Božja pobjeda: “Adoramus Te” (Sound Station Records, 2018.)

Posve razumjeti, odnosno, doživjeti glazbu (naravno, i tekstove) kakvu nam na svom novom albumu donosi Božja pobjeda ne podrazumijeva samo prihvaćanje pojma “slavljeničkog tima” kojeg članovi ove fascinantne skupine mladih ljudi preferiraju iznad standardnog termina “bend”, već, rekao bih, i iskustvo poniznosti.

Pogled uistinu usmjeren prema nebu. I ne samo nebu, ne samo visinama, već – Nebu. Pozornost i fokus uistinu usmjeren Stvoritelju, Gospodinu i Duhu koji nam je i udahnuo taj talent kreativnosti, darovao nam ga bespovratno i bespogovorno, s punom slobodom, ali, naravno, i s odgovornošću koju svaka istinska sloboda sa sobom nosi. Posve se prepustiti pjesmama s “Adoramus Te”, koji već i samim naslovom jasno svjedoči slavu i obožavanje, latinskim jezikom podcrtavajući univerzalnost i dalekosežnost svojih zaziva, traži, dakle, ono što nadilazi uobičajeno poimanje popularne glazbe, što naglašavam polazeći prvenstveno od samoga sebe.

Uzurpirat ću prostor i trenutak pa reći kako bih osobno još donedavno to teško bio u stanju. Ne zato što to ne bih želio, već zato što jednostavno ne bih razumio, samoga bih sebe u tome sprječavao. No onaj prijelomni događaj, sudbonosni susret s “Ispovijestima” sv. Augustina, na koje sam, ne tražeći, nesvjesno (ako išta smijemo ili možemo nazivati slučajnošću), naišao jednoga popodneva u šibenskoj gradskoj knjižnici, a čije su me poniznošću jednog velikog uma ispisane stranice upoznale s razmjerima moje vlastite oholosti, doveo me u lančanom slijedu ne samo do mogućnosti da pišem o glazbi Božje pobjede, već i do vjere da razumijem motive i kapilare pjesama kojima jarunska molitvena zajednica u notama i riječima koristi te svoje talente i na njima više nego jasno zahvaljuje.

Naravno, svi glazbenici, svi umjetnici stoje i zbore u misiji svoga poziva, ali se razlike nijansiraju u rukopisima i adresama na koje se obraćaju, u poimanju pojma kreativne slobode i stvaralačke poniznosti, u doziranju pipanja vlastitih ograničenja i u iskrenosti prema ishodištima toga poziva, kao što su i primateljska osjetila pritom na testu. U već dugim vremenima kad se vrijednosti prekrštavaju trendovima, a uspješnost mjeri razmjerima “coola” nije zato zgorega pokušati postaviti stvari na jasne startne pozicije…

A startna pozicija slavljeničkog tima Božja pobjeda, odnosno, glazbenika iz istoimene molitvene zajednice koja evangelizira mlade (poglavito studente) pod duhovnim vodstvom don Damira Stojića, podrazumijeva klečeći položaj, nikako pozerski; podrazumijeva mnogo toga što popularna kultura, kojoj glazba Božje pobjede – ako ćemo mjeriti odnos prema standardiziranim obrascima i okvirima – gotovo pankerskim manirama pripada, nije ili odbija biti. A prije svega zbog toga što je potpisničko “ja” ovdje posve okrenuto Duhu, usmjereno sa zahvalnošću i nadom Gospodinu koji je i omogućio svaku notu, svaki stih, svaku misao i zaziv. Bez, dakle, uobičajenih analiziranja samih sebe, u pravilu “pročišćenih” od poniznog odnosa sa samim izvorištem, odnosno, “nedajbože, Bogom”, pa i odgovornosti, a time i osnovnih postulata poniznosti. Od prve do zadnje note, od početnog do zaključnog stiha, sve je na “Adoramus Te” u službi slavljenja Gospodina, što čini puno jasnijim samoetiketiranje onog što bi u uobičajenim okolnostima bio – bend.

Najistaknutija imena ovog slavljeničkog tima su Petar Buljan kao najčešći glavni vokal i gitarist, Romana Bilaver kao autorica glazbe i tekstova te basist i svojevrsni “meštar od tehnike” Grgur Sesar, ali kad ističem ta imena sigurno činim nepravdu, jer ove su pjesme napadno upadljiv plod timskog rada, vertikalne i horizontalne suradnje u kojoj imena postaju sve manje i manje bitna kako se glazba oslobađa i širi svoje “dobre vibracije”. Građena na naglašenim klavijaturama i nadahnutim gitarama te nenametljivoj ali sveprisutnoj ritam-sekciji, glazba Božje pobjede nosi nužnu himničnost koja u zagrljaju s tekstovima natopljenim biblijskim motivima i terminologijom od ovih jedanaest pjesama čini istinske molitve.

U možda najupečatljivijoj od njih, “Suhe kosti”, inspiriranoj Ezekielovim starozavjetnim retcima, pjevaju tako Onom tko suhim kostima može udahnuti život: “Kreni, s čet’ri strane svijeta, spusti pomazanje, što dotakneš obnovi; gori, sveta vatro, gori, Duše Sveti, dođi, što dotakneš obnovi“, jasno ističući gdje i u čemu vide “izvor napajanja”, snagu koja obnavlja i hrani, oplemenjuje i bodri. Pjesma je to koja pokazuje i kako su, primjerice, irske megazvijezde U2 u nekoj alternativnoj sadašnjosti mogli zvučati, samo da su zadržali nadahnuće kakvo je punilo rane im albume.

A da onaj tko pjeva, duplo moli, ekipa iz Božje pobjede s jednakim intenzitetom pokazuje kroz cijelih sat vremena koliko traje “Adoramus Te”. Sljedeći misao sv. Grgura Nazijanskog da “stvoren sam kako bih se svojim djelima uspeo sve do Boga”, prepuštanje Duhu Svetom ono je što ovi nadareni ljudi ne svjedoče samo deklarativno, već cijelim svojim glazbenim angažmanom. Daleko od toga da je ova glazba savršena, još manje intrigantna ako je usporedimo s novijom pa i starijom pop ili rock produkcijom, no ovdje je na snazi nešto drugo, drugi prioriteti, drugi jezik, drugi “paket aranžman”. Poslušate li, primjerice, “Evo dajem sve”, gdje se na minimalističnoj glazbenoj podlozi ljudski subjekt posve predaje u službu (“Moj život nije moj, Tebi pripadam“), shvatit ćete da slavljenje Krista uistinu može biti životni stil, odnosno, ovdje konkretno, glazbeni stil s čvrstim uporištem u takvom umjetničkom poslanju. Naslovna pak pjesma “udara” kao prava himna, gotovo osmominutni zaziv kojim autori Romana Bilaver i Petar Buljan tek prevode “adoramus Te, Domine” u punini značenja tih latinskih riječi, dakle, kao izraz klanjanja, slavljenja i čašćenja, baš kao soundtrack klanjanju pred Presvetim oltarskim sakramentom, kako i sugerira dirljivi videospot. Tu, u tom dijelu albuma već će vam potpuno biti jasne smjernice koje su ispred sebe stavili Petar Buljan i društvo, “slavljenički tim” koji se i ne pokušava ugurati u bilo kakvu glazbenu matricu.

Nisu, dakle, u pitanju ni ispovijedi ni duhovne analize, ni tužaljke ni brojalice, a još najmanje intimistične introspekcije, ništa zatvoreno, već sve vodi ka onom liturgijskom “Svet, Svet, Svet…”, kao u središnjem dijelu naslovne pjesme, što je, zajedno s ostalim glazbenim “sestrama” odašilje u nebesa. Bez pompoznosti, ali ne i bez žara. Bez paradiranja svojim talentima, ali ne i bez zahvalnosti na njima. “On zauvijek je proslavljen, On zauvijek je uzvišen, On zauvijek je s nama, On je živ” (u završnoj pjesmi “Zauvijek”) tako ostaje trajno nadahnuće i nikad točka na kraju kajdanke. Glazbeni je to jezik koji je kao molitva potreban ne samo svojim potpisnicima i izvođačima pa ni po automatizmu osiguranom dijelu publike, već i svima koji se usude uistinu poslušati, bez obzira zavoljeli samu glazbu ili ne. Svima koji tek trebaju pronaći neke svoje “Ispovijesti”, koji se tek odvaže smoći snage zaviriti i iza i ispod svoje vlastite krabulje i zaštitnih mehanizama samoljublja. Prizori s nedavnog koncerta u Ciboni glasno govore – koliko god mediji uglavnom marginalizirali ili previdjeli cijeli događaj – da publike ima i da publika, mlada publika, to želi. Traži. Moli. Želi progledati srcem. Mnoštvo je to koje buja upravo pod ovakvim soundtrackom, čežnje su to koje ne mogu zadovoljiti fast-food duhovnosti usmjerene zapravo tek na opravdanja vlastitih slabosti i definiranje Božjeg na čovječju sliku, a o raznoraznim izmima da i ne govorim.

Ovo je, uostalom, i glazba duhovnog zajedništva, onog koje zrcali nebesko tu na zemlji. Kaže sv. Ciprijan kako “nema Boga za oca onaj tko nema Crkvu za majku”, a glazbu i tekstove Božje pobjede baš ta povezanost prožima i natapa. To je njihovo zaleđe koje nema nikakve veze s pokoravanjem autoritetima u smislu kako to ovih dana u tipično estradnoj maniri dobacuju stariji im kolege koji se hvale kako svojedobno nisu imali vjeronauk u školi pa im tako, kao, nisu nekritički usađeni nikakvi autoriteti (!). To je ne samo zaleđe već i stalna učionica i vježbaonica, uvijek otvorena knjiga čiji će retci, vjerujem, nastaviti hraniti kajdanku Božje pobjede.

Iako moja zanimanja za glazbu, da se razumijemo, i dalje sežu u posve drukčije vode i žanrove, ništa od svega toga što inače ispunjava moje zvučnike ne može umanjiti doživljaj kojeg su jarunski “slavljenici” prenijeli ovim divnim malim albumom. Podsjetilo me to na papu emeritusa Benedikta XVI. kad je, odgovarajući na pitanje je li i kao biskup vozio bicikl, rekao kako se to nije usudio jer nije odvažan biti toliko nekonvencionalan. Glazba Božje pobjede je u tom smislu konvencionalna, ali nikako beskrvna; tako je osigurana njezina bit, njezina namjena i njezina adresa. Tako je slavljenje u punoći stvaralačke slobode uistinu okrenuto Nebu.

Toni Matošin | Bitno.net