29. TRAVNJA

Sveta Katarina Sijenska – mističarka koja je pomirivala zaraćene i koju su slušale i pape

Katarina Sijenska uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve. Mnogi su ju smatrali mističarkom i sveticom, u koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama.

Katarina Sijenska

Foto: Wikimedia

Katarina je rođena kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, u brojnoj obitelji, kao 25. dijete svojih roditelja. Otac Giacomo Benincasa bijaše ličilac, obitelj je dakle pripadala srednjem staležu. Katarinu je još kao malo dijete, upravo magično privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. Bog ju je već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 ili 7 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje, koje je zabilježio njen ispovjednik. Tada se Katarina tajno zavjetovala da se neće udavati.

Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je međutim bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo, odrezala si je kosu kao znak svog zavjeta. Takvo je ponašanje imalo u Sieni i pravnu posljedicu. Bila je to oznaka samostanskih djevica. Njena je obitelj reagirala oštro. Izgubila je svoju sobu i morala je zamijeniti otpuštenu sluškinju. Sve je zbunila svojim prihvaćanjem poniženja bez mrmljanja. U izolaciji je našla traženu jasnoću, svoj put. Razumjela je da ako nije moguće u svakoj kući imati osobnu ćeliju u kojoj bi živjela kontemplacijski život – ipak može stvoriti taj prostor sabranosti i susreta s Isusom u svom srcu. Ovdje je bila njezina Betanija u kojoj se u prisnom i prijateljskom razgovoru susretala sa svojim Zaručnikom i Presvetom Marijom. Katarina pažljivo promatra Isusovo srce da se nauči živjeti u skladu s Božjim planovima.

Katarina nudi svima nama da izgradimo u sebi u dubokoj tajni ćeliju – mjesto susreta s Bogom. Tamo ćemo učiti spoznati Gospodina svemira i otkrivat ćemo sebe u Bogu. Tamo ćemo se čistiti iz naše sebičnosti, tamo ćemo naći mir i snagu – čak i ako nam je život zaronjen u oluji svijeta. To je osobno doživjela i to je smatrala nužno za sve. Ona je rekla svjedoku svog života Raymondu de Capoue: “Ovu ćeliju srca vi također trebate svagda nositi sa sobom. Dok smo u njoj, neprijatelj nam neće nauditi!”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kasnije se izmirila s obitelji i pred njima je obnovila svoj zavjet. Otac joj je prvi dopustio da živi po savjesti. Odrekla se mesa a crveno stolno vino bi tako razrijedila da bi izgubilo miris i okus. Hranila se pretežito kruhom, povrćem i voćem. Na kraju tog teškog trogodišnjeg razdoblja događa se vjenčanje u vjeri: Isus govori Katarini: “Kćeri moja, misli o meni. Učini to a ja nikada neću prestati misliti o tebi.” Od tog trenutka Katarina ima jednu želju: još više sjediniti se s Gospodinom u mislima, djelovati u slozi s njegovim željama, sviđati mu se što više. Na takav način živi u velikoj prisnosti s Isusom. Njen ispovjednik Raymond piše da mu je rekla: “Gospodin mi govori tako kako ja sada govorim Vama.” Katarinin je život u stalnoj prisutnosti svog Zaručnika kojega vidi i kojega susreće u svakom čovjeku: zar nije svaki čovjek otkupljen Isusovom Krvlju prolivenom na križu?

U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. Ali, u jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj. Deset posljednjih godina života provest će na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge ljude da pomažu bolesnicima. Posjećivala je i zatvorenike u zatvoru. Svima je ulijevala pouzdanje. Nastojala je izmiriti zavađene rođake i obitelji. Pridružila se pokorničkim sestrama sv. Dominika koje su se zvale ‘Mantellate’ po svom dugom crnom plaštu. Dana 1. travnja 1375. nalazila se u crkvi sv. Katarine u Pisi, pa primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima.

Bila je pripadnica trećeg dominikanskog reda u koji su stupale udovice i zrele žene. Njihova zadaća bilo je služenje potrebama bližnjih. Katarina ima samo 18 godina kada prihvaća pokornički dominikanski habit. Oko nje postaje žarka zajednica. Ona će prirodno postati za mnoge duhovna majka. U ovoj grupi su muškarci i žene. Muškarci organiziraju odnose sa svijetom – brinu se za materijalne stvari i oni su njezini tajnici a žene se brinu za Katarinu koja izgara živeći pokorničkim životom te posjećujući bolesnike i služeći gubavcima s takvom ljubavlju, radošću i poštovanjem kako bi služila samom Gospodinu.

Vršeći svoju misiju Katarina se sve češće hranila Kristovim Tijelom i Krvlju. To je bio izvanredan kontakt sa Zaručnikom iz kojega ona crpi puninu sreće. Isus zna odgovoriti na njezinu ljubav: događa se da hostija sama leti iz svećeničkih ruku u njezine usne…

Katarina, koja je upoznala tajnu Isusova Srca po rani u boku – želi ljubiti kao Isus. Ona je njegova slika. Isus joj rekao: “Pokazujući vam otvoren bok htio sam da vidite otajstvo mojega srca, da shvatite, da vas ljubim mnogo više nego to vidite u mojim privremenim patnjama. Kada su iz mog bola potekle krv i voda pokazao sam vam da ste primili krštenje: vodom, ipak po zaslugama krvi. Baš je zato iz rane potekla voda i krv. … Prihvaćajući vašu narav postao sam sličan vama. Zato se već ne zaustavljam da radim s vama na tome da budete meni što slični koliko najviše možete. Pokušavam obnoviti u vašim dušama, na putu u nebo, sve što se dogodilo u mome Tijelu.” Katarina veli da Bog stvarno želi nas cijepiti – kao u trs divlje loze – u svoju božansku narav. Kada se naša loza “prihvati” – plodovi su divni.

Katarina nije bila učena i nije znala pisati, a svoja je pisma diktirala trojici tajnika, brzo, jasno, bez odmora. Sačuvano je 380 diktiranih pisama. Pisma je slala moćnicima svoga vremena, ali i svojoj majci, zatim nesavjesnim političarima, opaticama, sestrama trećeg reda i ljudima svih staleža i poziva. To su strastvena, svrsishodna, neustrašiva pisma – savjest njezina vremena. Nije poučavala nego je zahtijevala. Bila je velika opominjateljica i savjetnica. Uronjena u zanosno viđenje služila se uobičajenim oblikom dijaloga između Boga i čovjeka. Pišući je zaboravljala na svoje bolove jer bila je prilično boležljiva.

Imala je i proročki dar. Njezina pisma će postati ne samo biserima talijanske književnosti, nego će prije svega promijeniti mnoga srca. “Molim vas – piše Petru Maconi – skidajte iz sebe navezanost na bilo koje stvorenje, na mene kao prvu – preobucite se u Božju ljubav!” Petar će postati generalnim ministrom reda kartuzijanaca i Crkva će ga proglasiti blaženim.

Svima se ipak nije sviđao njezin život. Pretpostavljali su da se ističe i da želi popularnost, da je licemjerna i histerična, a o njezinim ekstazama govoreno da je to “po đavlu”. Oni koji su bili umjereni govorili su da nije razborita. Tako su ju u dvadeset sedmoj godini na Duhove 1374. godine pozvali pred inkvizicijski sud u Firenci. Nisu oni ipak našli nikakve hereze niti pogreške u njezinim pismima ili govorima. Nije se radilo samo o dokazivanju nevinosti Katarine, nego da pobijedi Krist.

Naime, njezin je radikalizam izazvao zavist, sumnjičenja i optužbe. Pozvali su je svjedočiti svoju pravovjernost i opravdati svoj način života. Saslušanje je pokazalo neosnovanost svih sumnjičenja. Svi su ostali pod jakim dojmom njezine osobe. Već samim pogledom uspijeva mnoge zbuniti te se stide svoga grešnog života i puni kajanja ispovijedaju grijehe. Isto tako djeluju i njezina pisma koja šalje gotovo po cijelom svijetu.

Rekli smo da je Katarina mističarka Crkve, a time smo htjeli reći da je kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. Zato je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga sklone i upravo moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše “babilonskim sužanjstvom”. I Grgur XI. i Urban VII. su joj povjeravali diplomatske zadaće u složenoj talijanskoj politici. God. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Sveta Katarina je malo pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. Kad je posredovala u sukobu između pape i grada Firenze, zamalo je poginula za vrijeme pljačke grada. Raskol će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu u 33. godini. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: “Sangue, sangue!” – Krv, krv! Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija štuje sv. Katarinu Sijensku, uz sv. Franju Asiškoga, kao svoju prvotnu zaštitnicu. Svetom je proglašena 29. srpnja 1461.

Sveta bi Katarina Sijenska običavala govoriti: “Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!” Istina je to što ju je bila naučila kroz krv, znoj i suze, ne u samoći pustinje, već vlastita doma – u onome što je nazivala “kućom samospoznaje”. Potrebno je biti uistinu svet da bi se tako jasno upoznala istina što je mi ostali ne vidimo poradi oholosti i predrasuda. Zla svijeta o kojima svaki dan slušamo na radiju ili gledamo na televiziji tek su izvanjsko očitovanje zla koje leži u svima nama. Pa ipak, umišljeni se ljudi silno uvrijede kada im se kaže kako je izvor strahota ovoga svijeta upravo u njima samima. Oni vole misliti kako s njima nemaju baš nikakve veze, već su one tamo negdje gdje ih mogu riješiti stručnost i zalaganja “homo sapiensa”.

Molitva sv. Katarine

Isuse, ti si dobrota, ti si ljubav!
Darovao si svoj život da mi imamo milosni život.
Dao si da se tvoje tijelo razapne na drvo svetog križa.
Prikazao si se kao žrtvovani Jaganjac koji prolijeva Krv za nas.
U Krvi si nas nanovo rodio za život milosti.
Dobri Isuse, duša mi žeđa okupati se i zaroniti u tvoju Krv.
Jer u Krvi ona nalazi izvor milosrđa, dobrotu, vatru, istinsku pobožnost;

Krv pomiruje našu krivnju; u Krvi milosrđe nalazi svoju hranu; u Krvi se topi naša tvrdokornost; u Krvi naši gorki trenuci postaju slatki i teško breme lako. U tvojoj Krvi, o Kriste, rastu kreposti. Zato i moja duša želi biti njome potpuno opojena da se tako može obući pravim krepostima.

Sveci.net | Bitno.net

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 29. travnja 2019.

Možda vam se svidi