U2 – “Easter Lily” (Island Records, 2026.)

“Ako vam zvučim smiješno, nisam još završio”, zapjevat će Bono u središnjoj pjesmi novog EP-ja, još jednog mini-albuma, kojim su on i dobro nam znano društvo ciljano zaokružili ovogodišnje korizmeno vrijeme, i u tom “smiješnom” stihu – obećanju, “prijetnji” – kao da se krije cijeli današnji U2. Bend kojeg je lako prezirati jednako kao i voljeti; prezirati zbog prečesto pompozne angažiranosti i koktelizirane duhovnosti, a voljeti zbog trajnog entuzijazma zbog kojeg uvijek zvuče makar toplo ako već ne energično i opet zbog duhovnosti, koja usprkos savitljivoj joj kralješnici ipak svijetli poput svjetionika u mraku popkulturnog mainstreama. Današnji, dakle, U2, koji – ponovit ću kao trajni dojam nekoga tko je bio i ostao vezan za njihovih prvih sedam albuma – nisu snimili uistinu dobar ili bar uzbudljiv album još tamo od devedesetih godina prošloga stoljeća, ali koji u toj svojoj istoj, neizmijenjenoj, bratskoj postavi tvrdoglavo ne odustaju, zvučali i samima sebi smiješno ili ne.

Eto, i mene su preveslali, da se tako izrazim, jer da sam znao da će objaviti dva izdanja, pričekao bih i sažeo ih u jednoj recenziji. No, šalu na stranu, nije se još ni ohladio EP “Days of Ash”, o kojem ste, dakle, prije mjesec dana mogli čitati i na ovim stranicama, a kao novo iznenađenje najslavniji irski bend predstavio nam je novu kratku zbirku: “Easter Lily” je objavljen na Veliki petak, kao, dakle, svojevrsni nastavak prethodne zbirke, objavljene na Pepelnicu, što sve skupa, naravno, nije nimalo slučajno. U2 nisu nikada skrivali svoja vjerska uvjerenja, odnosno, protestantsko-katolički odgoj i usmjerenost na Kristov poziv (Lađarev zov, kako bi to sročio Nick Cave), koliko god im u ipak svjetovnom okruženju i polju djelovanja sve češće izmicale kristološke istine, poput onih o svetostima braka i života, ili finoća niti kojima institucionalizirana religija čuva punoću postulata Istine. Njihove podrške ukidanju restrikcija vezanih uz pobačaj i legalizaciji istospolnih brakova jesu u suprotnosti s kršćanskim naukom, no oni kao da su u toj svojoj filantropsko-altruističkoj misiji vođenoj kršćanskim osjećajem za obespravljene i potrebite ionako birali lakši, svjetovniji put. Zato ih je iz pozicije pravovjerja lako prezreti, pa i dovesti u sumnju to njihovo isticanje vjere u Krista kao temelja cjelokupne ljudske povijesti, i upravo u tim nedoumicama dolijeću nam ova dva korizmena mini-albuma, pjesme koje u sažetim crtama sabiru tu duhovnu nit kojom U2 izazivaju i respekt i podsmijeh, uvažavanje i odbacivanje.

A ako su s “Days of Ash”, ponudivši neke od svojih najuvjerljivijih i najgorljivijih izdanja unutar zadnja dva desetljeća, ponudili svoj osvrt na globalnu sadašnjicu sa svim joj ideološko-političkim previranjima i sukobima, “Easter Lily” spušta stvari na intimniju razinu, na njih same i na duhovnu stvarnost koja se odvija naoko u sjeni opipljivijeg present tensea. Nisu još završili, da, da se vratim na citat s početka teksta, jer nije dovoljno samo prepoznavati i prozivati nepravde i ratove, već zaći u prostor gdje se svi mi oblikujemo i kao osobe i kao društva, a novih šest pjesama U2 na relativno uvjerljiv način elaborira njihov unutarnji svijet. Pri čemu ne propuštaju, odmah na početku, prisjetiti se svog još na početku COVID-pandemije preminulog prijatelja, producenta Hala Willnera u pjesmi “Song for Hal”. Bono je pritom mjesto za mikrofonom prepustio The Edgeu, koji je pjevački dio odradio sa zavidnom toplinom i jasnoćom, jako blisko Bonovim manirama, dok je gitara kojom vodi pjesmu na tragu zvuka s polovice osamdesetih. I možda će nekom biti i smiješan stih poput “Kunem se, gdje glazba se stvara, ti bit ćeš ondje”, ali U2 odmah potom podsjećaju da “blizu je Bogu onaj koji može razvedriti svog starog prijatelja”, kroz priču o Halu podcrtavajući srž prijateljstva kao trajno zdrave poveznice među ljudima.

“In a Life” nastavlja se baviti prijateljstvom, uparujući melankoličnu nit i prepoznatljivo zveckanje Edgeove gitare. “Još učim kako klečati”, ispovijeda Bono u pjesmi kojom kao da kazuju kako se sve što je iza njih baš trebalo tako izdogađati, uključujući i neke loše albume i pjesme, uspjehe i neuspjehe, lekcije i zablude, pozivajući i na put kroz “shopping-listu svega propuštenoga”. Ono što pjesmi – a posredno i cijelom albumu – daje dodatnu čar dojam je da se uistinu obraćaju prvenstveno samima sebi, svim verzijama sebe i da su – eto nas opet na tim riječima – u stanju jasno reći da nisu još završili, koliko god zazvučali smiješno. Zato je “Resurrection Song”, iz koje nam i dolazi taj stih, iskaz vjere u obnavljanje, u preporod, u Uskrs, što se sve odnosi i na njih same kao umjetnike i rock-zvijezde. Jer umjetnik i rock-zvijezda često su, koliko uparene, toliko i suprotstavljene titule, a dojma sam ili bar želim vjerovati da je Bono itekako svjestan bar većine stupica u koje je u tim koordinatama i on, kao i cijeli bend, upadao i iz kojih se teško izvući…

Makar se i dalje držali svoje vjere u Krista i u Njegovu ostavštinu s križa. “Scars” je lirski možda ne odveć dorađena, ali uz zaista sjajnu ritam-sekciju koju tako suvereno drže Larry Mullen za bubnjevima i Adam Clayton na basu te opet s Edgeovom gitarom koja priziva samu sebe iz doba između albuma “The Unforgettable Fire” i “The Joshua Tree” emotivno progovara o duhovnom potencijalu naših ožiljaka i rana; Bonovo polazište je kršćansko i on uistinu i polazi od samih Kristovih rana kao počela svakog iscjeljenja, ne propuštajući se osvrnuti i na njihovu zlouporabu u političke svrhe. Na tim osnovama počiva i već spomenuta “Resurrection Song”, koja čini samo srce albuma, svodeći sve na samu bit: “Boj se ljubavi, prijatelju, i ostat ćeš u smrti”. U tom svjetlu odzvanja i ponavljanje zaziva Kyrie Eleison u završnici “Easter Parade”, koja progovora o ljepoti svijeta sposobnog za obnavljanje, svijeta u kojem svako umiranje kroz ljubav i nadu vodi novome rađanju. Zaključna “COEXIST (I Will Bless the Lord at all Times?)”, prostrta po ambijentalnoj podlozi starog im suradnika Briana Enoa, uz ipak nepotrebno modificiran Bonov vokal, poziva se na Psalam 34, ali ostavljajući prostor i sumnji – prvenstveno u samoga sebe – u svijetu premreženom patnjom i mržnjom. Da se glazbena podloga oslonila na gitaru, a Bonov glas ostao čist, dakle, da pjesma zvuči manje sintetično, bila bi dvostruko snažnija; ovako je najslabija točka zbirke, a u isto vrijeme i njezin posve logičan zaključak.

A zaključak je da iz Uskrsa možemo i moramo crpiti nadu i snagu za izdizanje, prvo iz vlastitih jaruga, a onda i iz mulja kaotične, prebučne današnjice. U2 nisu, nećemo nikoga zavaravati, nikakav dični, još manje savršeni primjer, ali oni će bar i kroz vlastite greške i zablude nastaviti tražiti bolje sebe i, koliko god kome smiješni bili, nastaviti pokušavati mijenjati taj naš pali svijet. Nakon mnogo, premnogo godina napokon imaju zaista dobre, čak bitne pjesme. Nemojmo ostati srca tvrda pa ih, slijepi na svoje vlastite slabosti i ponavljajuće padove, olako otpisati.