Chuck Conzelman i Cary Solomon su redateljsko/scenaristički duo koji stoji iza filma “Neplanirano“. Filma koji još tamo od ljeta kada je imao premijeru u SAD-u ne prestaje izazivati burne reakcije gdje god da ga prikazuju.

Podsjetimo, film je ekranizacija istoimene knjige koja priča priču o Abby Johnson, nekadašnjoj direktorici jedne od klinika Planned Parenthooda koja nakon što na ultrazvuku vidi dijete tijekom abortusa metodom sukcije shvaća u kakvom zlu sudjeluje. Abby je danas jedna od vodećih figura pro-life pokreta u SAD-u, a film snimljen prema njezinu životu postao je vjerojatno jedan od najvažnijih događaja unutar toga pokreta u zadnjih nekoliko godina. I to unatoč tome što je proabortivni establishment pokušao učiniti apsolutno sve da ga u tome spriječi.

S dvojicom američkih filmaša razgovarali smo tijekom njihova boravka u Zagrebu, gdje su nazočili premijeri filma “Neplanirano” koji je organizirala udruga U ime obitelji. Njihov posjet Hrvatskoj bio je dio “turneje” u zemljama istočne i središnje Europe u kojima su promovirali svoj film.

– Ovdje u Hrvatskoj, na našem portalu, pažljivo smo pratili borbu kroz koju ste prolazili da bi film „Neplanirano“ došao do ljudi… Nije bilo lako suočavati se s tim strojem koji je djelovao protiv vas, zar ne?

Chuck: I kada se pretvaraju da nas ignoriraju, zapravo se bore protiv nas. Nismo mogli kupiti reklamni prostor na većini kablovskih televizija. Društvene mreže bile su protiv nas, Google nam je kategorizirao film kao propagandu na prvi vikend našeg prikazivanja, Twitter nam je ukinuo naš profil, također na prvi vikend prikazivanja. Činili su sve što su mogli da nam otežaju situaciju.

Cijela situacija s tom represijom bila je toliko jaka da smo naposljetku svjedočili pred Senatskim odborom za pravosuđe o tome kako velike tehnološke tvrtke diskriminiraju konzervativne opcije.

Cary: Bili smo i u Bijeloj kući gdje smo nazočili summitu o tome kako Facebook, Twitter i Google diskriminiraju konzervativce i njihove ideje.

Chuck: Ali, film je naposljetku došao do publike. Međutim u svakoj državi gdje smo ga prikazivali prolazili smo isti scenarij.

– U Kanadi je bilo žestoko?

Cary: Da, u Kanadi smo prošli kroz veliku borbu. U jednom trenutku je krenula kampanja kojom su ljudi tražili prikazivanje našeg filma u kinima i prijetili bojkotom ako se to ne dogodi. Uprave kinematografa su se uplašile, jer nisu mogli priuštiti da ljudi bojkotiraju njihove projekcije i pristale su prikazati „Neplanirano“. Kina su bila prepuna, imali smo sjajnu posjećenost, ali su ga unatoč tome prestali prikazivati već nakon tjedan dana.

– Dobro, kako se boriti protiv toga?

Cary: Sve započinje molitvom Bogu i molitvom za zagovor Marije, svetaca i anđela. Znamo da je Bog pravedan i da je njegova volja da se ovakav film pokaže. Kada je Bog uz tebe, borba se ne odvija uvijek onako kako ti to želiš, ali konačna pobjeda je sigurna. Kamo god smo išli s ovim filmom, dočekala nas je borba, ali Bog je uvijek intervenirao. Ali, protiv nas su bile sve moguće fanatične ljevičarske udruge, sve vlade, svi divovi tehnološkog svijeta poput Googlea ili Twittera.

Chuck: Znamo da u SAD-u većina filmskih studija ima lijevo-liberalnu agendu, ali kinematografi ne. U Europi, kinematografi su ti koji brane tu ljevičarsku agendu. Zanimljivo, u Poljskoj je tjedan dana prije predviđene premijere izgledalo kako nitko ne želi prikazivati film. Ali, odjednom se sve promijenilo u jako kratkom razdoblju.

Ali to je situacija na koju nailazimo svugdje. Prvo mediji ignoriraju film, kina ga ne žele. Potom, u zadnjem trenutku, nekoliko kinematografa ipak odluči prikazati ga, a potom još više njih. I onda mediji kreću u borbu protiv filma.

Ono što je ironično jest da su lijevi mediji bili naš najbolji saveznik u reklamiranju filma. U državama gdje nismo imali dovoljno novca za jak marketing, njihovi tekstovi protiv nas bili su najbolja reklama. U Kanadi, primjerice, šefica ureda premijera Justina Trudeaua čitavih je tjedan dana na Twitteru pljuvala po filmu, pisala kako su za njegovo prikazivanje u Kanadi krivi konzervativci i tome slično. Imao sam želju poslati joj buket ruža. Nije bilo načina da kupimo toliki publicitet, nismo imali novca za to. Mainstream mediji su neprestano ponavljali naše glavne teze o abortusu iz filma. To su činili u negativnom kontekstu, naravno, ali i na taj način su nehotice podizali svijest o abortusu.

Slično je bilo u Irskoj. Tamo smo tjedan dana prije premijere trebali igrati samo u dva ili tri kina. I onda je jedan od najvećih kinematografa odlučio ipak prikazati film u nekoliko kina. Potom je to odlučila i njihova konkurencija. U Meksiku… ista stvar.

Cary: Svugdje biva isto. Strah, otpor, manipulacije, laži… I mi se jednostavno borimo, a Bog otvara vrata.

– Pokušajmo pobliže opisati taj promidžbeni stroj koji radi protiv vas. Tko su ti ljudi kojima smeta „Neplanirano“?

Cary: Treba krenuti od duhovne dimenzije. Sotona voli ubijati djecu jer zna koliko ih Bog voli. Što je bila prva stvar koju je Sotona učinio nakon Isusova rođenja? Pobio nevinu djecu. Sotona manipulira cijelim svijetom. Svi argumenti protiv ovoga filma svugdje su jednaki: u Poljskoj, u Hrvatskoj, u Japanu, u Brazilu… Tako je jer Sotona koristi ove ljude i manipulira s njima. Također, u igri su milijuni dolara.

Chuck: U SAD-u je industrija abortusa privatizirana, tamo djeluju klinike kojima je to prva i glavna djelatnost. Riječ je, dakle, o industriji. A najveća tvrtka koja zarađuje od abortusa jest Planned Parenthood koja djeluje i pod drugim imenima u drugim državama. PP svake godine dobiva 1,5 milijuna dolara dnevno od američke vlade, i riječ je o velikim novcima koji ih povezuju s političkim strukturama. A oni najmanje 10 posto toga novca koriste kako bi lobirali na izborima za Kongres i Bijelu kuću. Podržavaju one koji podržavaju njihovu agendu i uništavaju one koji im se suprotstavljaju. U SAD-u je opasno biti pro-life političar. Stvorili su takvu situaciju.

Cary: Veliki stroj za proizvodnju novaca. Nadalje, ono što je temelj za ljevičarsku ideologiju, za komunizam, za uništavanje obitelji jest – abortus. Uništavanje obitelji znači smanjenje broja stanovnika. Jedna od glavnih postavki lijevo-liberalne ideologije jest kontrola populacije. Zato u Africi i Južnoj Americi promoviraju abortus, steriliziraju ljude. Opsjednuti su smrću, jer je Sotona opsjednut smrću. I te agende su inkorporirane u taj stroj za proizvodnju novaca.

– A industrija zabave? Odakle ta ideološka homogenost Hollywooda?

Chuck: Hollywood je zadužen za promidžbu toga stroja za proizvodnju novaca. Planned Parenthood ima osobu koja zastupa interese te organizacije u filmskoj industriji. Njezino je ime Caren Spruch, funkcija koju ima u PP povezana je s industrijom zabave i njezin je posao lobirati među direktorima, glumcima, agencijama da proabortivna agenda bude zastupljena u njihovim filmovima. Nešto potpuno identično ministarstvu propagande koje su imali nacisti.

Cary: Ideološka homogenost Hollywooda dolazi i od toga što su glumci jedna specifična vrsta umjetnika. Glumci ne žive u stvarnom životu, nego u svojim ulogama. Ljudi im se dive i vole ih i oni imaju potrebu da tako i ostane. Ljevica se hrani na toj njihovoj potrebi i pere im mozak sa svojom ideologijom. Umjetnici postaju manipulirani, govore stvari poput „abortus je dobar“ i slično, a da pri tome uopće nisu svjesni što govore. Ta vrsta pogrešnog morala dominira u Hollywoodu, a ako odlučiš ići protiv njega bivaš kažnjen. Mi smo u Hollywoodu kažnjeni, oni nikada neće raditi s nama.

– Situacija u kojoj su bili Mel Gibson ili Jim Caviezel?

Još i gora. Kažnjavaju nas jer mi vrijeđamo njihove bogove, a to su novac i smrt. Ljudi ne shvaćaju, ali ovo je doista borba dobra i zla. A ne shvaćaju jer Sotona ima svoju strategiju. Ta strategija jest da se pravi razlozi uvijek prikriju „plemenitim“ razlozima. Ženska prava, sloboda… to uvijek zvuči dobro i lako je prodati ljudima. Ali, oni su u krivu.

– Ono što mi se svidjelo u filmu jest da izbjegava crno-bijelu karakterizaciju likova…

Cary: Naš glavni cilj bio je reći istinu. I to u svakome aspektu toga filma. Svaki detalj koji vidite u njemu dolazi iz knjige ili iz razgovora s Abby. Kada smo počeli snimati, naša glavna ideja bila je slijediti ono što je Isus rekao o istini koja oslobađa. Nismo trebali ništa izmišljati, nismo trebali raditi nikakvu propagandu. Jer istina je dovoljno jaka za sebe.

Problem je u tome što ljudi pišu o filmu, a nisu ga gledali. Imao sam niz razgovora s lijevim medijima gdje su mi ljudi postavljali svakakva pitanja, a film uopće nisu gledali. Kako možeš stvoriti sud o filmu koji nisi gledao? Filmski kritičari su ocjenjivali film, a nisu ga gledali.

Mislim da ga nisu gledali jer se boje da će, ako vide istinu u njemu, morati promijeniti svoja stajališta. Zahvaljujući napretku tehnologije, danas možemo ultrazvukom detaljno vidjeti dijete u utrobi majke i znati da je to ljudska osoba. Nema više zavaravanja. Bog nam je u svojoj milosti dao sredstva koja sprječavaju da ljudi budu prevareni. Ali, ljevica i dalje vara ljude.

Chuck: To je temeljna promjena u zadnjih 20 godina. Kada je Abby Johnson započela raditi u klinici za pobačaje, žene su tada mogle o abortusu misliti kao odstranjivanju polipa ili slično. Danas, svi znaju da je to beba. Ali, unatoč tome milijuni žena i dalje se odlučuju ubiti ga. To je jako opasno za nas kao za ljudsku rasu. Suočeni smo s istinom i sada smo pred izborom – hoćemo li prekinuti ubijati sebe ili ne?

Cary: Dok su žene mislile kako je pobačaj tek odstranjivanje „nakupine stanica“ njihova odluka o njemu mogla je biti razumljiva. Ne slažem se s njom, ali mogu je razumjeti. Sada, kada znaju da je to beba, sada je tvoja odluka nešto potpuno drugo.

– Sve ovo što se događa s „Neplanirano“ podsjeća me na kontroverze s filmom „Nijemi krik“ koji je također raskrinkavao laži o abortusu.

Cary: Mislim da je „Neplanirano“ zapravo „Nijemi krik“ za XXI. stoljeće. Pokazujemo istinu, a oni se boje istine jer ona daje snagu ljudima. Deseci i deseci tisuća žena koje su napravile pobačaj svjedočile su kako su se nakon gledanja filma osjetile slobodnima od tereta savjesti. Ovaj film ne osuđuje žene koje su učinile pobačaj. Ovo je film o nadi, o otkupljenju i povratku svoga života.

Chuck: Film funkcionira i kao svojevrsna poruka Abby Johnson ljudima koji su zatočeni u industriji abortusa. Puno je njih koji tamo rade i koji ne mogu napustiti svoja radna mjesta jer ih nitko drugi ne želi zaposliti. Ona je utemeljila fundaciju koja pomaže baš tim ljudima započeti novi život i naći drugi posao.

– Koliko ste filmom uspjeli doći do ljudi s druge strane spora o abortusu?

Cary: Malo njih je spremno slušati. Ono što sam primijetio kod ljevice jest da nastupaju poput nacista. Jako su jedinstveni, ne raspravljaju među sobom, samo nastavljaju marširati prema naprijed. Mi na desnici smo drugačiji, nismo takvi. Ljevica uzima politiku, religiju i biznis i onda napravi svoju ideologiju od toga. Na desnici je to odvojeno.

Primjerice, George Soros plaća milijune dolara organizacijama u Srbiji, BiH, zapadnoj Europi, Africi kako bi kontrolirao populaciju i ostvarivao svoje agende. Gdje je naš Soros? Dopuštamo ljevici da uništava svijet.

Mislim da je naš uspjeh da smo snimili i prikazali ovaj film.

Chuck: Puno onih koji su bili „neodlučni“ postali su pro-life. Oni koji su bili pro-life postali su aktivniji u tome nakon filma. Nakon premijere u Kanadi dobio sam pismo od jedne Kanađanke. Opisala mi je kako je, nakon što je pogledala film, odvela svoje djevojčice da vide kliniku za pobačaje. Ispred klinike objasnila im je kakvo je to mjesto i rekla im da je sasvim u redu ako nikada ne dođu tamo. Da je sasvim okej vjerovati da je začeto dijete čovjek i da ga ne smijemo pobaciti. Spominjem tu priču jer ona pokazuje koliko je naše društvo iskvareno kada majka mora djecu podučavati na takav način. Ona je bila jedna od tisuću i tisuću žena koje su uvijek bile pro-life, ali nikada nisu napravile nešto povodom toga. Film ju je potaknuo da nešto napravi.

Nadalje, mislim da film pomaže ženama koje pate od postabortivnog sindroma da pronađu izlječenje. I potiče ih da pomognu mladim ženama koje razmišljaju o pobačaju da donesu pravu odluku.

Cary: Mislim da je film na stanoviti način ponovno ojačao moralnu istinu o abortusu. Ljudi više ne razmišljaju u kategorijama dobra i zla, a ovaj je film uspostavio opet moralne odrednice. Žene koje rade pobačaje nisu svjesne koliko zlo čine, a ovaj im film govori: Ne, to je pogrešno. Film vraća fokus na vrijednosti koje su moćne formirati stavove društva.

– Dakle, film djeluje na ljudska srca. Ima li neku snagu mijenjati izravno politiku?

Chuck: Djelujemo i na tom području. Primjerice, film je nedavno imao veliku ulogu u odbijanju jedne države da legalizira pobačaj.

– Gdje?

Chuck: Na Jamajci. Parlament te države je ovaj mjesec trebao glasovati o mogućoj legalizaciji pobačaja. Naš producent na Jamajci je uz pomoć nekoliko katoličkih svećenika organizirao projekcije filma za članove parlamenta i priča o legalizaciji abortusa je propala.

U SAD-u je u saveznoj državi Georgiji donesen zakon o zabrani abortusa nakon što počne kucati srce djeteta i znamo pouzdano da je naš film imao velikog utjecaja na to. Guverner Georgie Brian Kemp je pozvao našu glumcu Ashley Bratcher da stoji pored njega dok potpisuje zakon.

Dakle, osim promjene srca, potrebne su i promjene zakona u borbi protiv abortusa?

Cary: Potrebno je i jedno i drugo.

Chuck: Pokojni sudac Vrhovnog suda Anthonin Scalia rekao je jednom našem prijatelju: Stvari se odlučuju u Hollywoodu, kod nas dođu samo na potvrdu. To je bilo za nas nevjerojatno otkriće, da o tome razmišljamo na takav način. Prije par tjedana poslali smo kopiju filma svim aktivnim i umirovljenim sucima Vrhovnog suda. Želimo utjecati na zakonske procedure. I to u svakoj državi gdje je film prikazan.

– Pretpostavljam da znate da je film u Poljskoj bio jako uspješan. Imao je premijeru u čak 170 kinematografa?

Chuck: Da? Nismo znali za taj podatak. Putujemo po Europi već nekoliko tjedana i do nas dolaze samo povremene informacije iz Poljske. Odlično. Mislim da se sv. Ivan Pavao II. molio za nas.

Cary: Nadali smo se da će film dobro proći u katoličkoj zemlji poput Poljske. Ali, kada se taj uspjeh dogodi, to te učini skromnim. Ako sve to spasi život samo jedne bebe, to je nevjerojatna stvar. A naš film spašava puno veći broj.

Chuck: Naš je cilj spasiti oko milijun beba u središnjoj i istočnoj Europi. U tome dijelu Europe koji je bio pod sovjetskim utjecajem stopa pobačaja je još jako velika. Međutim, s druge strane, imamo dojam da su ljudi ovdje još uvijek otvoreni svemu što Crkva, bilo katolička, bilo pravoslavna, govori. Ljudi ovdje su u jačem kontaktu sa svojim dušama. Zato mislimo da će novo pokretanje rasprave o abortusu imati bolji učinak nego u drugim dijelovima svijeta. Bit će lakše otvoriti im oči, promijeniti mišljenje koje su dosad imali ili koje im je usađeno.

Cary: Već vidimo da se to događa. Niti jedan od filmova koje sam ranije napravio nije imao ovakav utjecaj. Znam puno ljudi u SAD-u koji su bili pro-choice, ali su nakon gledanja filma promijenili mišljenje. Ljudi koji su radili abortuse, pa su prestali. Vjerujem da će ovaj film biti odgovoran, ili će biti jedan od razloga zbog kojih će abortus u cijelome svijetu biti okončan.

– Liberalni mediji film su dočekali s tezama o antiabortivnoj propagandi u kojoj su prikazane laži…

Cary: A što očekujete da će reći? „Odite pogledajte taj film“? Naravno da će reći da je laž.

Chuck: Govorimo o industriji koja ubija ljude radi novca i koja nikada ne može priznati da to čini. Pa zar je ikakav veliki korak ići od ubojstva do laganja? Mediji u SAD-u i Kanadi pokušavaju diskreditirati Abby Johnson i svi navode taj jedan tekst iz magazina Texas Monthly. Ne želim vrijeđati nikoga, ali taj magazin je najpoznatiji po savjetima za dobre restorane.

– Nekoliko tekstova pokušavalo je osporiti autentičnost one scene kada Abby na ultrazvuku vidi pobačaj. Tvrde kako se metoda sukcije ne radi u 13. tjednu trudnoće, kako je to prikazano u filmu.

Cary: Nije istina da se ne rade. Abby je vodila tu kliniku i cijela scena je napravljena prema njezinu svjedočanstvu. Doktor u toj sceni je doktor koji je u stvarnom životu radio pobačaje. Sve u toj sceni je napravljeno prema točnim uputama. Taj liječnik, koji je u međuvremenu postao pro-life, rekao je kako scenografija savršeno prenosi stvarnost.

Chuck: Kada je ušao u tu scenografiju, znali smo kako smo sve prenijeli kako treba. On je bio u liječničkoj radnoj odjeći s povezom preko usta. Sjeo je na stolicu i razmjestio medicinski alat koji je stajao na stoliću onako kako je uvijek bio složen kada je radio. Sve je bilo autentično do najmanjeg detalja.

– A tvrdnje kako dijete u 13. tjednu ne osjeća bol, pa stoga nije ni moglo reagirati na cijev koja ga je usisavala kako je prikazano u filmu?

Chuck: To je trik koji koriste u diskusijama, prebacuju fokus. Mi nikada nismo raspravljali o tome je li beba osjećala bol. Ono što smo tvrdili jest da je Abby, promatrajući ultrazvuk, shvatila kako je riječ o ljudskome biću. Nisam liječnik, ali mogu ovdje reći dvije stvari. Prva jest da u tim raspravama o tome kada beba u utrobi osjeća bol veoma često sudjeluju liječnici koji rade abortus koji redovito taj prag osjećanja boli spuštaju. Druga jest da znam nešto o toj proceduri. Akrilna cijev širine ljudskog palca ubacuje se u ženinu maternicu i jednom je svojom stranom naoštrena. Kada ta cijev uđe u utrobu i krene prema fetusu, mislim da je potpuno normalno da će nastati onakva reakcija. Da je riječ o nerođenom psiću starom 13 tjedana, sigurno bi tako reagiralo. Zašto to dovodimo u pitanje kada je u pitanju čovjek?

Cary: Kada sam radio razgovor s novinarom Guardiana, čovjek me je pitao o mom filmu koji nikada nije gledao. Pitao sam ga voli li pse. Rekao je da ima jednoga. „Odlično, i ja ga imam“, rekao sam mu i pitao ga: „Reci mi nešto, kada bi mi pas ostao trudan, a ja bih odlučio da ne želim štenad u kući, pa bih bacio tu štenad u kanalizaciju, kako bi se osjećao zbog toga?“ Razbjesnio se, pitao me kako mogu uopće nešto takvo pomisliti. Nisam mu odgovorio i nastala je tišina. Bilo mu je potrebno neko vrijeme da shvati što mu želim poručiti. Ti ljudi osjećaju samilost prema psima, ali prema ljudima ne. Jednostavno to ne mogu vidjeti. I onda izlaze sa svim tim pričama. Pa zar mislite da će Planned Parenthood priznati: „Da, mi ubijamo bebe svaki dan.“

– Sada je u SAD-u kažnjen David Daleiden koji je objavio videa koja dokazuju kako Planned Parenthood trguje tijelima abortirane djece.

Cary: Upravo tako. Imamo čovjeka koji je dokazao tajno snimljenim videima da Planned Parenthood prodaje dijelove abortirane djece.

Chuck: Vade srce iz djece dok su još živa, dok srce još kuca, jer potrebno im je srčano tkivo koje je u takvom stanju. Želim da vaši čitatelji zastanu i razmisle o ovome. Vade srce iz još žive djece poput nekog žrtvenog obreda.

Cary: I sada žele čovjeka strpati u zatvor, a Planned Parenthood ne odgovara ni za što. To je potpuni užas. Čovjek je heroj, a on sada mora platiti 2,2 milijuna toj organizaciji. Odluka je čista politika, sudac je korumpiran.

Chuck: Ljevica upotrebljava pravosuđe i manipulira s njime kako bi se obračunavala s konzervativcima. Zakoni se primjenjuju nepravedno i diskriminatorski i sve zato kako bi ljevica uništila desnicu.

Cary: Sve što žele, sve, homoseksualni brakovi, abortus, eutanazija… sve sama smrt ili grijeh, sve što žele mediji podržavaju, i onda to dobivaju. I potom to šire po svijetu. Kako bi to moglo biti moguće osim po demonskom utjecaju koji je nazočan u svijetu.

Chuck: Sve je to moguće jer su američki mediji prestali imati svoju funkciju. Prije je odnos snaga bio takav da si imao vladu, imao si narod, a mediji su bili neka vrsta suca u tim političkim borbama. Sada to više ne rade, sada su promidžbeni aparat ljevice. Žele uništiti sve što ima u sebi natruhu tradicionalnih i konzervativnih vrijednosti.

Chuck: Trenutačno u SAD-u vlada epidemija ovisnosti o antidepresivima. Jedna moja prijateljica koja je psiholog rekla mi je kako uvjerljiva većina njezinih pacijentica koje koriste antidpresive pate od postabortivnog sindroma. Zašto se o toj šteti za žene ne raspravlja?

Dok smo snimali na setu posjetile su nas dvije poznanice, starije gospođe. Jedna od njih je u našem društvu rekla kako nije sigurna da treba snimati ovakav film o tako teškoj temi. Njezina prijateljica joj je odgovorila: „Znaš da sam imala problema s alkoholom i znaš da sam bila na odvikavanju. Ali, nikada ti nisam rekla zašto sam počela piti. Patila sam jer sam napravila abortus.“ Taj abortus je napravila prije 50 godina i sada je to priznala svojoj najboljoj prijateljici.

Konzelman i Solomon s našim urednikom Goranom Andrijanićem.

– Unatoč tome, strukovne udruge psihologa još tome ne posvećuju dovoljno pažnje?

Chuck: Zato što je pritisak na njih velik. To je pitanje koje razdjeljuje.

Cary: Ali, isto se događa i s drugim stvarima. Tako je bilo i s homoseksualnošću. Teško priznaju štetu koju donose posvajanja djece homoseksualaca, operacije spola i slične stvari. Mislim da Sotona osjeća kako nema puno vremena i želi u što kraćem roku uništiti što više ljudi. Živimo u vremenima kakvih nikada prije nije bilo. Sodoma i Gomora u usporedbi s ovim izgledaju kao vrtić. To neće trajati. Bog neće još ovo dugo tolerirati.

Kako uopće raspravljati s ovim ljudima kada ne žele ništa priznati. Znanost je jasno rekla kako je dijete od trenutka začeća – dijete. U SAD-u 94 od 100 ispitanih biologa, međi njima veliki broj ateista, rekli su kako život počinje začećem. Kako možeš ubiti život? Sada koriste i argument poput: beba nije beba dok nije voljena… Molim??? Kako im takve stvari padaju na pamet?

– Kako pomirujete tu činjenicu da ste s jedne strane umjetnici, a s druge ljudi koji žele prenijeti jednu konkretnu društvenu poruku što ima elemente aktivizma? Jeste li kao umjetnici frustrirani što znate da nikada nećete biti vrednovani osim kroz naočale vama neprijateljske ideologije?

Cary: Mislim da je isto kao i oduvijek. Da Vinci, kada je radio svoju umjetnost, radio je za Crkvu, ali je i njegova umjetnost imala jasnu ideju iza sebe. Kod nas je ovako: mi prije svega služimo Gospodinu. Sve na njegovu slavu. Sve što se događa s ovim filmom jest njegova zasluga. Želimo slaviti ime Gospodnje i želimo vršiti njegovu volju.

Činjenica da to radimo preko umjetnosti je prekrasna. Dirnuti smo zbog te mogućnosti. I radimo to kroz filmsku umjetnost, koja je iznimno snažan medij. Zbog nekoga razloga, kada se svjetla u kinu ugase, poruka filma ide izravno u ljudsko srce. Ljudi vjeruju svemu što vide u kinima. Bog će popraviti svijet koristeći medije, one iste medije koje je možda Sotona koristio da bi ga pokvario. Da su apostoli danas među nama, ne bi išli od vrata do vrata nego bi napravili film. Možeš doći do stotina milijuna ljudi.

Chuck: Mi dobro znamo da su i naši neprijatelji bili svjesni važnosti filmskog medija. Lenjin je govorio kako je film najvažnija umjetnost. Hitler je rekao: Dajte mi ekrane svijeta i vladat ću s njima.

Ima jedan dobar primjer koji često koristim, a povezan je s filmom „Pasija“. Nakon Isusova uskrsnuća prva kršćanska zajednica imala je oko 8 do 12 tisuća ljudi. Nakon prve noći prikazivanja „Pasije“ bilo je više Isusovih sljedbenika, više obraćenika, nego tada. To je snaga filma.

Cary: Što se priznanja tiče… Iskreno, da me taj svijet, ti ljudi hvale, odmah bih pomislio: Čekaj, nešto radimo pogrešno. To što radimo mora biti protiv svijeta kojim vlada Sotona. Kao katolici i kao vjernici, moramo biti naviknuti da će nas svijet mrziti.

Razgovarao Goran Andrijanić

Fotografije: U ime obitelji