Nisam mogla ni zamisliti koliko će sljedećih deset minuta potresti temelje mojih uvjerenja i promijeniti tijek moga života. S vremena na vrijeme i prije sam obavljala dijagnostičke ultrazvučne preglede za naše klijentice. To je jedna od usluga koje nudimo da bismo utvrdili postojanje trudnoće te koliko je ona odmakla. Poznati postupak pripreme za rad s ultrazvukom umirio je moju nelagodu zbog toga što se uopće nalazim u toj prostoriji. Nanijela sam lubrikant na pacijentičin trbuh i onda namještala ultrazvučnu sondu sve dok njezina maternica nije bila vidljiva na ekranu, a zatim postavila sondu u položaj koji prikazuje sliku fetusa.

Očekivala sam da ću vidjeti isto što sam vidjela na prijašnjim ultrazvučnim pregledima. Obično bih, ovisno o tome koliko je trudnoća uznapredovala i o položaju fetusa, prvo ugledala nogu ili glavu ili dio torza pa bih onda morala neko vrijeme namještati sondu da dobijem najbolji mogući prikaz. Ali ovoga je puta slika bila potpuna. Mogla sam vidjeti cjelovit, savršen profil djeteta.

Izgleda baš kao Grace s dvanaest tjedana, iznenađeno sam pomislila sjećajući se prvoga pogleda na moju kćer prije tri godine, kada je boravila ušuškana u sigurnosti moje utrobe. Prizor koji je sada bio preda mnom izgledao je isto, samo još jasnije i oštrije. Detalji su me prenerazili. Jasno sam mogla vidjeti profil glave, obje ruke i noge, čak i prstiće na rukama i nogama. Savršeno.

Najednom je taj bljesak dragoga sjećanja na Grace zamijenila navala tjeskobe. Što ću ja to sada vidjeti? Želudac mi se zgrčio. Ne želim gledati ono što će se uskoro dogoditi. Pretpostavljam da to zvuči čudno iz usta profesionalke koja je već dvije godine vodila kliniku Planiranoga roditeljstva, savjetovala žene u krizi, zakazivala pobačaje, pregledavala izvješća o mjesečnim financijama klinike te zapošljavala i obučavala osoblje. Ali, bilo to čudno ili ne, činjenica je da me nikada nije zanimalo promoviranje pobačaja. Organizaciji Planirano roditeljstvo pridružila sam se prije osam godina vjerujući kako je njezina svrha prvenstveno sprječavanje neželjenih trudnoća, čime se posljedično smanjuje i broj pobačaja. To je svakako bio moj cilj. Također sam vjerovala da Planirano roditeljstvo spašava živote – živote onih žena koje bi, da nema usluga koje ova organizacija nudi, možda otišle nekomu ilegalnom mesaru. Sve mi je to prolazilo kroz glavu dok sam pažljivo držala sondu na mjestu.

„Trinaest tjedana“, čula sam kako izgovara sestra nakon što je uzela mjere za određivanje starosti fetusa. „U redu“, reče liječnik gledajući prema meni, „samo držite sondu na mjestu tijekom zahvata da mogu vidjeti što radim.“

Osjetila sam kako zebem od hladnoće zraka u ordinaciji. Dok su mi oči i dalje bile prikovane za sliku te savršeno oblikovane bebe, ugledala sam kako se na monitoru pojavljuje novi prizor. U maternicu je uvedena sukcijska kanila – instrument nalik na slamku pričvršćen za kraj sisaljke – i s boka se približavala djetetu. Na ekranu je izgledala kao uljez, kao da joj tamo nije mjesto. Pogrješno. Jednostavno je izgledala pogrješno.

Srce mi je ubrzano zakucalo. Vrijeme se usporilo. Nisam željela gledati, ali nisam željela ni prestati gledati. Nisam mogla odvratiti pogled. Bila sam užasnuta, ali i fascinirana u isto vrijeme, poput znatiželjnika koji usporava dok vozi pokraj poprišta strašne prometne nesreće i ne želi vidjeti izmrcvareno tijelo, ali svejedno gleda.

Pogled mi je pao na pacijentičino lice: suze su joj tekle iz očiju. Vidjela sam da trpi bol. Sestra joj je otrla lice maramicom. „Samo dišite“, blago ju je upućivala medicinska sestra. „Dišite.“

„Samo što nije gotovo“, prošaptala sam. Htjela sam se usredotočiti na ženu, no pogled mi se vratio na prizor na ekranu.

Na početku se činilo kako dijete nije svjesno kanile. Ona je polako probila bebin bok i ja sam na sekundu osjetila olakšanje. Pa naravno, mislila sam. Fetus ne osjeća bol. Nebrojene sam žene umirivala i uvjeravala u to, kako su me podučili u Planiranomu roditeljstvu. Fetalno tkivo ništa ne osjeća dok ga uklanjaju. Sredi se, Abby. Ovo je jednostavan i brz medicinski zahvat. Um mi je ubrzano radio da uspijem zadržati kontrolu nad svojim reakcijama, ali nisam mogla odagnati nutarnji nemir koji je ubrzano rastao dok sam promatrala užas na ekranu.

Zatim se dogodio nagli trzaj nožice i dijete se počelo ritati, kao da se pokušava odmaknuti od uljeza koji ga bode. Dok je kanila ulazila dublje u njegovo tkivo, dijete se s naporom po kušavalo okrenuti i izviti ustranu. Činilo mi se očitim da fetus osjeća kanilu i da mu se taj osjećaj nimalo ne sviđa. Tada je do mene dopro liječnikov glas, uplašivši me. „Teleportiraj me, Scotty“, našalio se sa sestrom. Time joj je poručio da uključi sisaljku – prilikom pobačaja sisaljka se ne uključuje sve dok liječnik nije siguran da se kanila nalazi točno na pravomu mjestu.

Odjednom sam osjetila poriv da povičem: „Stanite!“ Htjela sam protresti tu ženu i reći joj: „Pogledaj što se događa s tvojom bebom! Probudi se! Požuri! Spriječi ih!“ No istovremeno dok su mi te riječi prolazile glavom, ugledala sam svoju ruku kako drži sondu. I ja sam bila jedna od „tih“ koji izvode ovaj čin. Pogled mi je ponovno pao na monitor. Liječnik je već zakretao kanilu i sada sam vidjela kako se sićušno tijelo grčevito izvija sa svakim pokretom instrumenta. Na trenutak je izgledalo kao da je dijete kuhinjska krpa koju cijedite pa je uvijate i stišćete, a potom se to tjelešce skupilo i počelo nestajati u kanili tik pred mojim očima. Posljednje što sam vidjela bilo je kako malena, savršeno oblikovana kralježnica biva usisana u cijev i zatim je svega nestalo. Maternica je bila prazna. Potpuno prazna.

Skamenila sam se u nevjerici. Nesvjesno sam ispustila sondu. Skliznula je s pacijentičina trbuha i spustila se na njezino bedro. Osjećala sam kako mi srce tuče – tuklo je toliko jako da sam osjećala kako mi vrat pulsira. Pokušala sam duboko udahnuti, ali kao da nisam mogla ni udahnuti ni izdahnuti. I dalje sam zurila u ekran, premda je on sada bio zacrnjen jer sam izgubila sliku. Ništa oko sebe nisam zapažala; osjećala sam se previše zatečeno i potreseno da bih se pomaknula. Bila sam svjesna kako liječnik i medicinska sestra ležerno čavrljaju dok rade, ali to mi je zvučalo kao da dopire iz daljine, kao neka nejasna buka iz pozadine koju je teško čuti od pulsirajućega šuma krvi u mojim ušima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Neplanirano“. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Više o Abby Johnson možete pročitati OVDJE, a o svjetskom bestseleru “Neplanirano” OVDJE.