„U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikada prije skloni brkati mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova vrst provincijalizma, koja možda zaslužuje i novo ime. Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela. Opasnost od takve vrste provincijalizma je u tome što svi mi zajedno, svi ljudi na Zemljinoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci“, napisao je T. S. Eliot 1944. godine.

Iako svojevrsna digresija od glavnoga tijeka misli u Eliotovu ogledu Što je klasik? – ili upravo zbog toga – ovaj ulomak moglo bi se tumačiti kao supstrat publicističkoga djela Roda Drehera Benediktova opcija: Strategija za kršćane u postkršćanskome svijetu (Verbum, 2019.; prijevod Emine Kovačević) [u izvornome naslovu postkršćanski nije „svijet“, nego „nacija“ – no iako je knjiga uvelike pisana iz američke perspektive, ona zahvaća globalne trendove te je hrvatskome čitatelju posve pitka i lako razumljiva].

Pođimo od kraja – što znači postati pustinjakom u suvremeno doba? Za Drehera, u svijetu 21. stoljeća pustinjaštvo se, u kršćanskome kontekstu, treba postići u odnosu na popularnu kulturu i ono što se u knjizi, u skladu s tradicijom različitih kršćanskih kulturno-kritičkih tekstova, naziva modernošću. Ideal „Benediktove opcije“ nije pustinjački život u samoći, nego pustinjaštvo kao vrsta življenja izvan dominantnih društvenih tokova. Ključna pretpostavka od koje Dreher polazi jest da je bitka za kršćanske vrijednosti na političkome polju na gotovo cjelokupnome Zapadu već izgubljena; zakonodavstva sjevernoameričkih i zapadnoeuropskih zemalja pervertirala su kršćanski moral na kojemu se temelje, a svjetonazor i običaji glavnine stanovništva, čemu se mogu nadodati i statistički pokazatelji konfesionalne dekristijanizacije s perspektivom daljnjega pada, u navedenim se dijelovima svijeta, ali i šire, najjednostavnije mogu opisati pridjevom postkršćansko. Stoga je, drži Dreher, besmisleno pokušavati utjecati na društvene procese u postojećem političkome i društvenom okviru; potrebno je poći suprotnim smjerom i oblikovati posve novu, autentičnu kršćansku kontrakulturu koja će očuvati tradiciju i stvoriti potencijal ponovnoga prelijevanja kršćanskih vrijednosti na nekršćanska društva. Naslovni Benedikt sveti je Benedikt iz Nursije, utemeljitelj niza samostana na ruševinama Rimskoga Carstva, a kojega se – upravo zahvaljujući kreiranju mogućnosti očuvanja starih znanja i kršćanskoga pravovjerja – danas slavi kao zaštitnika Europe, koji je u doba civilizacijskoga rasapa stvorio intelektualne i duhovne oaze suprotstavljene pustoši tadašnjega Zeitgeista.

Iako najznamenitijim uzorom „Benediktove opcije“ Dreher vidi naslovnu osobnost svoje knjige, u nizu poglavlja iznosi pregled mnogobrojnih i raznovrsnih primjera življenja „Benediktove opcije“ u suvremenosti i nedavnoj prošlosti, u rasponu od najnovijega naraštaja nursijskih benediktinaca, koji svoj dan temelje na čvrstoj strukturi zadanoj Benediktovim Pravilom, preko talijanske zajednice Tipi Loschi, koja je proizišla iz privatne škole nadahnute zamislima G. K. Chestertona, pa do prošlostoljetnoga iskustva češkoga disidenta i Havelova sudruga Václava Bende, koji je osmislio koncept „paralelnoga polisa“ kao mreže mehanizama za širenje proskribirane misli, kako kroz izvaninstitucionalno školovanje, tako i kroz različite vrste duhovnih i svjetovnih supkultura. Dreher ne propisuje kako „Benediktova opcija“ točno treba izgledati – u digitalnome kontekstu današnjeg trenutka izgradnja kontrakulture može se voditi i bez napuštanja vlastita doma – nego donosi smjernice koje ukazuju na mnogobrojne varijacije njezinih potencijalnih realizacija, od onih koje će se oblikovati oko privatnoga školstva, preko onih koje će se usredotočiti na razne vidove kulture, pa do onih koje podrazumijevaju zajednički život u lokalnoj ili od svijeta izdvojenoj zajednici.

Ono što Eliot u svojemu ogledu naziva „provincijalizmom“, Dreher u Benediktovoj opciji proglašuje „barbarstvom“. Naznačujući stanje svijesti mladih naraštaja, Dreher citira političkoga teoretičara Patricka Deneena sa Sveučilišta Notre Dame, koji je ustvrdio kako su njegovi studenti „dragi, ljubazni i pristojni mladi ljudi“, ali su isto tako i „neznalice“ čiji su „umovi uglavnom ispražnjeni“. Deneen zaključuje: „Oni su vrhunac zapadne civilizacije – civilizacije koja je zaboravila gotovo sve o sebi pa je, posljedično, postala gotovo potpuno ravnodušna prema vlastitoj kulturi“, a Dreher od prvih do zadnjih stranica navodi i druge značajke suvremenih barbara, od napuštanja uvjerenja o postojanju objektivnih moralnih načela, do negativnih učinaka tehnologije koja – postajući „protejskom teologijom“ – u boga pretvara „promjenjivo Jastvo koje traži oslobođenje od svih granica i neizabranih obveza“. Dreher nadalje podsjeća na istraživanja Philipa Rieffa, koji je 1970-ih godina obrazovne tendencije odustajanja od izučavanja vlastite civilizacijske baštine proglasio „golemom kulturnom promjernom“ po čijemu završetku ćemo „mi, moderni ljudi, završiti (…) u barbarstvu“. Definirajući suvremene barbare, Rieff piše kako je riječ o ljudima „bez povijesnoga pamćenja“ te kako „radikalna suvremenost zapravo znači barbarstvo“. „Oslobodivši se svih autoriteta iz prošlosti ne udaljavamo se od barbarstva, nego mu se približavamo“, zaključuje Rieff. Za Drehera je barbarstvo, dakle, transhistorijski pojam: „Kada pomislimo na barbare, zamišljamo divlje, gramzive plemenske ratnike koji pustoše gradove, bezobzirno uništavajući civilizacijske strukture i institucije samo zato što to mogu. Barbare vodi jedino njihova težnja za moći, a nije im stalo niti znaju što pritom uništavaju. Prema navedenomu mjerilu, unatoč bogatstvu i tehnološkomu napretku, mi na današnjemu Zapadu živimo u barbarskomu svijetu, premda toga nismo svjesni, (…) Naši barbari, umjesto životinjskoga krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele“.

Najčešći prigovor upućen Benediktovoj opciji jest kako je riječ o nekovrsnome priznavanju poraza i posljedičnome povlačenju u samodovoljni izolacionizam. Dreher, međutim, ne poziva na sektašku izdvojenost iz svijeta, već ukazuje na potrebu za iznalaženjem novih načina povezivanja kršćana i novih načina djelovanja u svijetu. Primjeri „Benediktove opcije“ sežu i prije sv. Benedikta – od prvih kršćana iz katakombi u vremenima prije Konstantina – pa sve do „paralelnoga polisa“ u prošlostoljetnomu komunizmu, a koji za Drehera „ne znači stvaranje zatvorene zajednice za kršćane, nego uspostavljanje (…) zajedničkih praksa i institucija koje se mogu oduprijeti izolaciji i fragmentaciji suvremenoga društva“ kao posljedici individualne atomizacije i civilizacijske dezintegracije.

Ponajveća zamjerka koja se može uputiti Dreherovoj knjizi stoga je manje vezana uz srž njezine poruke, a više uz jedan vid argumentacije pri objašnjavanju povijesnih preduvjeta koji su doveli do onoga što Lyotard naziva krajem „velikih pripovijesti“, a Bauman pojavom „tekuće modernosti“. Riječ je o odveć jednoznačnome poimanju modernosti kao negativnoga fenomena, uslijed čega se korijeni današnje krize smještaju u pobjedu Ockhamova nominalizma nad tomističkim metafizičkim realizmom u 14. stoljeću, zbog čega je – kako piše Dreher – došlo do nestanka „ključne poveznice između transcendentnoga i materijalnog svijeta“. U srednjemu vijeku, piše Dreher, „naš odnos sa svijetom posredovan je Bogom, a naš odnos s Bogom posredovan je svijetom“. Kidanjem tih spona, uvjeren je autor Benediktove opcije, otpočeo je niz procesa koji se kroz stoljeća manifestirao kroz vjerske raskole, prosvjetiteljstvo i nesvršenu seksualnu revoluciju kao masovne odjeke individualističke emancipacije od Boga. „Sjena koju je bacilo prosvjetiteljstvo svojim neuspjelim pokušajem da zamijeni Boga razumom progutala je zapadni svijet“, piše Dreher, podsjećajući na navod Ursule K. Le Guin po kojemu „zapaliti svijeću znači baciti sjenu“. Slojevitiji bi odgovor na pitanja današnjice bio onaj koji nam sugerira misao Jacquesa Maritaina po kojoj svijet istodobno postaje sve bolji i sve lošiji, što bi značilo i da suvremeni fenomeni mogu biti iskorišteni za veće dobro i zlo nego ikada dosada. Prosvjetiteljstvo, stoga, nije isključivo negativno, kao niti isključivo pozitivno, nego ga – poput Ockhamova nominalizma i još nekih fenomena koje Dreher kritizira – valja prosuđivati u kontekstu Kristova nauka, kao kriterija razlučivanja dobroga od lošeg. U tome smislu, simbol svijeće ne predstavlja prosvjetiteljstvo, nego nešto znatno elementarnije – pojavu Dobra kao preduvjeta istinskog razlučivanja svjetla od tmine.

Ono što razlikuje uvodnu Eliotovu misao i smisao Dreherove knjige samo je jedna, nipošto nevažna pojedinost – Eliot, naime, piše u jednini, a Dreher u množini. Uzdižući ideal pustinjaštva kao izlaza iz provincijalizma ili barbarstva na kolektivnu razinu, Dreher kao da poziva: budimo pustinjaci, ali – zajedno!

Matija Štahan | Bitno.net

Tekst je prvotno objavljen u časopisu Republika.