NAŠA RECENZIJA NOVOG FILMA MELA GIBSONA

‘Greben spašenih’ – priča o kršćaninu koji je bio spreman umrijeti da bi drugi živjeli

Pasija i Greben spašenih su primjer snažne kristocentrične priče, ali je čini se razlog veće prihvaćenosti Grebena spašenih možda u činjenici da je religiozni element velikim dijelom implicitan, upijen u priču kao simbolizam

andrew-garfield-hacksaw-ridge-1

Zar ne znaš? Zar nisi čuo?

Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih stvoritelj.

On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv.

Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga.

Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću.

Al` onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja,

krila im rastu kao orlovima,

trče i ne sustaju, hode i ne more se.

Je li moguće danas u Hollywoodu da jedan katolik (uz suradnju stručnjaka) snimi, režira i objavi visokobudžetni film „A“ produkcije s izrazito kršćanskom tematikom (i sami prvi kadrovi uključuju gore navedeni citat proroka Izaije), s kršćanskim protagonistom, a koji će se istovremeno svidjeti većini gledatelja i kritičara i izazvati salve pohvala u javnosti?

Ako je suditi prema dosadašnjim reakcijama na film „Greben spašenih“ (dok ovo pišemo, popularna mrežna stranica Rotten Tomatoes izvještava o 87% afirmativnih kritika na popularnom „Tomatometeru“ uz 94% afirmativnih reakcija publike), to je itekako moguće. Još kad pri tome krenu i nagrade struke (zasad četiri nagrade Hollywood film awards), gromoglasne aklamacije festivalske publike (desetominutni aplauz nakon projekcije filma u Veneciji) i ciklusi njegovih filmova (ovih dana) na nacionalnoj televiziji (HRT) sigurno je reći: Mel Gibson se vratio. U velikom stilu. Onome što radi najbolje (kao glumac i potom kao redatelj): vizualno raskošnom i inovativnom filmskom pripovijedanju priče o bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju u koliziji s otajstvom bezakonja koje bjesni ratnim vihorom ovom „dolinom suza“. Filmska priča (prema istinitim događajima) o Desmondu Dossu, prvom čovjeku koji je dobio Medalju časti unatoč apliciranju na prigovor savjesti tijekom ratne službe medicinskog brata (spasio desetke ranjenika u bitki za Okinawu istovremeno odbijajući nositi oružje i ubijati neprijatelja), zadivila je ljude širom svijeta.

A malo je nedostajalo da ne bude tako. Scenarij je godinama skupljao prašinu u ladici; producent Bill Mechanic još je od 2002. godine nastojao Gibsona privoljeti na režiju. I Gibson je u razgovorima za medije priznao da je tek opetovanog čitanja tijekom godina nešto „kliknulo“ i krenulo se 2014. godine konačno s realizacijom. Istovremeno, hollywoodski studiji oklijevali su podržati film koji govori o tako škakljivim temama (vjera, sukobi u Drugom svjetskom ratu), a da ne spominjemo Gibsonovu reputaciju i javni imidž tijekom posljednjeg desetljeća (problemi s ovisnosti i diskriminacijskim izjavama). Producenti su bili, stoga, primorani na nezavisnu produkciju i na samostalnu potragu za distributerom.

I, kakav je konačni rezultat?

Gibson kao pripovjedač: zornost i jednostavnost, kontrast i otajstvo

„Greben spašenika“ ne krasi višeslojnost dramske strukture i zapleta te nijansiranost karakterizacije likova u onoj mjeri u kojoj je imaju Gibsonove prethodne redateljske, producentske i glumačke uspješnice (Hrabro srce, Bili smo vojnici, Galipolje). Film se, na prvo gledanje, čini pomalo prekratak, sastavljen tek od dva osnovna čina (kontrastno sučeljavanje pomalo prehitro prikazanih faza Desmondova odrastanja, obiteljskog i ljubavnog života, i ratnog pakla na Okinawi), uz naizgled (čini se) pomalo plošnu karakterizaciju ostalih protagonista (otac, majka, brat, Dorothy), antagonista (Smitty, suborci i nadređeni časnici) i sporednih likova. No, između dviju cjelina unatoč kontrastu ne nalazi se drastičan rez; fino tkane niti uzročno-posljedičnih veza na relaciji djetinjstvo-mladost-odrasla dob daju Desmondovu liku i njegovim nutarnjim konfliktima (svijest o grešnosti i dostojanstvu, kako vlastitoj tako i svakog čovjeka kojeg susretne) nužnu dubinu i jedinstven koktel trezvenosti realnosti i zanesenosti idealizma vjere koja ga nosi kroz kišu metaka, granata i raznesenih tjelesa.

Gibsonov talent za zorno prikazivanje neposrednih posljedica ljudskog nasilja i zloupotrebe tehnologije u svrhu ratovanja razlog je što film u hrvatskim kinima igra u kasnom terminu i što ga ratni veterani širom svijeta hvale kao najbolji prikaz kaosa i destrukcije ratne bitke koja je dosad prikazana u igranom filmu. U jednom trenutku gledatelj može steći dojam da se radi o sladunjavoj i površnoj jednostranoj američkoj ratnoj propagandi u prikazivanju zaraćenih strana crno-bijelom tehnikom (mi smo dobri, oni su zli). Ipak, japanska vojska nije tek nezaustavljiva horda bezumnih i krvožednih kamikaza; pažljivom oku neće izmaći nekoliko kratkih, ali dojmljivih scena (seppuku ritual japanskih časnika, umiranje Amerikanaca i Japanaca licem uz lice) koje uravnotežuju dojam dozom suosjećajne humanosti prema svima i odaju poštovanje prema čovjeku i njegovom religijskom kodu, sustavu načela bez obzira s koje strane prve crte se nalazio. Gibson daje do znanja gledatelju da su svi žrtve istog ratnog kaosa i tajne zla u svijetu koja nadilazi ljudski razum, kontrolu i sposobnosti odupiranja.

Kratkoći filma je donekle kumovala Desmondova stidljivost; Andrew Garfield (glavni glumac) proveo je tri mjeseca u Desmondovu rodnom gradiću, u mjestu gdje je Desmond živio s Dorothy (supruga) u Tennesseeju nakon rata, usput nastojeći pročitati sve što mu je o Desmondu došlo pod ruku, nošen željom da sve to internalizira i prenese što više od stvarnog Desmondova lika na filmsko platno.

Kad se podvuče crta, Desmondova privatnost, nedostatak financijskih sredstava i potpore velikih filmskih studija, a vjerojatno i uviđavnost prema pozornosti suvremenog posjetitelja kina, načetoj u većoj ili manjoj mjeri (blažom) inačicom ADHD-a možda su upravo pridonijeli činjenici da su relativna kratkoća filma i jednostavnost strukture iz mane prešle u vrlinu. Manje je često više, i Desmondovo herojstvo, ljudskost  i poistovjetljivost su snažnije došli do izraza. Uostalom, Gibson je sličnu tendenciju pokazao u Pasiji (a donekle i u Apocalyptu) gdje je na sličan način očitovana dualna jednostavnost strukture a u žarište radnje stavljen jedan lik, protagonist karakteriziran interpersonalnim relacijama intimne i humane nježnosti prema obitelji i prijateljima (čija se prividna plošnost u retrospektivi očituje kao dojmljivi filmski kroki koji reflektira karakterne crte protagonista), raspet ili žrtvovan (doslovno) pod naletom progona religijske, političke i općedruštvene dekadencije. Iznad svega, ono što Gibsonu kao vrsnom filmašu i filmskom pripovjedaču polazi za rukom, za razliku od većine autora suvremenog filma (pro-)kršćanske tematike jest sposobnost da stavi priču prije poruke; ne nameće poruku na umjetan način (prvo kreira poruku pa onda oko nje gradi priču), već životna priča u sebi nosi snažnu poruku koju gledatelj prepoznaje.

(Auto)biografski elementi

Priča je to s kojom se svatko od gledatelja može poistovjetiti. Stoga je iluzorno očekivati da isto nije napravio i sam režiser. Teško je naći umjetničko djelo koje nema autobiografskih elemenata, pa je to slučaj i s „Grebenom spašenih“. To se ponajviše očituje kroz tri elementa utjelovljena u trima likovima.

Prvi je svakako u temi vjerskog progona (slobode), jednoj od onih problema u svijetu danas od titansko goleme važnosti; dok čitamo i slušamo o novim reality zvijezdama, celebrity osobama, političkim kandidatima i njihovim sučeljavanjima, medijski izvještaji o progonima, nasilju i političkim odlukama koje ograničavaju vjerske slobode širom svijeta pomalo prolaze „ispod radara“, neopaženo. Desmond Doss progonjen je zbog svojih pacifističkih uvjerenja utemeljenih na kršćanskoj vjeri i vlastitom životnom iskustvu; progon zbog vjerskih stavova, uvjerenja i kreativnog rada utemeljenog na tome (primjerice, Pasija), je i jedan od temeljnih problema s kojima se Mel Gibson suočavao čitav svoj (radni) vijek u Hollywoodu a napose i posljednjeg desetljeća.

Istina jest, da se svojim izjavama i postupcima i sam našao na strani progonitelja ljudskih sloboda, ako je vjerovati medijskim natpisima, ali, kako je to lucidno primijetio i biskup Robert Barron, jedan dio medija koristi Gibsonove probleme (ovisnosti, obiteljski razdor, diskriminatorne izjave) kao priliku za antikatoličku propagandu. Kao podtema temi vjerskih progona u „Grebenu spašenih“ prisutna je tema bratomorstva; djetinji bratski sukob Dossovih (dojmljiva scena s prikazom Očenaša i Kainova bratomorstva) postaje prekretnicom u Desmondovu životu. Kad tome dodamo i prisutnost oca koji Desmonda kasnije odgovara od odlaska u rat, teško je ne uočiti sličnosti s Gibsonovim djetinjstvom i čitavim radnim vijekom; Gibsonov otac je obitelj iz SAD-a preselio u Australiju kako bi (dijelom) spasio Mela i njegovu braću od novačenja za Vijetnamski rat. Većina Gibsonove glumačke i redateljske karijere problematizira pitanje rata (Galipolje, Godina opasnog življenja, Hrabro srce, Bili smo vojnici, Greben spašenih) kombinirajući istovremeno snažnu antiratnu poruku s naglašenim simpatijama i divljenjem prema samom ratniku.

Drugi temeljni autobiografski element prisutan u filmu je utjelovljen u liku Desmondova oca; ponajbolje razvijeni sporedni lik u filmu. Svojom životnom problematikom – ratno iskustvo, očinstvo, alkoholizam, nasilnost – neobično podsjeća na samog režisera (i njegova oca Huttona, koji je služio i bio ranjen u Drugom svjetskom ratu) i njegove životne probleme (ne zaboravimo spomenuti da jednu od sporednih uloga u filmu, jednog od Desmondovih suboraca, igra i Gibsonov sin, Milo).

Treći temeljni autobiografski element prisutan je u liku Milta Zanea (filmskog Desmondova suborca) popularno filmski nazvanog nadimkom „Hollywood“. Čini se kao da je u tom liku tragikomičnog nabildanog narcisoidno površnog plašljivca prisutna alegorija stvarnog Hollywooda i Gibsonovo svojevrsno satirično obračunavanje s Hollywoodom čiji ga moćnici (dijelom) šikaniraju i ignoriraju kroz proteklo desetljeće. Gibson se u razgovorima za medije tijekom promocije Grebena spašenih nekoliko puta ironično osvrnuo na hollywoodski trend snimanja blockbustera s mišićavim superjunacima kostimiranih lateksom i plaštevima. Desmond, stvarni heroj i njegova životna i filmska priča kao da služe kao svojevrsni kontrapod inflaciji mitskih filmskih superjunaka. Štoviše, ponekad je stvarnost nevjerojatnija od mita, stripa i fantazije. Zbog toga je Gibson, prema vlastitim riječima, čak izostavio neka očitovanja Desmondova heroizma iz filma, smatrajući da gledatelj jednostavno neće vjerovati da se to uistinu dogodilo (usput budi rečeno, Greben spašenih iznimno dosljedno i primjerno za sve filmove utemeljene na istinitim događajima slijedi Desmondov stvarni život, uz nužne maestralne ali minimalne ekranizacijske i dramaturške prilagodbe). Primjerice, jednom kad je bio ranjen (21. svibnja 1945.) u nogu granatom nije uopće tražio nosila, nego je samostalno pet sati ležeći u na polju čekao (dajući drugima prednost) njegujući vlastite rane; kad su ga konačno stavili na nosila, ugledao je jednog teže ranjenog suborca i inzistirao je da ga spuste natrag na tlo. Dok je opet čekao, snajper ga je pogodio u ruku; sam je napravio udlagu improvizirajući na licu mjesta (bojišnica) i otpuzao sam gotovo 300 metara do prihvatilišta.

U čemu je privlačnost filma?

Zašto je filmska i globalna javnost velikim dijelom osudila i odbacila Pasiju, a hvali Greben spašenika iako su oba filma izrazito kršćanske tematike?

Gibsonov redateljski talent, suosjećanje publike s (auto)biografskim elementima i Desmondovo herojstvo samo su dio razloga. Neki će primijetiti da je glavni glumac Židov, a jedan od producenata homoseksualac i to protumačiti kao promjenu dosadašnje Gibsonove (navodne) antisemitske i homofobne retorike i stavova (optužbi koje su jednim dijelom neosnovane, barem ako se uzmu u obzir izjave Gibsonova posvojenog brata Andrewa, koji je i sam deklarirani homoseksualac i svjedoči javno o Melovoj bratskoj ljubavi i dovodi u pitanje autentičnost većeg dijela izjava koje mediji pripisuju Melu).

Ipak, čini se da je, kad je u pitanju uspjeh Grebena spašenih, posrijedi nešto puno dublje i univerzalnije. Upravo tu se krije pouka za kršćanske filmaše današnjice (a time i apologete, misionare i evangelizatore svih profila): i Pasija i Greben spašenih su primjer snažne kristocentrične priče (koja prethodi poruci, a ne nameće ju), ali je, čini se, razlog veće prihvaćenosti Grebena spašenih možda u činjenici da je religiozni element velikim dijelom implicitan, upijen u priču kao simbolizam (o tome smo već pisali u par navrata). Kršćanske vrijednosti velikim dijelom se poklapaju s općim ljudskim vrijednostima (gotovo) svih religija, kultura i svjetonazora (od sv. Justina davno prepoznati logos spermatikos). O kojim fenomenima je riječ?

Poljska bolnica – Desmond, kršćanin i medicinar, kao milosrdni Samaritanac oblijeće bojište i spašava živote, vida rane, rasječene glave, ruke, noge, i japanske i američke… U razgovoru s Antonijom Spadarom, papa Franjo je svojedobno Crkvu nazvao poljskom bolnicom nakon bitke, gdje je „nekorisno pitati teškoga ranjenika ima li kolesterol ili visoki šećer, već se moraju  liječiti njegove rane“. Ako svijet sa simpatijama i odobravanjem gleda na jednu dimenziju prisutnosti Crkve u svijetu, onda je to njezin karitativni rad; zbrinjavanje gladnih, bolesnih, ranjenih. Uostalom, nije li općepriznati simbol te karitativne ljubavi upravo (Crveni) križ (čija se varijacija, usput budi rečeno, pojavljuje u propagandnim materijalima Grebena spašenih). No, „društveni ranjenici“ su i svi oni koji pate od nerazumijevanja i predrasuda svih vrsta; i homoseksualci, i rastavljeni, i ljudi drukčije vjeroispovijesti, i svi oni koji ulaze (ili žele ući) u ispovjedaonicu… bez obzira na koliko udaljenoj „periferiji“ se nalaze, vrijedni su riskiranja vlastitog života kako bi im se vidale rane.

Otajstvo bezakonja (mysterium iniquitatis) – već smo spomenuli kako je Gibson (uz nenadmašnog T. Mallicka) vodeći filmski majstor dočaravanja otajstvene pozadine nasilja i zla u svijetu. Ta tajna progoni ne samo kršćane nego i čitav suvremeni svijet; sama srž svih (razumskih) kritika upućenih vjeri i opstojnosti Božjoj u svijetu svodi se na ovo goruće pitanje apologetike odvajkad. Ivan Pavao II. razmatrajući nad ovim otajstvom (u Dominum et vivificantem) pronicavo ukazuje na činjenicu da je riječ o stvarnosti koja nadilazi razum i kao takvoj joj treba i pristupiti. Crkva to i čini; čitava njezina praksa i nauk (praksa i nauk koje većim dijelom živi i Desmond) temelji se na „odgovoru“: mysterium pietatis, u srcu kojeg je Kristov križ i suobličavanje vlastite egzistencije sebedarja u ljubavi i istini tome križu u Duhu (Desmondov život, riječi  i djela na bojišnici); upravo Kristovu križu i Duhu treba prepustiti objašnjenje i apologetiku razumski neobjašnjive povijesti nasilja (kako društvene tako i osobne) a s time i prestati gledati na samog čovjeka kao izvorni korijen zla u svijetu, a time i preoblikovati donošenje suda i „kažnjavanje“ i najokrutnijih neprijatelja i zločinaca ovoga svijeta.

Obiteljske vrijednosti – Greben spašenih jasno daje do znanja da je obitelj temeljno mjesto i sreće i tuge, i radosti i žalosti i ljubavi i mržnje, boli, tragedije, konflikata. U obitelji se Desmond prvi put susreće s otajstvom bezakonja; očeve patnje i nasilje, ali i očinska i majčinska ljubav i podrška u pravi čas čine da Desmond bira ljubav (slično i bezuvjetna ljubav zaručnice/supruge Dorothy, onaj ženski genij što daje Desmondu snagu i ustrajnost u suočavanju s progoniteljima); s druge strane, Smitty (fiktivni filmski lik, kao svojevrsna „sjena“ Desmondove vlastite osobe), njegov suborac, u susretu s istim otajstvom razaran je nutarnjom mržnjom (odrastao u sirotištu; briljantna filmska scena noćnog razgovora s Desmondom poslije bitke).

Pape već desetljećima naglašavaju da je obitelj temeljna stanica društva i važnost interpersonalne ljubavi (Ivan Pavao II.: Familiaris Consortio; Prijeći prag nade). Što obitelj propusti u odgoju i razvoju osobe, teško može nadoknaditi bilo koja institucija, pa ni Crkva. Ali istovremeno, obitelj ima jedinstvenu šansu postajanja prostorom spasenja, ne  samo za članove obitelji nego i za sve koji ih susretnu u životnim bitkama (Desmondov primjer). Ova tema je u hrvatskoj Crkvi (i društvu) ovih dana itekako aktualna, a pred nama je i Godina očeva.

Istina kroz ljubav – Desmond na bojište nosi Bibliju (istina) u kojoj drži fotografiju svoje supruge Dorothy (ljubav); rezolutno se odbija odvojiti od njih. Za Desmonda, ljubav i istina su nerazdvojne; on ne može stati pred oči svoje Dorothy i voljeti ako je izvan istine, ako nije vjerodostojan, bilo prilikom odlaska u rat (jer ostati kod kuće bilo bi u kontradikciji s njegovim životnim kršćanskim i domoljubnim načelima) bilo tijekom progona od strane suboraca (ne želi zanijekati vjeru i pacifizam pa ni onda kada bi eventualno posrtanje, tj. korištenje oružja bilo prihvaćeno od strane Dorothy koja ga voli bezuvjetno). Desmondovo životno svjedočanstvo je utjelovljenje izreke „prakticiraj ono što propovijedaš“ (starolatinska res, non verba) i svetopisamske „govoriti istinu u ljubavi“ (Ef 4,15); biti, u poniznoj hrabrosti, spreman umrijeti kako bi drugi imali život (čitav opus pape Benedikta XVI./kardinala Ratzingera prožet je ovom temom). Na nešto slično upozorava sveti Jakov u svojoj poslanici (Jak 2): vjera bez djela je mrtva. Ovo je filmski lijepo dočarano scenom u kojoj, nakon što Desmond spasi na desetke suboraca i tako posvjedoči djelima svoju vjeru, zadobiva povjerenje čitave jedinice koja ne želi krenuti u iduću bitku prije nego se Desmond pomoli za njih. Vjerodostojnost djelima je temeljni kriterij kojim suvremeni svijet danas procjenjuje Crkvu, a u srži te djelatne ljubavi kao temelja zajedništva je ekumenizam krvi.

Milosrđe – ima li uopće univerzalnije i prepoznatljivije teme od ove? Sućut od srca srcu je ono po čemu će ne samo Trojstveni Bog neograničene sućuti „suditi“ čovjeka , već je to, opet naglašavamo temeljni sud, lakmus papir kojim se prosuđuje vjerodostojnost Crkve u svijetu. A Crkva kao Lice milosrđa, kaže papa Franjo, „ima beskrajnu želju iskazivati milosrđe“. Nije dovoljno samo ga iskusiti, nego je potrebno postati znakom milosrđa za druge, kroz jedan dinamičan milosrdni stil života koji će dugo nadživjeti Godinu milosrđa koja je na isteku. Sve to je, dugoročno gledajući moguće kroz male korake velike ljubavi (sv. Mala Terezija), živeći život korak po korak, dan po dan, potpuno se oslanjajući na providnost Božju u molitvi i djelatnoj ljubavi, poput Desmonda koji je na prvoj crti bojišnice molio Gospodina da mu podari „još sam jednog čovjeka da ga spasi“. I tako ih nakupio (barem) 75 (sredina između skromne Desmondove od 50 i procjene i nešto realnije procjene njegovih suboraca od 100 spašenih).

Može li Crkva uistinu biti poljskom bolnicom koja živi u dinamizmu milosrđa i spašava ranjenike, liječeći ih na Grebenu Spašenih (Kristu, zaglavnom kamenu) putem istinske, djelatne interpersonalne ljubavi?

Ovisi o svakome od nas da to ostvarujemo, a od kršćanskih filmaša da to adekvatno i uvjerljivo prikažu.

Danko Kovačević | Bitno.net

Objavljeno: 8. studenoga 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi