Društvene mreže su zamišljene kao mjesto koje čovjeka tjera da stalno traži nove sadržaje, ili točnije rečeno nove podražaje. Tek nakon što smo vidjeli jedan video koji je predstavljen kao „najzabavniji ikada“ stižu drugi, treći, stoti… zbog kojih se onog prvog više niti ne sjećamo.

Ipak, ako u nama postoji još ponešto skrivene ljudskosti ponekad ćemo uočiti nešto što će nas istinski zamisliti, ili uznemiriti i ostati s nama duže od nekoliko trenutaka. To mi se dogodilo prije nekoliko dana i stvar bih htio podijeliti s vama iz više razloga.

Naime, vrteći po „naslovnici“ svoga Facebooka, ugledao sam video koji prikazuje svezanog muškarca i drugog koji mu prilazi brenerom te mu otvorenim plamenom pali tetovažu na nozi pri tome ga vrijeđajući. Nesretnik je bio toliko prebijen od batina da nije niti trznuo na nešto što bi svakoga čovjeka u normalnoj situaciji natjeralo na prilično snažnu reakciju.

„Pa to je mučenje“, pomislih. Nikada prije nisam vidio mučenje čovjeka, barem ne ovako brutalno i ovako nedavno jer se stvar dogodila prije par dana, a ne prije nekoliko desetljeća. Nekako čovjek stvar drugačije osjeća kada zna da se događaj zbio nedavno i kada čovjek koji ga je trpio još uvijek živo osjeća njegove bolne posljedice.

Još bizarnijim mi se učinila činjenica da su mučitelji odlučili snimati događaj i nekim svojim kanalima omogućiti da se objavi na društvenim mrežama. Pomislih „Zar ih nije strah da će drugi razotkriti što su činili kad se već ne boje dragog Boga i za čovjeka ne mare?“

No, tada sam shvatio: pa mučitelji su pripadnici jedne hrvatske navijačke skupine, pa ako nakon silnih tučnjava, razbijanja, kršenja zakona i dalje nisu snosili dovoljne pravne sankcije koje bi ih odvratile od toga da nastave s nasilništvom, u čemu je problem da se i sazna da su nekoga mučili. Oni znaju i mi znamo da smo kao društvo prihvatili da postoji određena skupina ljudi kojoj se nasilje tolerira i s time smo pomirili. Ceh će platiti neki sličan nesretnik ili neki vlasnik kafića čija su se stakla našla u krivo vrijeme na krivom mjestu: mi nećemo i zato se previše oko toga niti ne uzrujavamo.

No, unatoč tom našem „mirenju“, moram priznati da sam ipak ostao zgrožen na koliko je malo osude prizor mučenja naišao u našoj javnosti, i koliko je doživljen kao nešto što se „događa“. Jer, cijeli sam život slušao kako smo mi Hrvati i u jeku rata na najljudskiji način postupali sa zarobljenicima od kojih su neki i pucali na nas, kako smo im čak i rane povijali, a tegobna svjedočanstva ljudi koji su preživjeli mučenja trebala su u nas usaditi odbojnost i prema samoj pomisli na takvo što. Porazno je da sada, godine 2026. kada nitko na nikoga ne puca, mi koji smo si kao narod toliko tepali, jednostavno šutke prelazimo preko javno objavljenog mučenja čovjeka i ono nas ne pogađa.

Pokušao sam pronaći barem jednu osudu ovog čina, kojeg su prenijeli svi relevantni portali, od strane neke javne osobe (jer nemam vremena pretraživati sve nejavne osobe), ali ne nađoh je: niti među onima koji se inače „hrabro“ bore protiv Billa Gatesa i svjetskih zavjera, niti među onima koji su inače jako „osjetljivi“ kada obranu ljudskih prava treba pretvoriti u vlastitu promociju. Jednostavno se čini da nitko nije našao interesa braniti ljudsko pravo čovjeka kojeg je navijačka skupina osudila, a to puno govori o potpunom pomanjkanju građanske hrabrosti u našem društvu koje se polako pretvara u našu rak-ranu.

Znam da ima i onih koji opravdavaju ovo mučenje činjenicom da u navijačkom svijetu postoji određeni „kodeks“ i da oni koji nisu u tom svijetu ne razumiju što pričaju kada komentiraju navijačka zbivanja. Njihov stav proizlazi iz teškog moralnog relativizma, po kojem se u određenim područjima moralni zakon „suspendira“ i ustupa mjesto „pravilima struke“. Onima koji tako razmišljaju moram reći da iako nisam ginekolog i dalje imam pravo reći da je pobačaj nemoralan, iako nisam poduzetnik, imam pravo reći da čovjek treba dobiti plaću za svoj rad i iako nisam član nijedne navijačke skupine imam pravo reći da je Božji (pa i ljudski) zakon iznad nekakvog „kodeksa“ i da nije dozvoljeno mučiti čovjeka.

Vjerojatno ste primijetili da sve dosad nisam napisao ništa o tome zašto se čovjek našao na mučeničkoj stolici, i namjerno sam tako napravio. Jer je u ovom slučaju „kontekst“ nebitan. Mučenje uvijek treba biti zabranjeno i izražavati naše zgražanje. Osim toga, sve informacije koje smo dosad dobili u javnosti dobili smo od mučitelja, bez da je isprebijani nesretnik išta uspio reći o svemu. No, glavna je činjenica da ovo nije tekst o mučiteljima, koliko god se grozim njihovog činom, nego o nama. Nama koji smo očito toliko moralno utrnuli da i čovjek koji trpi nesnosnu bol dobije tek nekoliko trenutaka naše pažnje i onda prelazimo na idući video o mačkama, ili nečiji status o tome kako je pripremio biftek na drugačiji način nego što to obično čini.

Ne smije tako biti. Ako smo katolici i ako nas zanima ono što su posljednji pape govorili o grijesima našeg društva onda bi nam trebalo biti jasno da je na prvom mjestu nezainteresiranost za drugog čovjeka, koja se u ovom slučaju, očitovala na radikalan način. Jer, kakav je smisao naših odlazaka na križne putove u ovo korizmeno vrijeme, lupanja o prsa, i poklecanja koljenima, ako i dalje ne vidimo da je Krist patio s tim čovjekom na mučeničkoj stolici, bez obzira kakva je njegova biografija. Kakav je smisao vikati „Gospodine, Gospodine“, pa sve da i zloduhe izgonimo u njegovo ime, ako ćemo na kraju čuti „što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste“.