“Dobro znam da mi jedino istina može dati radost i slobodu” (Jacques Maritain, Principes d’une politique humaniste)

Ove godine navršilo se 40 godina od smrti Jacquesa Maritaina, pa je to prilika da podsjetimo na život i djelo toga velikog čovjeka. Dan nakon njegove smrti papa Pavao VI. je za njega rekao da je bio “zaista veliki mislilac naših dana, učitelj umijeća mišljenja, življenja i molitve” (Regina Caeli, 29. travnja 1973.). Dakle, tko je bio Jacques Maritain (čitaj: Žak Mariten)?

Rođen je 18. studenoga u Parizu u vjerski potpuno indiferentnoj obitelji. Njegov djed po majci, Jules Favre, bio je poznati liberalni političar, jedan od osnivača francuske Treće republike (koja se neprijateljski odnosila prema Crkvi) te potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova u njezinoj prvoj vladi. Taj djed je značajno utjecao na Maritainovu formaciju iako je umro dvije godine prije njegova rođenja. Kad je Maritainu bilo tek tri godine, njegova majka Geneviève rastavila se od muža i opet uzela djevojačko prezime. Tako je ona sama odgajala svoga sina, a imala je “skoro religiozno poštovanje” prema svome ocu i njegovim idealima.

Kao četrnaestogodišnjak Maritain se oduševio za ideje socijalizma, u jednom pismu dvije godine kasnije napisao je: “Ja ću biti socijalist i živjet ću za revoluciju.” I kao studenta još uvijek ga je privlačila borba za prava siromašnih i “proletarijata”. Studirao je filozofiju i biologiju na glasovitom pariškom sveučilištu Sorbonne. Po ocjenama je spadao u vodeće studente svoje generacije. Sakupljajući potpise za jednu peticiju protiv progona studenata socijalista u Rusiji, upoznao je kolegicu Raïssu Oumansov, mladu Židovku čija je obitelj nekoliko godina ranije izbjegla iz Rusije u Pariz. Uskoro su postali nerazdvojni, a 1904. godine su se vjenčali.      Puno godina kasnije Maritain je napisao: “Pomoć i nadahnuće moje ljubljene Raïsse proželo je cijeli moj život i sav moj rad. Ako ima nešto dobro u onome što sam učinio, to, nakon Boga, dugujem njoj.”

Njih dvoje mučila su tada ista temeljna pitanja o smislu života, ista žeđ za istinom. Na slavnom pariškom sveučilištu na kojemu su studirali nisu mogli naći odgovore na svoja pitanja, ni kod filozofa ni kod znanstvenika. Među znanstvenicima je vladalo vjerovanje da je jedino znanje ono koje mogu dati eksperimentalne znanosti. Pitanja koja bi izlazila iz tog okvira bila su unaprijed odbacivana. Baš Maritain je skovao pojam “scientizam” da označi takvo gledište i on je poslije široko prihvaćen. Među filozofima je pak filozofija bila svedena na povijest filozofije, pa su oni dopuštali jedino pitanja o tome što je mislio ovaj ili onaj filozof, ali ne i pitanje što je istina o stvarnosti. Na kraju su Jacques i Raïssa odlučili da će izvršiti samoubojstvo ako za godinu dana ne nađu odgovor na pitanje o smislu života. Raïssa je kasnije u svojim uspomenama napisala da su bili spremni prihvatiti tužan život, ali ne i besmislen.

Preokret u njihovu životu nastupio je kad su upoznali književnika Leona Bloya. Svjedočanstvo življene vjere Bloya i njegove supruge, kao i svjedočanstva velikih svetaca s kojima ih je on upoznao, duboko ih je dojmilo i postupno ih je vodilo prema obraćenju na katoličku vjeru. Maritainu su se do kraja života usjekle u pamćenje riječi Leona Bloya: “Postoji samo jedna žalost: ne biti svetac.” Jacques i Raïssa su se 1906. krstili, a Bloy im je bio krsni kum. Maritainova majka je njihovo obraćenje doživjela kao pravu katastrofu, a vrlo razočarani bili su i Raïssini roditelji.

Nakon krštenja otputovali su u Njemačku, na sveučilište u Heidelbergu, gdje je Maritain dobio stipendiju za daljnji, dvogodišnji postdiplomski studij biologije. Taj boravak u relativnoj izolaciji u Njemačkoj iskoristili su za rast i razvoj u duhovnom, molitvenom i sakramentalnom životu. S velikim žarom upoznavali su bogatu duhovnu baštinu Crkve, ali i baštinu i na drugim mnogobrojnim područjima života. Da bi sačuvao svoju intelektualnu nezavisnost, Maritain je po povratku u Francusku odustao od nastavne karijere na državnim školama i sveučilištima. Naime, u to vrijeme borbenog antiklerikalizma u Francuskoj, bojao se da neće moći tamo raditi u skladu sa svojim kršćanskim uvjerenjem. Stoga je najprije radio za izdavačku kuću “Hachette” na poslovima koji su bili idejno neutralni (tako je tri godine radio na “Rječniku praktičnog života”).

Nakon obraćenja Maritainu se činilo da će morati zaboraviti na svoju diplomu iz filozofije, jer da nijedna filozofija nije spojiva s njegovom vjerom. Međutim, njihov prvi duhovni vođa, dominikanac Humbert Clerissac, savjetovao im je da čitaju djela srednjovjekovnog velikana katoličke filozofije i teologije, svetog Tome Akvinskoga. O tome susretu Maritain je mnogo kasnije pisao: “Tek nakon svog obraćenja na katoličanstvo upoznao sam svetoga Tomu. Ja koji sam s tolikim žarom bio prešao sve doktrine modernih filozofa i nisam našao ništa osim razočaranja i velikih nesigurnosti, doživio sam tada kao jedno prosvjetljenje razuma; moj filozofski poziv vratio mi se u punini.” Maritain je naglasio da je tomizam za njega bio veliko otkriće jer su ga u nastavi filozofije na Sorboni potpuno ignorirali.

Krajem 1912. godine započeo je predavati filozofiju u liceju “Lycée Stanislas”. Iako je to bila katolička škola, njegov pristup nastavi naišao je na otpor učenika, roditelja i ravnatelja škole. Svima njima najvažnije je bilo položiti državnu maturu, a Maritain je prvenstveno htio da učenici s razumijevanjem i argumentirano upoznaju kršćansku filozofiju, pa da tako razumiju što je i zašto je istina u filozofiji, a što je i zašto je zabluda. Ravnatelj škole, svećenik, rekao mu je sa smješkom: “Moj dragi prijatelju, proći će, proći će taj žar obraćenika.” “Nije  prošao…” napisala je Raïssa u svojim uspomenama tridesetak godina kasnije. Otpor je splasnuo tek kad se pokazalo da je Maritainov pristup doprinio i boljim ocjenama na maturi.

Krajem 1913. Maritain je objavio svoju prvu knjigu, a slijedeće godine počeo je predavati filozofiju na Katoličkom institutu u Parizu (Institut Catholique de Paris). To je zapravo katoličko sveučilište, ali po francuskom zakonu jedino su državna visoka učilišta smjela nositi naziv “sveučilište” (université). Tamo je Maritain predavao do početka Drugog svjetskog rata. Naravno, on se nije ograničio samo na nastavni rad, napisao je u tom razdoblju niz knjiga i ubrzo je postao poznat i izvan Francuske. Držao je predavanja i konferencije, sudjelovao na simpozijima i kongresima po cijeloj Europi, od Poljske do Portugala, i u Americi, od Kanade do Argentine. U svojoj kući redovito je svake godine organizirao “tomistički krug”, koji je okupljao sve više zainteresiranih, ne samo filozofa, nego i teologa, književnika, slikara i intelektualaca drugih profesija.

Kapitulacija i okupacija Francuske 1940. godine zatekla je Maritaina u SAD i on je odlučio ostati u New Yorku. To je bila teška odluka, bio je svjestan da nikad više neće vidjeti svoju majku koja je tijekom rata umrla u Parizu, ali to je bila i razumna odluka, jer nacistička policija Gestapo ga je tako uzalud tražila na Katoličkom institutu u Parizu. Slijedećih pet godina predavao je na više američkih sveučilišta. Tako su započela Maritainova dva američka desetljeća, jedini prekid u njima predstavljale su tri godine od 1945. do 1948. kad je u Rimu bio veleposlanik Francuske pri Svetoj Stolici.

Krajem 1947. održala se u Meksiku druga opća konferencija UNESCO-a, na kojoj je Maritain sudjelovao na čelu francuske delegacije i bio izabran za predsjednika konferencije. U zračnoj luci u New Yorku, gdje je na povratku u Europu morao presjesti u drugi zrakoplov, dočekao ga je predsjednik Sveučilišta Princeton s ponudom da dođe predavati na njegovo sveučilište. Maritain je ponudu prihvatio i od 1948. je živio u Princetonu, gdje je ostao i nakon što je umirovljen.

Nakon što je Raïssa krajem 1960. godine umrla, Maritain se definitivno vratio iz SAD u Francusku, u grad Toulouse. Tamo je ostatak života proživio povučeno, u redovničkoj zajednici Male braće Charlesa de Foucaulda, najprije kao gost, a 1970. je i stupio u red. Maritain je jedan od trojice filozofa (druga dvojica su Francuz Jean Guitton i Poljak Stefan Swieżawski) kojima je na završetku Drugog vatikanskog koncila 1965. godine papa Pavao VI. predao poruku Koncila intelektualcima. Umro je u Toulouseu 28.travnja 1973. godine u 91. godini života, a pokopan je 2. svibnja iste godine uz Raïssu u Kolbsheimu.

Maritain je poznat i priznat kao vodeći tomistički filozof u svijetu, a može se bez previše kolebanja ustvrditi da je bio i najveći kršćanski filozof 20. stoljeća. Već tijekom njegova života počela su se osnivati znanstvena središta posvećena njegovoj misli. Prvo takvo središte bio je “Centar Jacques Maritain” na Sveučilištu Notre Dame u SAD, koji je osnovan 1958. godine i još uvijek djeluje. Maritain je jedan od tri katolička filozofa 20. stoljeća (drugih dvoje su Étienne Gilson i sveta Edith Stein) koje blaženi papa Ivan Pavao II. poimenice preporučuje u svojoj enciklici “Fides et ratio” (Razum i vjera).

Neki su Maritainu prigovarali njegovo “vraćanje” svetom Tomi Akvinskome, ocjenjujući to kao “vraćanje u srednji vijek”. Takvima je Maritain odgovarao: “Suditi o tomizmu kao da je on neko odijelo koje se nosilo u 13 stoljeću, te se ne nosi više, i kao da je vrijednost neke metafizike djelo vremena, to je doista barbarski način prosuđivanja.” On naglašava da postoje istine koje su vječne, jednako današnje kao i jučerašnje. Tomizam je “doktrina bitno utemeljena na istini”, jedan organskiskup (stoga živ i povezan) temeljnih istina. To nije djelo samo jednog čovjeka, nego plod je rada generacija mislilaca tijekom skoro dvije tisuće godina, starogrčkih, arapskih i kršćanskih. Sve to sintatizirao je jedan izvanredni genij, sveti Toma Akvinski, koji se našao u jednom providonosnom trenutku povijesti kad je to bilo moguće učiniti.

Maritain naravno nije mislio da je sveti Toma dao odgovor na sva pitanja, da njegova filozofija oslobađa od umnih napora i da bi bilo dovoljno mehanički ponavljati njegove teze. Naprotiv, on piše, “nijedno rješenje naših problema ne nalazi se već gotovo u baštini starih”. Da bi se došlo do odgovora na današnja pitanja, potreban je originalni napor duha.  Međutim, tomistički principi zaista implicitno sadrže odgovor i na buduća pitanja. Opsežno Maritainovo djelo (njegova sabrana djela sadrže 16.600 stranica) odlično pokazuje plodnost primjene tih principa na suvremene pojave i događanja. Skoro sve njegove mnogobrojne knjige su sustavna teorijska, a ne povijesna djela. Maritain je kao nitko drugi u 20. stoljeću pokazao relevantnost misli svetog Tome za suvremena pitanja i probleme. Detaljno je i plodonosno analizirao mnoge stvari koje nisu ni postojale u doba svetog Tome, na primjer suvremene prirodne znanosti, apstraktno slikarstvo, parlamentarnu demokraciju.

Iako Maritain ukazuje da katolik ne može biti ravnodušan na brojne preporuke Crkve u prilog filozofije svetog Tome, on naglašava da onome koji se potrudi upoznati je, ta filozofija pruža razumske argumente za svoju potvrdu, ne argumente iz autoriteta. On naglašava potrebu da se upozna i prihvati misao svetog Tome kao cjelinu, jer danas se ne suočavamo samo s pojedinačnim zabludama, nego se u korijenu ruši povjerenje u ljudski razum i u istinu, i naravnu i nadnaravnu.

Maritain je naglašavao da je od ključne važnosti slijediti svetoga Tomu u njegovoj izvanrednoj ljubavi prema istini. Pisao je: “Tko ne ljubi istinu nije čovjek. A ljubiti istinu znači ljubiti je iznad svega, jer znamo da je Istina sam Bog.” Pišući o Crkvi u vrijeme Drugog vatikanskog koncila u svojoj knjizi “Seljak s Garonne”, naglasio je da treba dati prednost istini pred uspjehom, jer zakon je svijeta uspjeh a zakon je Crkve istina. Možemo ovdje spomenuti odakle neobičan naslov te knjige. U predgovoru Maritain tumači da se u Austriji za onoga tko govori direktno, bez straha, obzira i uvijanja, kaže da je “seljak s Dunava”. Budući da u Francuskoj nema Dunava, nego kroz grad Toulouse gdje on tada živio teče rijeka Garonne, odlučio se na naslov “Seljak s Garonne”.

U sutonu svoga života Maritain je o sebi napisao: “Tko sam ja, pitao sam se tada. Profesor? Ne vjerujem, predavao sam zbog nužnosti. Pisac? Možda. Filozof, nadam se. […] I također možda, kao i svaki kršćanin, unatoč i usred bijeda i promašaja i svih iznevjerenih milosti kojih postajem svjestan u večeri svoga života, prosjak neba prerušen kao čovjek svijeta, jedna vrsta tajnog agenta Kralja Kraljeva na teritorijima kneza ovoga svijeta”

Maritain nije utjecao na svoje suvremenike jedino svojim idejama, nego i svojim primjerom života. Kako svjedoči američki filozof Donald Gallagher, papa Pavao VI. mu je u privatnoj audijenciji za Maritaina rekao: “Svetac je.” Drugi američki filozof Ralph McInerny, dugogodišnji voditelj spomenutog “Centra Jacques Maritain” na Sveučilištu Notre Dame, svjedoči da je za cijelu njegovu generaciju Maritain bio uzor, koji je bio toliko privlačan mladima jer je predstavljao simbol čovjeka koji traži svetost u intelektualnom radu i preko njega. Napisao je: “Ono što upada u oči kod Maritaina, što u velikoj mjeri objašnjava golemi utjecaj koji je imao, i ima, to je stapanje intelektualnog i duhovnog života u njemu.”

Mnoge Maritainove knjige doživjele su brojna izdanja, jedna čak i preko trideset, na francuskom ili engleskom izvorniku. Ne samo skoro sve knjige, nego i mnogoborni članci prevedeni su na engleski, španjolski i talijanski jezik. Brojni su prijevodi Maritainovih djela i na mnoge druge jezike, ne samo europske nego i druge (koneski ,japanski, korejski…). Jedan dio Maritainovih djela dostupan je na engleskom jeziku na ovoj internet adresi.

Od ukupno 63 knjige koje je Maritain napisao, na hrvatski jezik je prevedeno samo slijedećih sedam: “Religija i kultura”, “Anđeoski naučitelj”, “Cjeloviti humanizam”, “Filozofija povijesti”, “Čovjek i država”,  “Tri reformatora: Luther, Descartes, Roussau” i “Umjetnost i skolastika”. Taj uzorak je ne samo mali, nego on ni ne daje reprezentativnu sliku Maritainova djela. Nisu prevedene dvije najveće Maritainove knjige: “Stupnjevi znanja” i “Moralna filozofija”. Prva od njih smatra se najvažnijim njegovim djelom. Nije prevedena ni njegova knjiga “Seljak s Garonne” o kojoj smo prije govorili (a ta knjiga je imala izvanredan odjek u svijetu, tako je u deset godina nakon izvornog francuskog izdanja doživjela čak deset taljanskih izdanja).

dr. sc. Ivan Zelić | Bitno.net