Mia Dimšić – “Negdje u ravnici” (Croatia Records, 2026.)

Da prečesto nedovoljno cijenimo ono što je naše, mlada osječka glazbenica Mia Dimšić podsjetit će nas ovih dana ne samo svojim izjavama u kojima ne skriva trajnu zaljubljenost u notno pismo svoga zavičaja, već još rječitije i dojmljivije svojim novim albumom, prikladno naslovljenim “Negdje u ravnici”. Jer, pjevačica, ali i autorica koja se proslavila pop-hitom (i istoimenim albumom) “Život nije siv” te vještim, milozvučnim, u domaćem ključu nijansiranim stapanjima pop-rocka i countryja, ipak u svom glazbeničkom kartonu, i to u ranim epizodama, ima i nastupe u tamburaškom orkestru, koji su dodatno podcrtali njezin dug svojem podneblju i tradiciji. Već samo to iskustvo, a onda i poseban sentiment, očit zov koji se provlačio kroz sve stranice njezine još mlade kajdanke, uvjetovali su pore zbirke koju kao da je morala snimiti…

Definitivno ću se složiti s njom u tom uvjerenju kako nas tradicija, sve ono što je vrlo ne-slučajno preživjelo i razvijalo se kroz mijene koje jedine na svijetu stalne jesu, povezuje ne samo s vlastitim korijenima, a time i s ishodištima vlastitih kreativnosti, već i s drugim tradicijama, jezicima i sentimentima. A glazba, kao univerzalni jezik i jedno od najfinijih tkanja čovjekove kreativnosti, zvonka radost koja nas najlakše i najbrže, na najistančanijim kanalima oplemenjuje i hrani, ima možda i tu povlaštenu poziciju s koje smije i može graditi mostove bez nacrta i kalkulacije, s neograničenim rokom trajanja. Usudit će se ovdje reći i da svaki iole značajan, autentičan glazbenik bar u potkožnim (ali itekako čujnim) impulsima vuče vrlo jasnu poveznicu s tradicijom svoga podneblja (kao potvrdu ove teze, preporučujem, primjerice, opus američke glazbenice Rhiannon Giddens, čiji rad ne propuštam popratiti baš na ovim stranicama); Mia Dimšić nakon nekoliko vrlo zapaženih i u najmanju ruku korektnih, pa i vrlo dobrih albuma teško da treba nešto dalje dokazivati, no okretanje slavonskoj glazbenoj tradiciji i tamburi kao njezinom glavnom prijenosniku, i to u godini u kojoj obilježava deset godina od prvog joj hita, već spomenute “Život nije siv”, doima se poput predivno logičnog – ili logički predivnog – poteza…

Zapravo, geste – prema samoj sebi i prema publici kojoj sasvim sigurno želi prenijeti ne samo ono najdublje u sebi, već i razloge za upravo taj darovan joj talent, a svakako i prema, kako sam već zaključio, svim onim glazbenim škrinjama čija su joj blaga presudno nijansirala glazben(ičk)o djetinjstvo, oblikovavši glazbenicu koja danas osvaja Porine i zvonke aplauze brojne publike. “Negdje u ravnici” već samim naslovom sugerira melankoličan ton svojstven svakoj istinskoj retrospekciji i stvaralačkoj intimnosti, no u svojim porama nudi i radost kao posljedicu već same mogućnosti da se upravo u tim biranim suzvučjima stope prošlost i sadašnjost, stare duše i mladi duh, slavonska ravnica i beskraj svijeta. Mia je svoju posvetu tamburaškoj ostavštini zamislila kao šetnju kroz neke od pjesama koje su je oblikovale i time zadužile, koje su joj u onim ranim, vrlo mladim danima ucijepile želju da nastavi taj davno započet niz, da i sama bar pokuša utkati sebe u tu istu tradiciju. No pritom je odlučila i ostati vjerna svom vlastitom izričaju, odnosno, ne odraditi puki copy-paste, pa čak ni u vidu kakve svoje osobne inačice tamburaške glazbe; ne, “Negdje u ravnici” je u biti tek još jedan album Mije Dimšić – u najpozitivnijem značenju te sintagme – sasvim uklopljen u njezinu poetiku i senzibilitet, a opet tako jasno tradicijski obojen, tako zvonko slavonski…

Tako da od prvih nota dobro nam svima znane balade “Zbog tebe” sve skupa zvuči… pa, tamburaški, iako tambure nema da zagospodari melodijom. Umjesto nje, pjesmu nosi fini klavirski vez i nenametljiva akustična gitara, baš kao logična poveznica četiri desetljeća starog originala Zlatnih dukata i Mijinog glazbenog puta, čime je omogućeno da pjesma govori praktički sama za sebe, potvrđujući tu univerzalnost kakva krasi svaki istinski snažnu i lijepu glazbu. Druga vrlo mudra odluka pri radu na albumu odnosi se na sam pristup snimanju, pa su tako pjesme snimane uživo u studiju, uz istovremenu svirku svih članova benda i bez nadosnimavanja, čime je postignut ležerni ton same izvedbe, prikladan samom materijalu. Ta neposrednost, proizašla iz takvog “zastarjelog” pristupa studijskom muziciranju prometnula se na koncu – osobito nakon više slušanja – kao temeljna odlika albuma “Negdje u ravnici”. Štoviše, dojma sam kako je upravo živa svirka omogućila ne samo fini fluid, već i prijelaz na rijetke brže pjesme, poput “Braca Rock ‘n’ Roll”, kao potpuno prirodan slijed, kao da slušamo efektno osmišljen intimistički koncert…

A taj koncert svoj prvi mali vrhunac ima već u naslovnoj pjesmi, koju je Mia “pozajmila” od svog ključnog suradnika Damira Bačića, a čiji egzotični pop-rock aranžman ovdje djeluje kao motor albuma i fini uvod u već spomenutu “Braca Rock ‘n’ Roll”, vrckavu priču o seoskom mladcu koji je, poput lika iz klasika grupe Stijene, tražeći kruh i sol pjevao rock ‘n’ roll te tragom idola Beatlesa pošao za daleku Englesku. Iako je ova potonja daleko od najboljih trenutaka odsviranih “negdje u ravnici”, baš u društvu pjesama s kojima čini ovaj album ona se doima čak samim srcem, ako već ne i dušom zbirke. Tim više što prevladava baladni materijal i polagani, opušteni glazbeni hod kojim nas Mia suvereno vodi kroz biranu pjesmaricu s okusom i mirisom ravnice, gdje se takvi iskoraci prema lepršavijem, čak, primjerice, kabaretskom dijelu spektra, poput “Prošle su mnoge ljubavi” iz repertoara Zvonka Bogdana, čine fino pogođenim vezivnim tkivom.

Jedan od vrhunaca albuma svakako je “Šumi, šumi, javore” Miroslava Škore, koja u Mijinoj izvedbi zvuči još krhkije i nježnije i gdje nenametljivi gitarski premazi uz pomoć klavirskih tipaka iz dobro nam znanog klasika s kraja osamdesetih izvlači fascinantan pop potencijal. Na sličan su način (re)interpretirane i druge balade, poput dirljive “Zid ruši vlaga, a čovjeka tuga” ili country-stilizacijama prebojanog šlagera “Dan koji se pamti” iz repertoara legendarnog Kiće Slabinca, dok u drugom dijelu albuma Mia, rekao bih, posve logički, daje više prostora i kolegama za mikrofonom, poput klape Intrade u “Nemoj, noći, brzo proći”, kantautora Marija Vestića u njegovoj tipično slavonskoj pripovijesti “Andrija Čordaš” i nezaobilaznog Stanka Šarića u “Divnim godinama” iz pjesmarice Najboljih hrvatskih tamburaša. Tu se napokon zaista čuju i tambure, kao i pedal-steel gitara, kao fini začini ionako nježno, fino tkanoj glazbenoj tapiseriji kojom su Mia Dimšić i društvo ispisali dojmljivo ljubavno pismo ne samo jednom podneblju ili konkretnom djetinjstvu i glazbenim uzorima, već tradiciji i njezinu značenju u cjelini. “Negdje u ravnici” tako je instantno postao – i zbog pogođenog trenutka (nakon nekoliko autorskih albuma) i zbog odabranog modusa operandi (živa svirka daleko bliža Mijinoj poetici nego samim originalima) – pravi mali klasik, svjedočeći sazrijevanje jednog vrijednog pop-talenta. Jer, udahnuvši već klasičnim slavonskim pjesmama dašak svog vlastitog izričaja i temperamenta, a da pritom ni na trenutak nije prešla u manirizam ili samodopadnost – naprotiv! – Mia Dimšić pokazala se glazbenicom zavidnog kalibra i duhom bogata izvođačko-autorskog zamaha.