Drugi dio razgovora pape Franje: Crkva je dom sviju, a ne kapelica za grupicu probranih

Bitno.net će u tri nastavka objaviti razgovor koji je papa Franjo dao o. Antoniju Spadaru DI, glavnom uredniku talijanskog časopisa La Civiltà Cattolica. Osim u tom časopisu, Papin intervju je objavljen u još nekoliko vodećih isusovačkih časopisa i, kao i svi drugi njegovi istupi, izazvao je veliku pažnju, a njegove izjave različite interpretacije. Zato smo smatrali da je našim čitateljima potrebno ponuditi na uvid razgovor u integralnom obliku. Objavljujemo razgovor u službenom prijevodu p. Vatroslava Halambeka SJ objavljenom na stranici Hrvatske pokrajine Družbe Isusove – www.isusovci.hr

Foto: Vatican Radio

Foto: Vatican Radio

Iskustvo upravljanja

Kakva vrsta iskustva u upravljanju može dozrijeti iz formacije koju je stekao pater Bergoglio koji je u Družbi Isusovoj najprije bio mjesni, a potom provincijski poglavar? Stil upravljanja Družbom uključuje odlučivanje poglavara, ali i suočavanje s njegovim »savjetnicima«. Tako pitam papu: »Mislite li da Vaše iskustvo upravljanja u prošlosti može služiti Vašem sadašnjem upravljanju sveopćom Crkvom?« Nakon kratke stanke promišljanja papa Franjo postaje ozbiljan, ali vrlo vedar.

»U svojem iskustvu poglavara u Družbi, ja se zapravo nisam uvijek ponašao tako, tj. provodeći nužna savjetovanja. To nije bilo dobro. Moje upravljanje kao isusovca na početku je imalo mnogo nedostataka. To je bilo teško vrijeme za Družbu: nestao je čitav jedan naraštaj isusovaca. Zbog toga sam još vrlo mlad postao provincijalom. Imao sam 36 godina: ludost. Trebalo se suočiti s teškim situacijama, a ja sam svoje odluke donosio na grub i personalistički način. Da, moram ipak dodati jednu stvar: kad nešto povjeravam nekoj osobi, potpuno se pouzdajem u tu osobu. Ona treba stvarno počiniti veliku pogrešku da bih je ukorio. Međutim, unatoč tome, ljudi se na kraju umore od autoritarnosti. Moj autoritativan i brz način donošenja odluka doveo me do ozbiljnih problema i do toga da budem optužen kao ultrakonzervativac. Proživio sam vrijeme velike nutarnje krize dok sam bio u Cordovi. Evo, ne, nisam sigurno bio poput blažene Imelde, ali nikad nisam bio desničar. Moj autoritativan način donošenja odluka stvarao je probleme.«

»Govorim to kao životno iskustvo i kako bi se moglo shvatiti koje su opasnosti u tome. S vremenom sam naučio mnogo toga. Gospodin je dopustio tu pedagogiju upravljanja i preko mojih nedostataka i grijeha. Tako sam kao nadbiskup Buenos Airesa svakih petnaest dana imao sastanak sa šest pomoćnih biskupa, nekoliko puta godišnje s Prezbiterskim vijećem. Postavljala su se pitanja i otvarao se prostor za raspravu. To mi je mnogo pomoglo u donošenju boljih odluka. I sada čujem neke koji mi govore: ’Nemojte se previše savjetovati, odlučite’. Vjerujem, naprotiv, da je savjetovanje vrlo važno. Konzistoriji, Sinode, na primjer, važna su mjesta da se savjetovanja učine živim i aktivnim. Međutim, treba ih učiniti manje krutima u formi. Želim stvarno, ne formalno savjetovanje. Vijeće od osam kardinala, ta izvanjska savjetnička skupina, nije samo moja odluka nego plod želje kardinala, tako kako je izražena na Općim kongregacijama prije Konklava. Želim da Savjetovanje bude realno, a ne formalno.«

Tekst se nastavlja ispod oglasa

»Osjećati s Crkvom«

Ostajem na temi Crkve i pokušavam shvatiti što točno za papu Franju znači »osjećati s Crkvom« o čemu piše sveti Ignacije u svojim Duhovnim vježbama. Papa odgovara bez oklijevanja, polazeći od jedne slike.

»Slika Crkve koja mi se sviđa slika je svetoga vjernoga naroda Božjeg. To je definicija koju često rabim i upravo je ona u Lumen gentium, u broju 12. Pripadnost nekom narodu ima snažnu teološku vrijednost: Bog u povijesti spasenja spašava narod. Nema punoga identiteta bez pripadnosti nekom narodu. Nitko se ne spašava sam, kao izolirani pojedinac, ali Bog nas privlači uzimajući u obzir složeni splet međuosobnih odnosa u ljudskoj zajednici. Bog ulazi u tu narodnu dinamiku.«

»Narod je subjekt. Crkva je Božji narod na putu kroz povijest, s radostima i bolima. Prema tome, sentire cum Ecclesia [osjećati s Crkvom] za mene znači biti u tom narodu. Ukupnost je vjernika nepogrešiva u vjerovanju; tu svoju infallibilitas in credendo [nezabludivost u vjerovanju] očituje uz pomoć nadnaravnoga osjećaja vjere čitavoga naroda koji putuje. Evo, to ja danas podrazumijevam pod ’osjećati s Crkvom’ o čemu govori sv. Ignacije. Kad dijalog između ljudi, biskupa i pape ide tim putem i iskren je, potpomaže ga Duh Sveti. Stoga nije to osjećanje koje se odnosi na teologe.«

»To je kao s Marijom: kad se želi znati tko je ona, pita se teologe; ako se želi znati kako ju se ljubi, treba pitati narod. Sa svoje strane, Marija je ljubila Isusa srcem naroda, kao što čitamo u Magnificatu. Ne treba, prema tome, ni misliti da je poimanje izraza ’osjećati s Crkvom’ vezano jedino uz osjećanje s njezinim hijerarhijskim dijelom.«

Papa, nakon trenutka stanke, odlučno objašnjava, kako bi se izbjegla pogrešna tumačenja: »Očito je potrebno biti vrlo pozoran i ne misliti da je ta infallibilitas svih vjernika o kojoj govorim u svjetlu Koncila jedan oblik populizma. Ne: iskustvo je to ’svete majke Crkve hijerarhijske’, kako ju je nazivao sv. Ignacije, Crkve kao Božjega naroda, pastira i naroda zajedno. Crkva je ukupnost Božjega naroda.«

»Vidim svetost u Božjem narodu, njegovu svakodnevnu svetost. Postoji ’prosječna klasa svetosti’ kojoj svi možemo pripadati, ona o kojoj govori Malègue.«

Papa se poziva na Josepha Malèguea, njemu dragoga francuskog pisca, koji je rođen 1876. a umro 1940., posebice na njegovu nedovršenu trilogiju Pierres noires. Les Classes moyennes du Salut [Crne stijene. Srednje klase spasenja]. Neki francuski kritičari nazivaju ga »katoličkim Proustom«.

»Vidim svetost — nastavlja papa — u strpljivom narodu Božjem: žena koja podiže djecu, muškarac koji radi da bi kući donio kruh, bolesnici, stari svećenici koji su toliko izranjeni, ali koji imaju osmjeh jer su služili Gospodinu, redovnice koje mnogo rade i koje žive skrovitom svetošću. To je za mene opća svetost. Svetost često povezujem sa strpljivošću: ne samo sa strpljivošću kao hypomoné, opteretiti se događanjima i životnim okolnostima, nego i kao ustrajnost u svakodnevnom napredovanju. To je svetost Vojujuće Crkve o kojoj govori sv. Ignacije. To je bila svetost mojih roditelja: moga tate, moje mame, moje bake Rose koja mi je učinila toliko dobra. U časoslovu imam oporuku moje bake Rose i često je čitam: za mene je ona poput molitve. Ona je svetica koja je mnogo trpjela, također moralno, a uvijek je smjelo išla naprijed.«

»Ta Crkva s kojom trebamo ’osjećati’ je dom sviju, ne malena kapela koja može primiti samo grupicu probranih osoba. Ne smijemo krilo sveopće Crkve svoditi na zaštitničko gnijezdo svojoj osrednjosti. A Crkva je Majka — nastavlja — Crkva je plodna, mora to biti. Vidi, kad opazim negativna ponašanja službenika Crkve ili posvećenih osoba, prva je stvar koja mi dolazi na pamet: ’evo starog neženje’, ili ’evo jedne usidjelice’. Nisu ni očevi, ni majke. Nisu bili sposobni dati život. Kad, naprotiv, čitam život salezijanskih misionara koji su pošli u Patagoniju, čitam povijest života, plodnosti.«

»Evo još jednoga primjera iz ovih dana: vidio sam da je mnogo novina prenijelo kako sam bio telefonirao jednom dečku koji mi je napisao pismo. Telefonirao sam mu jer je to pismo bilo tako lijepo, tako jednostavno. Za mene je to čin plodnosti. Shvatio sam da je to mladić koji raste, koji je prepoznao oca i govori mu nešto o svome životu. Otac ne može reći: ’fućkam ja na to’. Ta mi plodnost itekako koristi.«

Mlade i stare Crkve

Ostajem na temi Crkve, postavljajući papi pitanje u svjetlu nedavnoga Svjetskog dana mladih: »Taj je velik događaj kasnije upalio reflektore nad mladima, ali i nad tim ’duhovnim plućima’ koja su zapravo novoustanovljene Crkve. Koje su nade, prema Vašem mišljenju, za sveopću Crkvu a proizlaze iz tih Crkava?«

»Mlade Crkve razvijaju sintezu vjere, kulture i života u nastajanju, stoga su one različite od sinteze koju su razvile starije Crkve. Za mene je odnos između ranije i kasnije uspostavljenih Crkava jednak odnosu između mladih i starih u nekom društvu: grade budućnost, jedni svojom snagom, drugi svojom mudrošću. Uvijek ima rizika, što je i razumljivo; mlađe Crkve izlažu se opasnosti da se osjećaju samodostatnima, a starije su u opasnosti da žele mlađima nametnuti svoje kulturalne modele. Međutim, budućnost se gradi zajedno.«

Crkva? Poljska bolnica…

Najavljujući svoje odricanje od pontifikata, papa Benedikt XVI. današnji je svijet opisao kao subjekt vrlo brzih promjena te je bio uznemiren pitanjima od velike važnosti za život vjere koja zahtijeva snagu i tijela i duše. U svjetlu toga što mi je papa malo prije rekao, pitam: »Što je Crkvi u ovome povijesnom trenutku najpotrebnije? Jesu li potrebne reforme? Koje su Vaše želje za Crkvu u sljedećim godinama? Kakvu Crkvu ’sanjate’?«

Prihvaćajući početak mojega pitanja, papa Franjo počinje riječima: »Papa Benedikt učinio je djelo svetosti, veličine i poniznosti. On je Božji čovjek«, pokazujući veliku ljubav i golemo poštovanje prema svome prethodniku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

»Jasno vidim — nastavlja — da je Crkvi danas najviše potrebna sposobnost liječiti rane i grijati srca vjernika, blizina, bliskost. Vidim Crkvu kao poljsku bolnicu nakon bitke. Nekorisno je pitati teškoga ranjenika ima li kolesterol ili visoki šećer! Moraju se liječiti njegove rane. Onda ćemo moći razgovarati o svemu ostalom. Liječiti rane, liječiti rane… I treba početi odozdo.«

»Crkva se kadšto dala zatvoriti u male stvari, u male propise. Najvažniji je, naprotiv, prvi navještaj: ’Isus Krist te spasio!’ Službenici Crkve imaju prije svega biti službenici milosrđa. Ispovjednik, na primjer, uvijek upada u opasnost da bude ili previše strog ili previše popustljiv. Nijedan od dvojice nije milosrdan jer nijedan od njih ne preuzima doista brigu za osobu. Strogi si pere ruke jer se oslanja na zapovijed. Popustljivi si pere ruke jednostavno govoreći ’to nije grijeh’ ili slične stvari. Osobe treba pratiti, rane treba liječiti.«

»Kako postupamo s Božjim narodom? Sanjam Crkvu kao Majku i Pastiricu. Službenici Crkve moraju biti milosrdni, brinuti se za ljude, prateći ih poput dobroga Samarijanca koji pere, čisti, podiže svoga bližnjeg. To je čisto Evanđelje. Bog je veći od grijeha. Organizacijske i strukturalne reforme drugorazredne su, tj. dolaze poslije. Prva reforma mora biti reforma stava. Službenici Evanđelja moraju biti osobe sposobne ugrijati srca ljudi, hodati s njima u noći, znati razgovarati, sići u njihovu noć, u njihovu tamu, a da se ne izgube. Božji narod želi pastire, a ne službenike ili državne svećenike. Biskupi posebno imaju biti ljudi sposobni strpljivošću podupirati Božje korake u njegovome narodu tako da nitko ne zaostane, ali i da prate stado koje ima njuh za pronalaženje novih putova.«

»Umjesto da budemo samo Crkva koja prihvaća i prima držeći vrata otvorenima, nastojmo također biti Crkva koja nalazi nove putove i koja može izaći iz same sebe i poći ususret onome koji ne ide u crkvu, koji se udaljio ili je indiferentan. Kadšto je onaj koji se udaljio to učinio s razlozima koji, ako se dobro shvate i odvagnu, mogu dovesti do povratka. Međutim, potrebna je odvažnost, hrabrost.«

Skupljam što Sveti Otac govori i povezujem to sa činjenicom da ima kršćana koji žive prema Crkvi u nesređenim ili u svakom slučaju složenim situacijama, da ima kršćana koji, na jedan ili drugi način, žive s otvorenim ranama. Mislim na razvedene i ponovo oženjene, na homoseksualne parove, na druge teške situacije. Kako u tim slučajevima provoditi misionarski pastoral? Što je tu najvažnije? Papa daje znak da je razumio što mislim te odgovara.

»Moramo naviještati Evanđelje na svim putovima, propovijedajući radosnu vijest o Kraljevstvu i liječeći, također svojim propovijedanjem, svaku vrstu bolesti i rane. U Buenos Airesu dobivao sam pisma od homoseksualnih osoba koje su ’društveni ranjenici’ jer mi kažu da osjećaju kako ih je Crkva uvijek osuđivala. Međutim, Crkva to ne želi činiti. Tijekom leta iz Rio de Janeira rekao sam da, ako neki homoseksualac ima dobru volju te traži Boga, ja nisam tu da ga sudim. Govoreći to, rekao sam ono što kaže Katekizam. Religija ima pravo izraziti vlastito mišljenje u službi ljudima, ali Bog nas je u stvaranju stvorio slobodnima: duhovno miješanje u osobni život nije moguće. Jednom me netko provokativno upitao odobravam li homoseksualnost. Tada sam odgovorio drugim pitanjem: ’Reci mi: Bog, kad gleda na homoseksualnu osobu, prihvaća li njezin život s ljubavlju ili ju odbacuje osuđujući je?’ Uvijek treba promatrati osobu. Tu ulazimo u otajstvo čovjeka. U životu Bog prati osobe, a mi ih trebamo pratiti polazeći od njihova stanja. Treba pratiti s milosrđem. Kad se to dogodi, Duh Sveti nadahnjuje svećenika da kaže ono što je najispravnije.«

»To je također veličina ispovijedi: riječ je o činu procjenjivanja, slučaj po slučaj, i sposobnosti razlučivanja što je najbolje za nekoga tko traži Boga i njegovu milost. Ispovjedaonica nije soba za mučenje, nego mjesto milosrđa u kojemu nas Gospodin potiče učiniti najbolje što možemo. Mislim i na situaciju žene koja iza sebe ima propali brak u kojem je abortirala. Onda se ta žena ponovo udala i sad je sretna s petero djece. Abortus je strahovito opterećuje i iskreno se kaje. Željela bi ići naprijed u kršćanskome životu. Što će ispovjednik učiniti?«

»Ne možemo inzistirati samo na pitanjima povezanima s pobačajem, homoseksualnim brakom i uporabom kontracepcijskih metoda. To nije moguće. Nisam mnogo govorio o tim stvarima, i to mi se predbacivalo. Međutim, kada se o tome govori, treba o tome govoriti u kontekstu. Govor se Crkve, uostalom, zna, i ja sam sin Crkve, no nije o tome potrebno neprestano govoriti.«

»Ni dogmatski ni moralni nauk nije u svemu jednako vrijedan. Misionarski pastoral nije obuzet neartikuliranim prenošenjem gomile doktrina koje treba uporno nametati. Navještaj misionarskoga tipa usredotočuje se na bitno, na potrebno, a upravo to najviše oduševljava i privlači, pali srca, kao učenicima u Emausu. Valja stoga pronaći novu ravnotežu, inače je i moralna zgrada Crkve u opasnosti da se sruši poput kule od karata, da izgubi svježinu i miris Evanđelja. Evanđeoska ponuda mora biti jednostavnija, dublja, koja zrači. Iz te ponude tada dolaze moralne posljedice.«

»Govorim to misleći i na propovijedanje i na sadržaje našega propovijedanja. Lijepa homilija, prava homilija, ima početi s prvim navještajem, s navještajem spasenja. Nema ničega čvršćeg, dubljeg i sigurnijeg od toga navještaja. Potom valja katehizirati. Na kraju se mogu dati moralni zaključci. Međutim, navještaj spasenjske Božje ljubavi prethodi moralnoj i vjerskoj obvezi. Danas se ponekad čini da preteže obrnuti poredak. Homilija je kamen kušnje da se procijeni blizina i sposobnost susreta nekog pastira s njegovim narodom, jer onaj tko propovijeda mora poznavati srce svoje zajednice kako bi pronašao gdje je živa i goruća želja za Bogom. Evanđeoska se poruka, prema tome, ne može svoditi na neke njezine vidove koji, iako važni, sami ne izražavaju srce Isusova nauka.«

Prvi Papa redovnik nakon 182 godine…

Papa Franjo prvi je prvosvećenik koji dolazi iz redovničke Družbe nakon kamaldolijanca Grgura XVI. koji je izabran 1831., prije 182 godine. Stoga pitam: »Koje je posebno mjesto redovnika i redovnica u današnjoj Crkvi?«

»Redovnici su proroci. To su oni koji su odabrali tako slijediti Isusa da nasljeduju njegov život poslušnošću Ocu, siromaštvom, životom u zajednici te čistoćom. U tom smislu, zavjeti ne mogu svesti na karikaturu, inače, primjerice, život u zajednici postaje pakao, a čistoća način da se živi kao usidjelice ili stari momci. Zavjet čistoće mora biti zavjet plodnosti. U Crkvi su redovnici posebno pozvani biti proroci koji svjedoče kako je Isus živio na ovoj zemlji, i koji navještaju kakvo će Kraljevstvo Božje biti u svojoj dovršenosti. Redovnik se nikad ne smije odreći proroštva. To ne znači suprotstavljati se hijerarhijskomu dijelu Crkve, iako se proročka služba i hijerarhijska struktura ne podudaraju. Govorim o uvijek pozitivnoj nakani, i koja ne smije biti bojažljiva. Pomislimo na ono što su učinili mnogi veliki sveti monasi, redovnici i redovnice, sve do sv. Antuna pustinjaka. Biti prorok ponekad može značiti stvarati gungulu, kako se već kaže… Proroštvo stvara buku, viku, netko kaže ’zbrku’. Međutim, u stvarnosti njegova je karizma biti kvasac: proroštvo naviješta duh Evanđelja.«

Rimski dikasteriji, sinodalnost, ekumenizam

Uzimajući u obzir odnos s hijerarahijom, u tom trenutku pitam papu: »Što mislite o rimskim dikasterijima [uredima]?«

»Rimski dikasteriji u službi su papi i biskupima: imaju pomoći i partikularnim Crkvama i biskupskim konferencijama. To su mehanizmi pomoći. U nekim slučajevima, naprotiv, kad nisu dobro shvaćeni, upadaju u opasnost postati tijelima cenzure. Potresno je vidjeti prijave nedostatka pravovjerja koje dolaze u Rim. Vjerujem da slučajeve imaju proučavati mjesne biskupske konferencije kojima može biti pružena djelotvorna pomoć iz Rima. Slučajevi se, naime, bolje pretresaju na mjestu. Rimski su dikasteriji posrednici, a ne posredovatelji ili upravitelji.«

Podsjećam papu da je prošloga 29. lipnja, tijekom blagoslova i podjeljivanja palija 34 nadbiskupa metropolita, potvrdio »put sinodalnosti« kao put koji vodi k ujedinjenoj Crkvi koja će »rasti u skladu sa službom primata«. Evo dakle moga pitanja: »Kako uskladiti Petrov primat i sinodalnost [sabornost]? Koji su putovi ostvarivi, pa i s ekumenske perspektive?«

»Treba koračati zajedno: pojedinačni vjernici, biskupi i papa. Sinodalnost valja ostvarivati na raznim razinama. Možda je vrijeme za dozrijevanje metodologije Sinode, jer ova sadašnja čini mi se statičnom. To će imati i ekumensku vrijednost, posebno s našom braćom pravoslavcima. Od njih se može više naučiti o smislu biskupske kolegijalnosti i o tradiciji sinodalnosti. Napor zajedničkoga promišljanja, gledajući na način kako se prvih stoljeća upravljalo Crkvom, prije raskola između Istoka i Zapada, urodit će plodovima u svoje vrijeme. U ekumenskim odnosima ovo je važno: ne samo bolje se upoznati, nego i prepoznati ono što je Duh sijao u drugima kao dar i za nas. Želim nastaviti s promišljanjem o tome kako vršiti Petrov primat, a to je promišljanje već 2007. započelo Mješovito povjerenstvo koje je dovelo do potpisivanja Dokumenta iz Ravenne. Potrebno je nastaviti tim putem.«

Pokušavam razumjeti kako papa vidi budućnost jedinstva Crkve. Odgovara mi: »Moramo koračati ujedinjeni u različitostima: nema drugoga puta da se ujedinimo. To je Isusov put.«

A uloga žene u Crkvi? Papa se više puta dotaknuo te teme, u raznim prigodama. U jednome razgovoru ustvrdio je da ženska prisutnost u Crkvi nije baš istaknuta jer napast maskulinizma nije ostavila prostora da se uloga koja u zajednici pripada ženama učini vidljivom. Nastavio je s tim pitanjem tijekom leta iz Rio de Janeira ustvrdivši da još nije izrađena duboka teologija žene. Sada pitam: »Kakva bi imala biti uloga žene u Crkvi? Kako je danas učiniti vidljivijom?«

»Potrebno je proširiti prostore jasnije ženske prisutnosti u Crkvi. Bojim se rješenja ’ženskog mačizma’ jer u stvarnosti žena ima drugačiju strukturu od muškarca. Zapravo, razgovori koje slušam o ulozi žene često su nadahnuti upravo ideologijom mačizma. Žene postavljaju duboka pitanja s kojima se treba suočiti. Crkva ne može biti to što jest bez žene i njezine uloge. Žena je za Crkvu neporeciva. Marija, žena, važnija je od biskupa. Kažem to jer ne treba miješati službu s dostojanstvom. Potrebno je, stoga, bolje produbiti lik žene u Crkvi. Valja se više truditi da se izradi duboka teologija žene. Tek učinivši taj prijelaz moći će se bolje promišljati o službi žene unutar Crkve. Ženski genij nužan je na mjestima gdje se donose važne odluke. Danas je upravo ovo izazov: promišljati o posebnome mjestu žene upravo ondje gdje se upravlja različitim područjima Crkve.«

Drugi vatikanski koncil

»Što je ostvario Drugi vatikanski koncil? Što je on bio?«, pitam ga u svjetlu njegovih prethodnih tvrdnji, zamišljajući dugačak i jasan odgovor. No imam neki dojam da papa Koncil jednostavno smatra tako neprijepornim događajem da o njemu ne vrijedi nadugo razgovarati, te da mu nije potrebno isticati važnost.

»Drugi je vatikanski koncil bio ponovno čitanje Evanđelja u svjetlu suvremene kulture. Iznjedrio je pokret obnove koji jednostavno dolazi iz samoga Evanđelja. Plodovi su golemi. Dovoljno je sjetiti se liturgije. Rad na reformi liturgije bio je služenje puku kao ponovno čitanje Evanđelja, polazeći od konkretne povijesne situacije. Da, ima nekih crtâ hermeneutike kontinuiteta i diskontinuiteta, međutim, jedna je stvar jasna: dinamika čitanja Evanđelja ostvarena u današnjici, koja je Koncilu bila vlastita, posve je nepovratna. Onda su tu i posebna pitanja poput liturgije prema Vetus Ordo. Mislim da je odluka pape Benedikta bila razborita, povezana s nekim osobama koje imaju tu posebnu osjetljivost. Smatram naprotiv zabrinjavajućim opasnost ideologiziranja Vetus Ordo, njegovo instrumentaliziranje.«

 

Civiltà Cattolica | www.isusovci.hr

Prvi dio razgovora pape Franje: Neću u Apostolsku palaču, ne mogu bez ljudi

Treći dio razgovora pape Franje: Oni koji tvrde da imaju odgovor na sva pitanja lažni su proroci


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 29. rujna 2013.

Možda vam se svidi