MITOVI, LEGENDE I LAŽI O CRKVI

Žena koju je Krist ljubio: Kako su Dan Brown i drugi autori konstruirali mit o ljubavnoj vezi Isusa i Marije Magdalene

Da se ne radi ni o kakvoj gyne (supruzi), ni o heteira (ljubavnici) ili pallake (konkubini), jasno je pokazala jezična analiza: Marija Magdalena za gnostike nije bila Isusu ni žena ni ljubavnica, nego učenica i suputnica, baš kako stoji i u kanonskim evanđeljima.

Foto: Wikimedia.org

Kada su se gnostici prihvatili sastavljanja vlastitih evanđelja, a time i ponovnoga pisanja povijesti kršćanstva, i Marija Magdalena se našla na njihovoj meti. Tako piše u Filipovu evanđelju, koje je pronađeno u Nag Hammadiju: “Tri su (žene) stalno putovale s Gospodinom: Marija, njegova majka, i njezina sestra i Magdalena koju se naziva njegovom družicom” (izreka 32). Nešto poslije u izreci 55 čitamo: “Sofija, nerotkinjom prozvana, bila je majka anđela. A družica (Kristova) je Marija Magdalena. Nju je (Gospodin ljubio) više (od ostalih) učenika, ljubio ju je (često) u (usta). Ostali (učenici) su mu govorili: ‘Zašto nju ljubiš više od nas?’ Odgovori im Spasitelj i reče: ‘Zašto vas ne ljubim (kao) nju?’”

Najuspješniji roman 21. stoljeća, Dan Brownov Da Vincijev kod, poziva se na ovo mjesto, štoviše, navodi ga doslovno. Ono će postati “točka na i” u njegovu dokaznomu lancu: Isus je bio oženjen, imao djecu i utemeljio tajnu dinastiju. Crkva je to nastojala zataškati jer je i sama težila za zemaljskom moći. S tim je ciljem krivotvorila evanđelja, stvorila sliku Božjega sina koji je zapravo bio običan čovjek. Ipak, ilegalno, u skrivenoj predaji tajnih društava, zabranjeno se znanje prenosilo dalje. Ono je preneseno u legendi o svetomu gralu i u jednomu od najvećih umjetničkih djela svih vremena, Posljednjoj večeri, koju je naslikao Leonardo da Vinci, jedan od upućenih. Osvrnimo se prvo na “tajna evanđelja”, koja Brown tvrdoglavo naziva “koptskim svitcima” premda je riječ o kodeksima, dakle uvezanim knjigama. “Osim toga što ovi dokumenti pripovijedaju pravu istinu o gralu, oni prikazuju Isusova djela kao djela obična čovjeka”, kaže autor. Radi toga je Vatikan sve poduzimao da spriječi njihovo objavljivanje. Kada se, dakle, kod Filipa govori o “Isusovoj družici”, onda “svatko vičan aramejskomu” zna da taj izraz “u ono doba nije značio ništa do suprugu”.

Budući da se prijevodi, navodno, tako tajnih “evanđelja” danas mogu naći u svakoj knjižari teološke literature, pozorniji se čitatelj ne bi smio oslanjati isključivo na Brownova selektivna zapažanja. Jer ako postoji nešto što se u gnostičkim tekstovima ne može naći, onda je to prikaz Isusa kao obična čovjeka. Upravo suprotno. Isus Filipova evanđelja uopće nije čovjek. On je bio nadzemaljsko očitovanje u ljudskomu liku. “Isus ih je potajno sve nosio. On se očitovao, naime, ne onakav kakav je u istini, nego onakav kakvim su ga mogli vidjeti. Velikima se očitovao kao veliki, malenima kao maleni, anđelima kao anđeo, ljudima kao čovjek. Stoga se njegov Logos skrio pred svima. Neki su ga doduše vidjeli tako što su vjerovali da vide sebe. Ali kada se objavio pred učenicima na brijegu, on nije bio malen. Postao je velik. Ali on je i učenike učinio velikima da bi oni bili u stanju vidjeti ga u njegovoj veličini”, stoji u izreci 26. Isus i Marija Magdalena postali su u gnostičkomu učenju predstavnici prapočela Logosa i Sophie, “Riječi” i “Duha”. Sophia je u ovomu slikovitu izražavanju pratilja Logosu. Sa zemaljskim (ljudskim) brakom ova predodžba nema ništa, naprotiv: tjelesno se sjedinjenje u Filipovu evanđelju izričito odbacuje kao “vjenčanje zaprljanih”. Na njegovo mjesto mora doći “vjenčanje neokaljanih”, dakle duhovno sjedinjenje kao “istinsko otajstvo”: “Ono nije tjelesno nego čisto. Ono ne pripada požudi nego volji. Ono nije od tame ili od noći nego od dana i svjetla. Čim se (pak) skine vjenčano ruho, započinje razvrat. A nevjesta čini razvrat, ne samo kada primi sjeme drugoga muškarca nego i kada napusti spavaću sobu i bude viđena (gola).” Spolno sjedinjenje između Isusa i Marije Magdalene bilo bi dakle, za pisca Filipova evanđelja, potpuno nezamislivo, razvratno svetogrđe! Ipak, Brown iz dugačka teksta nabada samo ono što se uklapa u njegovu iskrivljenu sliku i zanemaruje cjelinu. On predbacuje Crkvi krivotvorenje i zataškavanje dok sam krivotvori i zataškava ono što nam je “Filip” htio kazati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jednako su selektivno i Brownovi nastavljači čitali Tomino evanđelje. Tamo stoji u izreci 114: “Šimun Petar im reče: ‘Mariham’” – misli se na Mariju Magdalenu – “’mora od nas otići. Jer žene nisu dostojne života!’” Je li se ovime “prvi papa” izjasnio kao ženomrzac? Gnostički su tekstovi svjesno inscenirali sukobe s predstavnicima službene Crkve. A Isusov odgovor ne zvuči nimalo feministički, kako bi Dan Brown rado htio: “Isus reče:

‘Evo, ja ću je usmjeravati da se ona pomuževi da bi i ona (mogla) postati živi duh, vama muškima nalik. Jer svaka žena koja se želi pomuževiti ući će u kraljevstvo nebesko.’” Mislilo se na cilj gnoze, nadilaženje tjelesnoga: ako žena ostavi svoju seksualnost, onda i ona ima šansu biti prosvijetljenom. Hoće li još netko reći da je Novi zavjet ženomrzački?

A poljubac njegovoj “pratilji”? Filipovo evanđelje zapravo nije pisano na aramejskomu jeziku, nego je kao i svi spisi iz Nag Hammadija prevedeno s grčkoga na koptski. Riječ koja se u izvornomu tekstu koristi za “pratilju” jest koinonos. A to nipošto ne znači “suprugu” ili “ljubavnicu”, nego zapravo ništa više od “suputnice”. I u poslovnomu životu ova se riječ koristi u smislu “sudionika”, “suradnika” ili “poslovnoga partnera”. Luka koristi izraz koinonos kada opisuje zajednički odlazak na ribarenje braće Jakova i Ivana s Petrom – a u “ekumenskomu prijevodu” od toga je postalo “oni što su s Petrom zajedno radili”. Da se ne radi ni o kakvoj gyne (supruzi), ni o heteira (ljubavnici) ili pallake (konkubini), jasno je pokazala jezična analiza: Marija Magdalena za gnostike nije bila Isusu ni žena ni ljubavnica, nego učenica i suputnica, baš kako stoji i u kanonskim evanđeljima.

Poljubac je u ranomu kršćanstvu bio, kao što je uostalom i danas na Istoku, uobičajena pozdravna gesta među muškarcima; poljubac u usta dokazivao je posebnu povezanost, kao među braćom, ali i u odnosima učitelj – učenik. “Pozdravite jedni druge cjelovom svetim” (Rim 16,16; 1 Kor 16,20), savjetovao je Pavao zajednice, a pritom sigurno nije pozivao na razvrat. Baš zato što je ovo bilo uobičajeno među učenicima, omogućilo je da i Juda izda poljupcem. Pozdravljajući učitelja poljupcem, zapravo ga je identificirao stražarima. U jednomu drugom gnostičkom tekstu, Evanđelju po Mariji Magdaleni, ukazao se Isus nakon uskrsnuća i najprije svim učenicima dao poljubac. Nakon njegova “odlaska” okrenuo se Petar Mariji: “Spasitelju si bila draža od ostalih žena” i molio je da mu kaže kojih se još Isusovih riječi sjeća. Time, na razinu ostalih učenika uzdignuta, ustala je i “svima dala poljubac” prije nego što je počela opisivati snoviđenje. Da je Isus i Mariju Magdalenu ljubio u usta, pokazuje samo da ju je izjednačio s ostalima.

Ipak, unatoč ovomu slabu dokaznom uporištu, kao gljive poslije kiše javljaju se nove knjige o svetici koja je bila bez grijeha i njezinu navodnu odnosu s Isusom.

Pritom i nije tako nova zamisao o ljubavnoj vezi između Isusa i Marije Magdalene. Tako je već 1961. Nikos Kazantzakis u svojemu romanu Posljednje Kristovo iskušenje opisivao kako Isus na križu razmišlja o tome kako bi bilo da se, umjesto da spašava ljudski rod, odlučio na obiteljski život s Marijom Magdalenom. Kada je 1988. godine proslavljeni redatelj Martin Scorsese od knjige napravio film, došlo je do žestokih prosvjeda kršćanskih vjernika, slično kao i 2006. prilikom ekranizacije romana Dana Browna. Ako ništa, iz ovoga se dâ naslutiti koliko zanimanje javnosti može pobuditi vješto isplaniran skandal.

Brownovim stopama krenuli su u tome žanru i drugi autori: Jean-Yves Leloup: Evanđelje po Mariji (2004.), Laurence Gardner: Čuvarica svetoga grala (2006.), Walter- Jörg Langbein: Marija Magdalena. Istina o Isusovoj ljubavnici (2006.), Margaret Starbird: Žena s alabasternom posudom (2006.) i Baština Marije Magdalene (2006.), Dan Burstein: Tajna Marije Magdalene (2006.), kao i romanopisci: Peter Berling: Djeca grala (1991.) i Krv kraljeva (1992.), Marianne Fredricksson: Marija Magdalena (2006.), kao i Kathleen McGowan: Magdalenino evanđelje (2006.). Svi oni ponavljaju samo jedan argument: Isus je morao biti oženjen zato što je bio Židov. Da citiramo Brownova navodnoga stručnjaka za gral – Leigha Teabinga: “Prema pravilima pristojnosti onoga doba židovskomu je muškarcu, praktički, bilo zabranjeno ostati neoženjen. Življenje celibata po židovskim je običajima bilo nezamislivo.” A koja mu je žena, ako se izuzme njegova majka, bila tako bliska kao Marija Magdalena?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Legende, mitovi, laži” Michaela Hesemanna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. srpnja 2019.

Možda vam se svidi