Važno je znati da je Crkva – pogotovo viši kler – podupirala jako važne predrevolucionarne reforme. Onda su, nakon pada Bastille u srpnju 1789., predstavnici Crkve na Narodnoj skupštini pristali na odricanje od svojega glavnog izvora prihoda – desetine. Nju je činio porez od 10% godišnjih prihoda koji su svi, od plemstva do seljaka, morali platiti Crkvi. Mjesni klerici burno su prosvjedovali zbog ukidanja desetine pitajući kako bi oni bez nje trebali financirati svoje župe – Crkva se brinula za sve škole, kao i za većinu bolnica i dobrotvornih ustanova. No viši klerici nisu popustili. Niti su ovim pristankom dobili išta u korist Crkve.

Skupština je 2. studenog 1789. preuzela sve u vlasništvu Crkve, a sljedećega mjeseca uslijedila je golema prodaja crkvenoga zemljišta. Nadalje, Skupština je 13. veljače 1790. prisilno zatvorila sve muške i ženske samostane te naredila raspuštanje svih vjerskih redova. Svi su redovnici i redovnice državnim proglasom odriješeni od svojih zavjeta te im je naređeno da se raziđu. Ipak, izaslanici Crkve i dalje su nastavili sudjelovati u radu Skupštine.

Onda je Skupština 12. srpnja 1790. donijela Građansku konstituciju o svećenstvu, navodno kako bi se uhvatila ukoštac s činjenicom da su mjesne župe ostale bez sredstava zbog ukidanja desetine. Taj je zakon pretvorio sve svećenike u državne uposlenike te im naredio da se prije svega trebaju posvetiti zapisivanju rođenjâ, smrtî i vjenčanjâ. Novi je zakon tražio i da svi svećenici prisegnu kako će podržavati Konstituciju te potvrde kako nisu odani papi. Oni koji su položili prisegu činili su oko 24% klera. Ta je „sekularizacija“ klera konačno prisilila Crkvu na protivljenje. Papa je proglasio izopćenje svih prisegnutih svećenika koji nisu javno opozvali prisegu da će poduprijeti Konstituciju u roku od 60 dana, kao i svih katolika koji su nastavljali biti vjerni tim svećenicima. Skupština je odgovorila tako da je stavila izvan zakona sve svećenike koji su odbili dati prisegu, čineći ih podložnim zatvorskoj kazni u trajanju od deset godina.

Stvari su se uskoro još više pogoršale. Narodna je skupština raspuštena u rujnu 1791. te je zamijenjena Zakonodavnom skupštinom, u kojoj Crkva nije sudjelovala, a ona je uskoro zamijenjena Komitetom javnoga spasa, skupinom žestokih protuvjerskih tirana koji su imali daleko veće ciljeve nego što su kontrola nad Crkvom i zapljena njezina bogatstva. Nisu se zadovoljavali ničim manjim nego da dokrajče vjeru! A njihovi pokušaji bili su surovi, opsežni, tiranski i, nakon nekoga vremena, besmisleni.

U rujnu 1792. bijesna rulja, potaknuta vođama Revolucije, ubila je tri biskupa te više od dvjesto svećenika u Parizu. Taj događaj poslije će se nazivati Rujanskim masakrima. Mnogi svećenici i redovnice smaknuti su u Lyonu, a u Rochefortu su zatvorene stotine svećenika.

Komitet je, također 1792., dijelom kako bi stekli javna sredstva, a dijelom kako bi spriječili dijeljenje sakramenata, iz crkava „zaplijenio velike količine metalnih plitica, kaleža, ciborija te svijećnjaka“.

U siječnju 1793. kralj Luj XVI. je giljotiniran, a uskoro nakon njega na giljotini su završile i 16 594 žrtve u Parizu te još 25 000 njih širom Francuske. Uz Mariju Antoanetu i svakoga pripadnika plemstva kojega su revolucionari mogli pronaći među mrtvima su se našli i neki biskupi te gotovo tisuću svećenika.

Dana 21. listopada 1793. donesen je zakon po kojemu su sve svećenike koji nisu dali prisegu vjernosti, kao i sve osobe koje su uhvaćene kako ih skrivaju, moglo ubiti na licu mjesta.

U studenome 1793. uveden je novi republikanski kalendar kojemu je cilj bio dekristijanizacija Francuske. Ukinuo je nedjelje, a svaki je mjesec bio sastavljen od tri tjedna po deset dana kako bi ljudima bilo teško znati kada je padala nedjelja po starome kalendaru. Deseti je dan određen kao dan odmora (neuspješno, jer se većina ljudi nastavila odmarati nedjeljom). Blagdani svih svetaca zabranjeni su. Kalendar je pokušao prekinuti i računanje godina od Kristova rođenja, postavljajući 1789. kao prvu godinu. Uz to, imena svih ulica i mjesta s bilo kakvim vjerskim konotacijama trebala su biti promijenjena – grad St. Tropez preimenovan je u Héraclée. Također se protivilo katoličkoj praksi davanja djeci imena svetaca te se poticalo korištenje revolucionarnih imena kao „Bratstvo“. Međutim, jako je malo roditelja to prihvatilo.

Dana 29. rujna 1795. proglasom su zabranjena sva javna isticanja vjere. Svećenici nisu smjeli nositi kleričku odjeću u javnosti niti su redovnici i redovnice mogli hodati u svojim odorama i habitima. Sva vanjska vjerska bogoštovlja i procesije su zabranjeni. (Kada je otac Pierre-René Rogues viđen u Vannesu u Bretanji kako na Badnjak nosi presveti sakrament ulicama, uhićen je i pogubljen.) Crkvena zvona nisu smjela zvoniti. Nikakav vjerski kip ili križ nije smio biti vidljiv u javnosti; stoga su u mnogim mjestima i gradovima zapaljene goleme lomače od hrpa drvenih križeva. Zabrana je proširena i na groblja, što je potaklo orgije razbijanja nadgrobnih spomenika na kojima su bili križevi ili vjerski natpisi. Zgrade crkava, koje su sada pripadale državi, obično su bile zaključanima, ostavljajući mnoga sela bez prostora za bogoštovlje. Nikakva građevina nije se mogla kupiti za vjersku svrhu.

Dana 25. listopada 1795. proglašen je zakon koji je potvrdio smrtnu kaznu za svećenike koji nisu dali prisegu te je svim svećenicima koji su potajno ponovno ušli u Francusku dano petnaest dana da odu ili će inače biti pogubljeni.

Uz to vođe Revolucije pokrenuli su nove kultove kako bi zamijenili religiju. Najistaknutiji od tih bio je kult razuma koji se odvijao u zaplijenjenim crkvama gdje se štovalo kipove božice Razuma – u Parizu je kult preuzeo katedralu Notre-Dame. Godine 1793. kršćanski oltar zamijenjen je onim posvećenim Slobodi, a u kamenu iznad vrata katedrale uklesan je natpis „Filozofiji“. Tijekom „služba“ djevojke odjevene u bijele odore skakutale bi oko žene odjevene u božicu Razuma, koja je nosila izazovnu haljinu. Mnogi su tvrdili da su se tijekom obreda događale skandalozne stvari.

U proljeće 1794. Robespierre se odrekao kulta razuma te poslao njegove vođe – uključujući i svoje prijašnje revolucionarne kolege Héberta Momoroa i Anacharsisa Clootsa – na giljotinu, zamijenivši kult razuma vlastitim kultom Vrhovnoga Bića koji je službeno predstavljen 7. svibnja 1794. Taj novi kult bio je Robespierreov pokušaj da se povuče iz potpuna ateizma Revolucije na ublaženu verziju deizma. Onda je, naravno, i sam Robespierre otišao na giljotinu 28. srpnja 1794., a njegov kult je umro s njim.

Međutim, jedanaest dana prije svoje smrti Robespierre je poslao na giljotinu šesnaest karmelićanki iz Compiègnea. Kada je 1790. Skupština raspustila sve vjerske redove, redovnice su odbile napustiti svoj samostan. No njihova je zgrada zaplijenjena, a one su izbačene na ulicu. Poštujući novi zakon redovnice su se počele odijevati u civilnu odjeću, no ipak su i dalje živjele skupa te su nastavile s molitvenim životom. To je procijenjeno nezakonitim pa su nakon nekoga vremena uhićene, odvedene u Pariz i osuđene. Dok su ih vodili na giljotinu, redovnice su nosile svoje habite, no nakon pogubljenja skinute su gole te bačene u zajedničku grobnicu. Kasnije ih je papa Pio X. proglasio blaženima, u svibnju 1906.

Onda se Napoleon napokon uzdigao na vlast. To je označilo kraj Revolucije i njezinih pokušaja da se dekristijanizira Francuska ili zatre religija u potpunosti. Napoleon je 1801. potpisao konkordat s papom Pijom VII. koji je Crkvi vratio njezin pravni status, ali ne i imanja. Iako su crkve bile vraćene, desetina nije ponovno uspostavljena. Država je nastavila kleru isplaćivati plaće, ali im je dopustila bogoštovlje u javnosti i prihvaćanje papinske vlasti.

U svjetlu tih činjenica čini mi se besmislenim tvrditi da se Crkva protivila Francuskoj revoluciji jer je mirno gledala kako joj se ukida desetina i zapljenjuje vlasništvo. Mislim da je puno točnije tvrditi da revolucionari u potpunosti snose krivnju za započinjanje sukoba s Crkvom, što je bilo prilično nepotrebno u svjetlu njihovih početnih ciljeva.

Nažalost, nakon Francuske revolucije vjerovanje da je Crkva bedem za obranu tiranije postalo je članak ljevičarske vjere. Kao što je Friedrich Engels proglasio 1844.: „Želimo pomesti sve što tvrdi da je nadnaravno i nadljudski… Radi toga smo jednom za svagda proglasili rat religiji i religioznim zamislima te nas nije briga hoće li nas se nazivati ateistima ili bilo kakvim drugim imenima.“ Ljevičarska ljutita usredotočenost na religiju nije slabila, iako je Crkva imala jako malu ili nikakvu ulogu u propasti pokušaja revolucija u mnogim europskim zemljama. Službena izjava Izvršnoga odbora Socijalističke stranke Velike Britanije o odnosu između socijalizma i religije, objavljena u siječnju 1911., dobar je ogledni primjerak prevladavajućega ljevičarskog stava: „Socijalizam je prirodni neprijatelj religije… Nastupanjem socijalizma slijedi izgon religije. Nijedan čovjek ne može dosljedno biti kršćanin i socijalist… Socijalizam je, i kao filozofija i kao oblik društva, protuteza religiji.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige Rodneyja Starka “Lažna svjedočanstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.