PRIČA O DUHOVNOJ KRIZI

‘Kalvarija’ – film za naša vremena koji govori o jedinom pravom načinu kako nadvladati krizu Crkve nakon seksualnih skandala

Ponavljamo naš tekst koji govori o irskom filmu ‘Kalvarija’ iz 2014. Kako su primijetili neki drugi komentatori, poruka toga filma koji govori o svećeniku koji djeluje u Crkvi pogođenoj seksualnim skandalima i drugim sablaznima, aktualizirana je nakon nedavno otkrivenih slučaja zlostavljanja u SAD-u. Priča o ocu Jamesu, pastiru koji polaže svoj život za stado koje mu je povjereno, nudi odgovor o jedinom pravom načinu kako nadvladati krizu u koju je Crkva s ovim novim otkrićima upala.

Kalvarija

Scena iz filma ‘Kalvarija’/Foto: Promo

„Zašto si postao svećenik? Trebao si biti knjigovođa!“, viče u jednoj sceni filma “Kalvarija” otac James (maestralni Brendan Gleeson) na svog zbunjenog i zapravo nezainteresiranog kapelana oca Learyja (igra ga David Wilmot).

To doziva odmah u sjećanje papu Franju i govor o duhovnoj opasnosti u koju upadaju svećenici koji „previše planiraju“, oni koji postaju „obične knjigovođe koje se kriju od Duha Svetoga i njegova djelovanja“. Doista, lik o. Learyja svojom se hladnoćom, duhovnom zatupljenošću i materijalizmom tijekom radnje filma „Kalvarija“ pokazuje kao potpuna suprotnost onome oca Jamesa, a njihova međusobna različitost potencira jednu od glavnih tema remek-djela englesko-irskog redatelja Johna Michaela McDoagha. A ta tema je mjesto svećenika u desakraliziranom i sekulariziranom svijetu u kojem živimo.

Naziv filma povezan je s tjedan dana života o. Jamesa, župnika u nekom, na prvi pogled, idiličnom gradiću na irskoj obali. Tih tjedan dana započinju, kao i film, scenom u ispovjedaonici. James sluša ispovijed jednog od svojih župljana. On mu otkriva kako je bio seksualno zlostavljan kao dijete, te kako mu je to činio svećenik, Jamesov prethodnik. „Pet godina, svaki dan“… Žrtva zlostavljanja, kojoj ne vidimo lice, objavljuje kako će za osvetu ubiti novog župnika, jer „ubiti lošeg svećenika, to nije ništa posebno, ali ubiti dobrog svećenika, koji je nevin i nije učinio ništa, e to je nešto“.

Tekst nastavlja ispod oglasa

James ima sedam dana za „pomiriti se s Bogom i bližnjima“ kako mu objavljuje njegov župljanin, a potom će ga ubiti u nedjelju, na plaži…

Unatoč tjeskobi

I tako smo ušli u ‘kalvariju’ oca Jamesa, njegovu sedmodnevnu borbu sa zlom i grijehom oko njega i u njemu. Poprište borbe jest katolička Irska koja je, međutim, u ovom filmu daleko od uobičajenih predodžbi o zemlji koja odiše istinskim katoličanstvom duboko utisnutim u njezinu povijest i tradiciju. Neimenovano priobalno mjestašce iz filma jest slikom Irske s razočaranim vjernicima i ljudima koji od Crkve poharane pedofilskim skandalima više ništa niti ne očekuju niti traže. Ljudi bez ikakve orijentacije u životu, prepušteni svojim nagonima i automatiziranim ritualima društva u kojem žive, a jedan od njih je i nedjeljni odlazak u crkvu, gdje se pričešćuju bez ikakve svijesti o tome što rade. To je ona ista Irska kojoj je papa Benedikt XVI. uputio zabrinuto pismo na Josipovo 2010., nudeći riječi ohrabrenja vjernicima i utjehe žrtvama seksualnog zlostavljanja, nudeći rješenje i potporu za nastavak zemaljskog hodočašća Crkve prema nebeskom Jeruzalemu.

Sada pratimo o. Jamesa koji u takvoj Irskoj nastoji svjedočiti Krista, najbolje kako zna i umije. Oko njega su ljudi ogrezli u grijehu: promiskuitetna Veronica koja seksom pokušava zaliječiti svoju neurozu, njezin suprug Jack kojega nije briga za nju i cijela situacija mu zapravo odgovara, osamljeni bogataš Michael koji je imetak stekao burzovnim špekulacijama i nije sposoban za autentičnu emociju, afrički imigrant Simon koji na sve oko sebe gleda s „pravedničkim“ prezirom nekadašnje žrtve rasizma, doktor Frank koji je duboko u ciničnom ateizmu, šef policije Stanton koji plaća mušku prostitutku…

James, unatoč tjeskobi prijetnje smrću i svijesti o tome da je jedan od tih ljudi njegov mogući ubojica (on čak i zna o kome je riječ jer mu je prepoznao glas u ispovjedaonici), kreće se među njima, razgovara s njima, trpi njihove uvrede na svoj i na račun Crkve koju predstavlja… Pokušava biti tu za njih.

Osim s njihovim grijehom, mora se nositi i s vlastitim propustima. Njegova kći Fiona (James se zaredio nakon smrti žene, pojašnjeno nam je u filmu) upravo je prošla kroz pokušaj samoubojstva zbog propale veze. Otac i kći moraju proći kroz proces katarze i međusobno oprostiti jedno drugome za ono što si zamjeraju.

Odustajanje od smisla

Vladika Jovan, episkop slavonski, nedavno je u jednom razgovoru pokušao opisati bit problema s kojima se susreće svatko tko želi evangelizirati ljude ovog vremena. Takvima, rekao je vladika, koji su potpuno zatupljeni postmodernističkim odustajanjem od „velikih priča“, od traženja smisla života, prvo treba objasniti da taj smisao vrijedi i treba tražiti. Tek kada ih se uvjeri u to da im je taj smisao potreban i da je on rješenje njihovih frustracija i problema – može im se ponuditi istinu Isusa Krista.

James se ponaša kao da je duboko svjestan ovog pravila. On sa svojim župljanima razgovara prije svega kao čovjek od povjerenja koji ih je spreman saslušati, kao neka vrsta priručnog psihologa pred kojim svi „olakšavaju dušu“. Zadobiva njihovo povjerenje, ali ne zato da ih uljuljkuje u njihovu grijehu, nego da stvori kredibilitet za izreći im istinu. Kada njegov kapelan o. Leary policajcu Stantonu kaže kako „priča gluposti“, dobiva udarac u glavu. Kada mu sličnu stvar kaže o. James, policajac reagira šutnjom kojom pokazuje kakvo-takvo uvažavanje prema onome što je izrečeno. U čemu je razlika između dvaju svećenika?

„Ti si čovjek bez integriteta“, objašnjava James Learyju.

O tome je riječ. O svjedočenju životom na koje je o. James spreman, i to, kako će se pokazati, po svaku cijenu, a njegov subrat naprosto nije.

Pri tome, duhovna pustoš u koju otac James pokušava unijeti svijetlo Kristovo jest zastrašujuća. Njezin bolan dojam pojačava i prekrasan prirodni okoliš u kojem ona egzistira – kontrast između prirodnih ljepota Božjeg stvaralaštva i bezizlazne drame u koju su se ljudi koji žive u tim ljepotama doveli, kontrast koji potencira i redatelj brojnim monumentalnim kadrovima iz ptičje perspektive upravo je mučan.

Onome tko pogleda ‘Kalvariju’ postat će jasno. „Periferija“ o kojoj govori papa Franjo i na koju treba izaći kako bi se naviještalo Krista nije više pojam koji označava neki rub društva u sociološkom ili psihološkom smislu. Tu „periferiju“ treba pojmiti kao određenu duhovno i ona se nalazi u samom srcu desakraliziranog svijeta u kojem živimo. Ne dakle (samo) među ljudima koji su na marginama društva, nego i u njegovu duhovno opustošenom središtu.

Da budemo jasni – lik o. Jamesa daleko je od bilo kakvog hagiografskog uljepšavanja. On nije čovjek bez pitanja i bez dvojbi. Suočen s cinizmom, podsmijehom i mržnjom ljudi oko sebe, on prolazi kroz svoju tjeskobu „Getsemanskog vrta“ i naposljetku „puca“, pokazuje kako je samo čovjek. Međutim, diže se nakon svog pada i pojavljuje se u tu nedjelju ujutro na plaži kako bi svoj križ iznio do kraja, za svoju braću i sestre.

Podcijenjene vrline

U jednom od razgovora koje je vodila s ocem, Fiona ga je upitala koje vrline smatra važnim.

„Mislim da je milosrđe podcijenjeno. I oprost je važan, naravno“, odgovorio joj je otac.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Njegova ‘kalvarija’ nije bila uzaludna, jer film završava porukom uskrsnuća, porukom milosrđa i oprosta koje prekida krug bola i mržnje.

Redatelj i scenarist filma McDoagh u razgovorima koje je davao medijima u promidžbenoj kampanji filma nije htio govoriti o svojoj osobnoj vjeri. Rekao je kako ne želi iskazima o svojim uvjerenjima „ograničavati“ poruku filma koji je napravio. Je li on, dakle, vjernik ili ne, to ne znamo, ali znamo da je napravio jedan od najkatoličkijih filmova koje smo vidjeli u zadnjih par godina (i koji je kao takav, treba napomenuti, izuzetak u njegovu opusu).

Taj film, naime, nije stao na prikazivanju razmjera krize u koju je tamošnja Katolička Crkva upala nakon pedofilskih skandala. On je ponudio rješenje za tu krizu, ono isto o kojem je papa Benedikt XVI. govorio u knjizi razgovora „Svjetlo svijeta“.

„Shvaćam da je žrtvama teško još vjerovati da je Crkva izvor dobra, da posreduje Kristovo svjetlo, da pomaže živjeti – to mogu shvatiti. A drugi, koji imaju samo negativna zapažanja, više ne vide cjelinu, životnost Crkve. Tim se više ona mora potruditi da ovo životno i veliko ponovno postane vidljivo, usprkos svemu negativnome“, rekao je tada papa emeritus.

“Kalvarija” pokazuje kako Crkva, Mistično Tijelo Kristovo u Irskoj iz te krize počinje ipak izlaziti i počinje ponovno „životno i veliko“ činiti vidljivim.

Pokazuje i kako je irskim umjetnicima katoličanstvo ipak usađeno u genima, čak i kada ne žele o tome govoriti u javnosti.

Uostalom – „Jednom katolik, uvijek katolik“ – kako je izjavio svojedobno Bruce Springsteen, Amerikanac irskog podrijetla.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Napomena: Film “Kalvarija” ne preporučujemo djeci i mlađim gledateljima.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi