u ovoj “mitologiji” sve “anđeoske” moći zaokupljene ovim svijetom bile su sposobne pogriješiti u različitim stupnjevima između apsolutno Sotonske pobune i zla Morgotha i njegovog satelita Saurona …ali Autoritet je poremetio ovaj plan … ne onaj od “bogova” čiji je posao vezan samo za utjelovljeni svijet i vrijeme …stoga Vilenjaci i Ljudi zvani su Djeca Božja …postoji samo jedan “bog”: Bog, Eru Iluvatar. Postoje prva stvorenja, anđeoska bića od koji neki žive unutar svijeta kao Valari ili bogovi ili guverneri(P156)…nema utjelovljenja Jednoga, Boga,koji ostaje udaljen izvan Svijeta …ali Jedini zadržava sav krajnji autoritet i čuva pravo da se prstom Božjim umiješa u priču (P181)…”kad je Jedini (Pripovjedač) rekao: Neka Bude …tad je Priča postala Poviješću …Valari su ,trebali bismo reći, anđeoske moći …ovo pretpostavlja bića istog reda ljepote, moći i visosti kao i “bogovi” viših mitologija ,u smislu narativnog alata, što onda može biti prihvaćeno (smjelo rečeno) od uma koji vjeruje u Presveto Trojstvo (P212)”

Iz ovoga se može isčitati sljedeće: Tolkien opetovano (u kontekstu sličnosti a ne alegorije) za Iluvatara koristi sličan pojam-Bog( sa velikim “B”), a za Valare/Ainure sličan pojam – anđeli, anđeoske moći, Moći, Autoriteti, anđeoska bića i rjeđe “bogovi” (sa malim “b” i uvijek sa znakom navodnika). Za ljude i vilenjake koristi pojam Djeca Božja, za Morgotha pojam Đavao i Sotona. Za svoj um implicira da vjeruje u Presveto Trojstvo i takav može prihvatiti nazivanje Valara “bogovima” sličnim bogovima viših mitologija primarnog svijeta ako je to u kontekstu korištenja istog kao narativnog alata. Stoga, kritika g. Božića po pitanju korištenja pojma “Bog” je nepotpuna i zavaravajuća. Naime, Tolkien uistinu ne koristi pojam Bog izravno unutar naracije iz već pojašnjenih razloga (funkcije bajke i čarolija uranjanja) ali obilato koristi taj pojam u objašnjenjima svojih djela i jasno daje do znanja razliku između Boga i “bogova” i na koga se specifično oni odnose, tj. reflektiraju. Kad Tolkien kao gorljivi katolik koristi pojam “Bog”  očito je na koga se to odnosi- na kršćanskog Boga. Moram ovdje napomenuti da je kritika g. Božića opravdana u onom dijelu kada se osvrće na moju uporabu riječi anđeli ali moram iskreno reći kako se zaista radi o lapsus calami–  propustio sam staviti znakove navodnika na riječ “anđele” (ali samo par redaka niže koristim istu riječ u dva navrata sa navodnim znakovima), ali jasno je što želim reći: Ainuri (i Valari i Maiari) nisu anđeli nego slika anđela. Očito je, dakle, da su primarna inspiracija za Valare ono što kršćani zovu anđeoski korovi primarnog svijeta (među njima Moći, Vrhovništva, anđeli). Postoji sličnost i sa božanstvima rimskih, grčkih i nordijskih mitologija, ali i očita razlika: nema negativnog antropomorfizma, svadljivosti,međusobnog spletkarenja (izuzev dijaboličnog Morgotha) i očita je njihova podređenost vrhovnom biću, Iluvataru (slika Boga). Dapače, možemo otići koak dalje i reći kako Tolkien implicira da vilenjačke kronike ( a Silmarillion to jest), nastale prije dolaska Ljudi u svijet, sadrže preciznije opise “bogova” od onih u ljudskim mitologijama. Drugim riječima, ono što ljudske mitologije opisuju kao “bogovi” (Panteon) nisu ništa drugo doli nepotpuna i maglovita percepcija onoga što kršćani nazivaju anđeoskim korovima! Činjenica da ljudi štuju Valare kao božanstva proizlazi iz jednostavnog razloga što ih je Morgoth zaveo i iskrivio im percepciju Jedinoga ( Eru, Iluvatar, slika Boga) i što Jedini još nije sišao u svijet ( radnja Tolikienovog svijeta se događa prije Utjelovljenja)  i očitovao se, što je sve jasno opisano u “Povijesti Međuzemlja”.

Sauron

Jesu li u Tolkienovim djelima, kako g.Božić kaže, poganski (pretkršćanski) mitovi i filološke pobude (jezik) inspiracija koja je ravnopravna inspiraciji kršćanstvom? Što se tiče Tolkienovog stava prema mitologiji on smatra da je svaka poganska mitologija podređena kršćanskoj istini. Tolkien kaže sljedeće: Umjetnost je kroz nju (Veliku Eukatastrofu-Evanđelje) konačno opravdana … Bog je gospodar i anđela i ljudi- i  vilenjaka. Legenda i povijest sreli su se i spojili …U Božjem kraljevstvu prisutnost najvećeg ne potiskuje ono maleno. Otkupljeni Čovjek je još uvijek čovjek. Priče, fantazije, još uvijek traju i trebaju se nastaviti. Evanđelje nije poništilo legende; ono ih je posvetilo …kršćanin još uvijek treba raditi …kroz Fantaziju on može zapravo pomoći u raslojavanju i višestrukom obogaćivanju stvaranja” (kao podstvaratelj: esej O bajkama). Tolkien, dakle, sugerira, da kroz fantaziju (mit) čovjek može raditi na pojašnjavanju dubine i smisla primarnog svijeta i njegovog mita koji se obistinio (kroz Evanđelje). Taj rad, kojem je Tolkien kroz svoj podstvarateljski mit zasad dao najveći doprinos, još uvijek je nedovršen, a dovršit će se tek u”mjestu koje se zove “raj”, gdje će se nastaviti priče još nenapisane i nade još neispunjene“(P 45). Tolkien je, na neki način, začetnik nečega što bismo mogli nazvati “pokrštena mitologija“, mitologije koja nije više  direktno u funkciji religije nego je bajka, umjetnost, u Tolkienovom smislu te riječi, koja evocira veliki misterij koji se još uvijek odvija u primarnom svijetu- eukatastrofu Radosne vijesti. On kaže: “Čovjek kao pripovjedač treba biti otkupljen na način sukladan njegovoj prirodi-kroz dirljivu priču …tako da se u Primarnom Čudu (Uskrsnuće)… vidi ne samo iznenadni uvid u istinu iza prividnog Ananke našeg svijeta, nego uvid koji je zapravo zraka svjetlosti kroz rupe u oklopu svemira oko nas …Sjećam se kako rekoh naglas sa apsolutnom sigurnošću: Pa, naravno! To je način kako stvari uistinu funkcioniraju! (P 89) Tolkienov opus je zapravo jedan izum dosad neviđen- hibrid bajke ( sa njezinim funkcijama – bijeg, obnova, utjeha, radost) i mita ( sa njegovim funkcijama – kozmološka, mistična, društvena i odgojna).  Istini za volju Tolkienov mit nije mit u klasičnom smislu te riječi; jest sakralna naracija ali ne ona “fosilizirana” međugeneracijska predaja, nego je produkt pojedinca nastao unutar njegovog skromnog i kratkog životnog vijeka. No,on ipak slijedi klasičnu trodijelnu formu svih velikih mitologija: kozmogonija-monomit-eshatologija sa jednom posebnošću: usklađen je sa kršćanskim (istinitim) mitom u strukturi i detaljima do te mjere da je slučajnost nemoguća. Iz jednostavnog razloga: po Tolkienovoj namjeri, njegov mit ima nutarnju konzistentnost sa stvarnošću, a ta stvarnost je (kaže Tolkien) ispričana u punini kroz kršćanski mit, mit koji je postao činjenicom.-Radosna vijest, Objava. Sve mitologije koje nisu susrele Objavu, a to su sve poganske mitologije, imaju nutarnju konzistentnost sa stvarnošću koja je više ili manje ograničena, jer je njihov autor čovjek. Stoga ih i Tolkien koristi fragmentarno (ponajviše Beowulfa i Kalevalu). Tolkienov biograf Pearce opisuje glasovitu diskusiju između Tolkiena, C.S.Lewisa i Huga Dysona održanu u rujnu 1931. Ta diskusija  je rezultirala obraćenjem Lewisa, koji je dotad smatrao da su mitovi laži. Tolkien mu je tada odgovorio da “mitovi nisu laži“, već “najbolji,a nekad i jedini način da se izraze istine koje bi inače bile neizrecive.” “Mi smo došli od Boga” tvrdio je Tolkien i “mitovi koje smo ispleli, iako manjkavi, odražavaju razlomljene fragmente svjetla vječne istine koja se nalazi uz Boga “. Tolkien uz Dysona  nastavlja raspravu tvrdeći da je “priča o Kristu istiniti mit,onaj koji se uistinu dogodio“. I dok poganski mitovi sadrže “komadiće vječne istine kroz riječi pripovjedača, Istiniti Mit kršćanstva otkrio je punu istinu kroz samu Riječ. Poganski pripovjedači starine svoju priču pričali su riječima ali Bog, svemogući Pripovjedač, ispričao je Istinitu priču činjenicama-izvezujući priču djelima stvarnih ljudi u stvarnoj povijesti

C.S. Lewis

Po pitanju mitologije, sapienti sat.

U svjetlu navedenog, jasna je Tolkienova začuđenost popularnošću unutar “hipijevskog pokreta” jer su “hipiji”, usuđujem se reći, primjenjivost Tolkienovih djela odveli sa puta prema istini Objave na stranputicu (što kao ljudi slobodne volje imaju pravo) vidjevši u Sauronu i njegovoj vojsci američku vojnu mašineriju u Vijetnamu a Froda kao simbol vlastitog otpora istom vladinom režimu. Tolkien kult njegove vlastite ličnosti koji su “hipijevci” započeli  naziva “odvratnim kultom” i tvrdi sa su “mnogi mladi Amerikanci upetljani u njegove priče na način na koji on to nije”. Primjenjivost  Tolkienovog opusa ima više razina i rukavaca i kamo će nekog odvesti ovisi o slobodi tog čitatelja ali kad je neko djelo “u temelju katoličko” i ima “nutarnju konzistentnost sa stvarnošću” (otkrivenoj u Radosnoj vijesti) onda punina primjenjivosti leži u tom smjeru, svidjelo se to nekome ili ne.

Što se tiče jezika i filologije, i ovo je sekundaran utjecaj u Tolkienovom stvaralaštvu. Iako Tolkien počinje svoje stvaralaštvo motiviran stvaranjem novih jezika i kao cijenjen lingvist sudjeluje na prijevodu Jeruzalemske Biblije (Knjiga o Jobu), filološke pobude kasnije padaju u drugi plan, što on jasno izražava u pismu gđi Cutts u listopadu 1958. O izvorima svoje inspiracije, Tolkien ovako piše:”Ako smijem to reći, u poniznosti, kršćanska vjera (koju ispovijedam) je daleko najmoćniji izvor. Na nižoj razini: moj lingvistički interes je najmoćnija sila...” Riječi pjesme koja se zove “Krist” (srednjovjekovni autor Cynewulf) početak su inspiracije za njegova djela. Uzor za kompilaciju lingvističkih i mitoloških elemenata sa nordijskog prostora nalazi u Nikolaju Grundtvigu, Snorriju Sturlusonu i Eliasu Lonnrotu, kršćanima koji su iz danskog, norveškog, islandskog i finskog poganskog folklora izvlačili ono što je bilo lijepo, korisno i kompatibilno sa kršćanstvom. Tolkienova opsjednutost drevnim anglosaksonskim jezikom proizlazi iz činjenice da je Tolkien jezik općenito smatrao na neki način, „vremeplovom“ u živote i događaje drevnih dana. U slučaju anglosaksonskog, to putovanje kroz vrijeme vodilo je nazad u srednjovjekovnu sjevernu Englesku (Northumbria). Prije navale Vikinga, tu je nekad cvjetala drevna kršćanska kultura koja je za potrebe evangelizacije koristila drevne elemente poganskog kroz rad kršćanskih redovnika (keltskih pustinjaka i benediktinaca) koji su i oformili taj  jezik.

Zaključno, želim zahvaliti svim čitateljima koji su izdržali ovo “literarno maltretiranje” njihovog vremena i strpljenja i pročitali ovaj članak do kraja. On jest predug, ali smatram to nužnim ako želimo bar donekle proniknuti u srž djela koje je privuklo u knjižare i kino dvorane stotine milijuna ljudi širom svijeta. Ti ljudi imaju pravo znati što se nalazi u temelju te privlačnosti. Mogu se samo nadati da ga ipak neće pročitati oni koji još nisu došli u doticaj sa Tolkienovim opusom jer bi im to poremetilo iznenađenje, čaroliju “podvale”- bijeg, obnovu, utjehu, radost i povratak u stvarnost gdje ih, sada vidljiva, čeka Radosna vijest.

Zahvaljujem i g. Željku Božiću. Zadivljuje me činjenica da je netko smatrao moje izlaganje sličnosti Tolkienovih dijela kršćanskoj Objavi dovoljno vrijednim komentara koji zahtijeva određeno vrijeme i trud. Iako se u svom članku kritički osvrće na nešto što u mom uratku ne postoji (alegorija) i dezinformira čitatelja u bitnim dijelovima svoga osvrta na Tolkienov opus (reinkarnacija, božansko, mitologija i jezik) te se tako stavlja u domenu senzacionalističkog novinarstva, smatram njegov doprinos bitnim korakom u traženju istine. Pozivam sve čitatelje da nam se obojici pridruže u ovoj potrazi jer ćemo zajednički, kroz dijalog, prije doći do te istine koja će nas osloboditi ( Iv 8,32 ) i  kako Tolkien naglašava, obradovati Radošću koja dolazi “izvan zidina ovoga svijeta” (esej On fairy-stories), a čije rođenje ovih dana slavimo.

Svim čitateljima portala Bitno.net i Križ života, kao i uredništvima i suradnicima želim Sretan Božić i blagoslovljenu novu godinu!

Namárië !

Danko Kovačević | Bitno.net

Pročitajte:

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (1): Hobit, Krist i avantura života

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (2): Gospodar prstenova – trijumf milosti

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (3): Silmarillion – U početku bijaše…

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (4): Povijest Međuzemlja i utjelovljenje


Objavljeno: 27. prosinca 2013.

Možda vam se svidi