LIJEPA IMENA SNAŽNOG ZNAČENJA

12 prekrasnih svetačkih imena za djevojčice

Veronika, Monika ili Rita samo su neka od prekrasnih svetačkih imena koje možete dati svojim djevojčicama…

Donosimo popis od 12 prekrasnih i znakovitih ženskih imena koja možete dati svojoj djeci.

1. Brigita – snažna, blistava

Postoji nekoliko tumačenja značenja imena Brigita. Prema jednima ime dolazi od keltske riječi bryd – uzvisina, uzbrdica, po drugima od keltske, odnosno irske, riječi brigh koja znači moć, sila, snaga, jakost, krepost, dok Nijemci kažu kako je u pitanju starovisokonjemačka riječ koja u prijevodu glasi krasna, sjajna, znamenita, blistava. U hrvatskom području pojavljuje se kao Brigita s inačicama Biga, Briga, Gita i Ita.

U kalendaru Crkve najpoznatija je svakako sveta Brigita, franjevačka trećoredica i zaštitnica Europe, rođena 1303. u Finsteru, u Švedskoj koja je tri stotine godina ranije prigrlila kršćansku vjeru. Suprug joj se zvao Ulf i bio je upravitelj važne oblasti švedskog kraljevstva, a u braku su proveli dvadeset i osam godina. Rodilo im se osmero djece, od kojih se drugorođena Karin (Katarina) časti kao svetica. Uz svoju suprugu, Ulf je naučio poboljšati svoj karakter i napredovati u kršćanskom životu. Nakon muževe smrti, Brigita se odlučila odreći drugog braka kako bi produbila jedinstvo s Gospodinom molitvom, pokorom i djelima ljubavi. Pošto je razdijelila sva svoja dobra siromašnima, trajno se nastanila u cistercitskom samostanu u Alvastri, premda nikada nije položila redovničke zavjete. Tu su započele Božje objave koje će je pratiti ostatak života. Brigita je bila svjesna da joj je tim darom Gospodin ukazao osobitu ljubav. Dobro je znala da svaka karizma ima za cilj izgrađivati Crkvu. Upravo zbog toga su razloga brojne njezine objave, od čega neke čak u obliku strogih opomena, bile upućene vjernicima njezina doba kao i predstavnicima vjerskih i političkih vlasti, kako bi dosljedno živjeli svoj kršćanski život. No ona je to uvijek činila s uvažavanjem i punom vjernošću prema crkvenom učiteljstvu, a nadasve prema nasljedniku apostola Petra.

Godine 1349. Brigita je zauvijek napustila Švedsku i pošla na jubilejsko hodočašće u Rim, ali i sa željom da od pape dobije odobrenje za pravilo redovničke zajednice koju je kanila osnovati, a koja će se zvati po Presvetom Spasitelju i biti sastavljena od redovnika i redovnica pod vlašću opatice. Iz Rima se uputila na hodočašće talijanskim svetištima, osobito onom u Asizu, rodnom kraju svetog Franje, prema kojem je Brigita uvijek gajila veliku pobožnost, a 1371. godine, u društvu svoje duhovne djece, skupine koju je nazivala “Božji prijatelji”, pošla je u Svetu zemlju. Umrla je 1373., prije nego se papa Grgur XI. definitivno vratio u Rim. Bila je privremeno pokopana u rimskoj crkvi svetog Lovre u Panisperni, ali su 1374. njezina djeca Birger i Karin vratili posmrtne ostatke u domovinu, u samostan u Vadsteni, sjedištu Reda koji je osnovala sveta Brigita, a koji se ubrzo veoma proširio. Papa Bonifacije IX. ju je 1391. svečano proglasio svetom dok ju je sveti Ivan Pavao II. godine 1999. proglasio suzaštitnicom Europe.

Katolička Crkva njezin spomendan slavi 23. srpnja.

2. Veronika – nositeljica pobjede / istinski lik

U katoličkom kalendaru nalazimo nekoliko svetica ovoga imena. Najpoznatija je Veronika koju predaja smatra jednom od žena koje su pratile Isusa na križnom putu. Prema predaji, ova je hrabra žena pristupila Isusu i svojim platnom obrisala okrvavljeno i ispljuvano lice. Za nagradu joj je Gospodin uzvratio Svojim likom utisnutim na platnu. Veronikino platno, kao i sam događaj, nema izravnu potvrdu u Evanđeljima. Njezino se ime pojavljuju tek u 4. i 5. stoljeću, u apokrifnom spisu “Djela Pilatova”, gdje se Veronikom naziva žena koju je Isus izliječio od krvarenja. Još kasnije djelo, “Pilatova smrt”, sadrži sve elemente koje prihvaća kršćanska predaja o Veroniki i o njezinom milosrdnom djelu.

Neki smatraju da ime Veronika zapravo proizlazi iz latinske složenice vera icona, što na hrvatskom znači istinski lik, koji se s vremenom vezao uz relikviju Svetog platna. U latinskom prijevodu “Djela Pilatovih” žena nosi ime Veronika, a u grčkom izvorniku ime Berenika, što bi se hrvatski moglo prevesti kao nositeljica pobjede. Radilo bi se dakle o izmišljenom imenu koje je nastalo iz povezanosti sa svetim predmetom.

U katoličkom kalendaru nalazimo svetu Veroniku Giuliani, rođenu 27. prosinca 1660. u Mercatellu, u dolini Metauro u Italiji. U dobi od sedam godina ostala je bez majke, a otac se seli u Piacenzu gdje obnaša službu glavnog upravitelja carinarnica Parmske grofovije. S vremenom u njoj raste želja da posveti život Kristu, te sa 17 godina ulazi u strogu klauzuru samostana kapucinskih klarisa u Città di Castellu, čime započinje njezin put suobličenja Kristu po mnogobrojnim pokorama, velikim trpljenjima kao i nekim mističnim iskustvima vezanim uz Isusovu muku: krunjenje trnovom krunom, mistično vjenčanje, rana na srcu i stigme. Godine 1727., nakon vrlo teške smrtne borbe koja je trajala 33 dana i koja je kulminirala dubokom radošću, preselila se u vječnost, a njezine su posljednje riječi bile: “Našla sam Ljubav, Ljubav se dala vidjeti! To je uzrok moje patnje; recite to svima, recite to svima!”

Liturgijski spomen svete Veronike je 4. veljače, dok spomendan svete Veronike Giuliani Crkva slavi 10. srpnja.

3. Katarina – uvijek čista

Ime Katarina kratica je grčkog oblika Aikatheríne. Na starogrčkom ái znači uvijek, a kathará znači čist. Ime Katarina stoga prevodimo uvijek čista, a nalazimo ga među svim kršćanskim narodima. Hrvatske su inačice Kata, Katica, Kaja, Katja, Kaca, Katka, Trina, Rina.

U crkvenom kalendaru nalazimo nekoliko svetica imena Katarina. Najpoznatija je zasigurno Katarina Aleksandrijska – zaštitnica filozofa, teologa, učitelja i branitelja vjere, koja je mučeničkom smrću posvjedočila svoju vjeru u Krista 307. godine u vrijeme progona kršćana.  Njezin je životopis s vremenom pretvoren u pobudnu predaju.

Katarina je potjecala iz ugledne obitelji, neki kažu i kraljevske. Neki ju je pustinjak poučio u kršćanskoj vjeri, te ju krstio. Bilo je to vrijeme trojice careva koji su Rimsko carstvo međusobno razdijelili. Aleksandrija je bila pod vlašću Maksimina II., koji je oštro progonio kršćane. Katarina, mudra i lijepa djevojka, jednoga je dana prosvjedovala pred carem što progoni kršćane. Iznenađen njezinom rječitošću, car ju je izveo pred učene filozofe koje je uvjerila u kršćanske vrijednosti. Razbješnjeli car zbog toga je najprije pogubio svoje filozofe, a ne mogavši slomiti Katarinu, dao je načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. Ali to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava. Prema legendi koja je obišla cijeli svijet, anđeli su tijelo svete Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan svete Katarine koji postoji još i danas. Sveta Katarina je zaštitnica djevojaka, sveučilišta i studenata, filozofa i znanstvenika, tiskara i knjižničara. Ona je jedna od najslavnijih kršćanskih svetica čije se ime i danas često daje ženskoj djeci.

Spomendan svete Katarine Aleksandrijske slavi se 25. studenog.

Osim svete Katarine Aleksandrijske u crkvenom kalendaru nalazimo i svetu Katarinu Sijensku (29. travnja), veliku mističarku i naučiteljicu Crkve, te svetu Katarinu de Ricci (13. veljače) – talijansku dominikanku i mističarku koja je na rukama i nogama nosila Isusova rane, te rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života.

4. Helena/Jelena – sjaj/blistavost

Ime Helena/Jelena je izvorom grčko ime nastalo prema grčkoj riječi heláne, heléne, što u prijevodu znači baklja, sjaj, blistavost.

Sveta Helena/Jelena bila je majka cara Konstantina Velikoga, kojega povijest pamti po zaustavljanju progona kršćana, proglašenjem kršćanstva “dopuštenom religijom” Milanskim ediktom 313. godine. Nakon što je sin Konstantin naslijedio oca, pozvao je svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta, omogućio joj slobodan pristup carskoj riznici, njezino ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Svoj položaj Helena je iskoristila kako bi činila dobro.

Crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.

Sveta Helena/Jelena bila je doista prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju, pa je 326. s mnogo pobožnosti hodočastila u Svetu Zemlju, kako bi obišla sveta mjesta koja je svojim životom posvetio naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Prema predaji s kraja 4. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, sveta Helena/Jelena dala je kopati po Kalvariji, te ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke.  Na mjestu pronalaska križa dala je podići baziliku Svetog groba.

Sveta Helena/Jelena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu, negdje između 328. i 330. godine. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu.

Katolička Crkva njezin spomendan slavi 18. kolovoza.

5. Monika – osamljena/ona koja upućuje i opominje

Postoje različita tumačenja značenja imena Monika. Riječ monica inačica je talijanske riječi monaca što znači redovnica, monahinja, a izvorno dolazi od pučkolatinske riječi monicus, odnosno grčke riječi monahós koja u prijevodu glasi onaj koji živi sam, osamljen, pustinjak(inja). Neki tumači ovo ime povezuju s latinskim osobnim imenom Monna, što na starotalijanskom mona i monna znači mati, nevjesta, a riječ je nastala od madonna u značenju gospođa, lijepa žena, što je i počasni naslov za Bogorodicu s djetetom Isusom. Neki ovo ime izvode iz latinske riječi moneo, u prijevodu opominjem, upućujem.

Sveta Monika rođena je u Tagasti, u sjevernoj Africi u kršćanskoj obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje, no unatoč dobrome odgoju, Monika se kao mlada djevojka odala piću. To je trajalo sve dok je stara sluškinja u prepirci nije nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane. Udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije koji još nije bio kršćanin, a po naravi je bio vrlo čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Nažalost, bračnom nevjernošću i preljubom nanio je svojoj ženi veliku bol, no ona ga je i dalje nastojala obratiti Kristu. Govorila mu je o Njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa, nije mogla ne djelovati na njezina muža. Konačno, postao je katekumen, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo, te velike žene, u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. Kada je ostala bez muža Moniki je bilo 40 godina i tada je započelo njezinih najtežih 16 godina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja i krštenja u Milanu 24. travnja 387. Nakon toga, Monika i Augustin uputili su se put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla.

Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

Spomendan svete Monike slavi se se 27. kolovoza.

6. Terezija – žiteljka otoka Thera/obrana, zaštita

O značenju imena Terezija ima nekoliko mišljenja. Jedni porijeklo vide u grčkom izrazu theríondivljač koja se lovi. Drugi se pozivaju na sagu o Therasu, sinu Auteziona iz Tebe, velikom lovcu, koji je naselio otok Kalisto pa je otok po njemu dobio ime Tera/Thera, danas Thira. Treći ime tumače grčkom riječju therésis, u prijevodu obrana, zaštita.

U kalendaru Katoličke Crkve nalazimo dvije, odnosno tri svetice koje nose ime Terezija. Prva od njih je sveta Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve čiji bismo život mogli nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. Sveta Terezija Avilska bila je obnoviteljica karmelskog reda i naučiteljica Crkve. Rođena je u kastiljskom gradu Avili 1515. godine u kršćanskoj obitelji s brojnom djecom. S dvadeset godina otišla je u samostan karmelićanki u kojem živi prosječnim duhovnim životom. S 40 godina Terezija započinje novi život osobno te je slijedi sve veći broj sestara. Njezinom zauzetošću dolazi do reforme Karmela, nastaju tzv. bosonoge karmelićanke. Obilazi mnoge karmelske samostane provodeći reformu Reda, ženskog a i muškog. U tome je imala podršku svetog Ivana od Križa. Posljednjih dvadesetak godina života Terezija je doživjela velika mistična iskustva. Po zapovijedi svog ispovjednika opisala ih je u svojim uglavnom autobiografskim djelima. Postala je osoba molitve kojoj za Boga nije ništa teško učiniti. Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: “O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.”

U kalendaru Crkve nalazimo i svetu Tereziju od Djeteta Isusa, popularno nazvanu “Mala Terezija” zbog usporedbe sa svetom Terezijom Avilskom. Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873. u gradiću Alençonu, u Normandiji. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Nakon smrti majke otac udovac se sa svojih pet kćeri seli 1887. godine u Lisieux. Kao djevojčica je čudesno napredovala u duhovnom životu. Bez posebnoga papina dopuštenja je s petnaest godina u Lisieuxu stupila u karmelićanski red. Živjela je kratko, ali vrlo intenzivnim i dubokim duhovnim životom. Njezinu duhovnost prozvali su Mali put svete Terezije, a njime je pokazala kako se svetost može postići vršeći s vjerom i ljubavlju male svakodnevne dužnosti. Po nalogu poglavarice napisala je vlastiti životopis “Povijest jedne duše”. Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: “Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama.” No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama. Sveta Mala Terezija umrla je 1897. godine na glasu svetosti, a njezino se štovanje brzo proširilo širom Crkve. Zbog njezinih vrijednih spisa proglašena je naučiteljicom Crkve 1999. godine.

Svetu Tereziju Avilsku Crkva slavi 15. listopada, dok se spomendan svete Terezije od Djeteta Isusa slavi 1. listopada.

U crkvenom kalendaru nalazimo još jednu sveticu imena Terezija. Riječ je naravno o svetoj Majci Terezi ili Tereziji čiji spomendan Crkva slavi 5. rujna. Sveta Majka Terezija rođena je 26. kolovoza 1910. u Skopju u albanskoj obitelji Bojaxhiu kao posljednje od troje djece. Kad je imala tek jedan dan, krštena je kao Agneze Gonxha. Još je kao učenica odlučila posvetiti se Bogu i otići kao misionarka u Indiju. U Irskoj 1928. godine ulazi u Red sestara od Loreta, a 1929. putuje u Indiju, radeći ondje 20 godina kao učiteljica. U svakodnevnom dodiru s indijskom stvarnošću procijenila je da samostanski angažman nije dovoljan, da je bijeda u Indiji tako beskrajna, a sirotinja toliko prepuštena sebi, poglavito u bolesti i smrti pa je 1948. zahtijevala da izađe iz samostana na ulice. Dopustili su joj pa je sama kao redovnica pošla među najsiromašnije u Kalkuti, odjenuvši se u običan sari i uz samo četiri rupije uza se. Uskoro je dobila odobrenje nadležnog biskupa da započne s novom družbom Misionarki ljubavi koja je počela s radom 1950. godine. Majka Terezija i njezine sestre posvetile su se prvo zapuštenoj djeci te umirućima i drugima teškim bolesnicima, počevši od gubavaca. Pravilo reda zasnovano je na jednostavnom geslu: “Služiti siromašnima da bi se služilo životu.” Majka Terezija živjela je iz dana u dan živu kršćansku vjeru koja je u konkretnim slučajevima pozivala na ljubav, mir i oprost, a osuđivala mržnju, osvetu i zlo. Indija ju je prisvojila kao idealnu kćer, a Nobelova zaklada iz Osla dodijelila joj je 1979. godine Nobelovu nagradu za mir. Ta je sićušna pognuta starica cijelim svojim životom bila živi znak Božje ljubavi među ljudima, osobito prema najsiromašnijima i odbačenima.

Majka Terezija iz Kalkute svojim životom je potvrdila da je mogla imati otvorene ruke za siromahe i patnike jer ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a služiti čovjeku za nju je značilo učiniti nešto lijepo za Boga. Govorila je: “Radost je molitva, radost je snaga, radost je ljubav, radost je mreža ljubavi kojom možete doći do duša. Bog ljubi onoga tko radosno daruje. Više daje koji s radošću daje. Najbolji način da očitujemo svoju zahvalnost Bogu i ljudima jest radosno prihvaćanje svih stvari. Ne dopustite da išta žalosno uđe u vas što bi moglo biti razlog da zaboravite radost Krista Uskrsloga.”

7. Ruža – ruža

Ime Ruža doslovan je prijevod latinske riječi rosa.

U kalendaru pronalazimo nekoliko svetica koje su nosile ime Ruža. Najprije je tu Ruža iz Viterba, svetica iz 13. stoljeća koja je još kao dijete imala mistične doživljaje, a prema predaji, u dobi od svega tri godine uskrisila je majčinu sestru. Voljela je hraniti ptice kruhom, što su joj zbog neimaštine priječili. Jednom prilikom uhvatili su je dok je u pregači nosila kruh, ali Bog je učinio čudo i kruh se pretvorio u pregršt ruža. Drugom prilikom išla je na izvor po vodu i razbila je vrč. Čudesno ga je sastavila. Voljela je odlaziti u crkvu svetog Franje i slušati propovijedi Male braće, koje bi zatim u susretu s prijateljicama prepričavala.

Na blagdan svetog Nikole godine 1250. u teškoj bolesti Ruža je doživjela viđenje. Ukazale su joj se duše bliskih preminulih osoba, a potom i Majka Božja. Gospa ju je ozdravila i potakla da se priključi franjevačkom svjetovnom redu. Počela je propovijedati i pozivati sve kršćane na pokoru i pokajanje, upozoravajući ih na opasna krivovjerja koja su prijetila jedinstvu Crkve, te su čak uspjela poremetiti i mir Viterba. U toj buci proturječnih glasova jasno se razabirala jednostavna, čista i svakoga interesa oslobođena riječ mlade trećoredice Ruže, koja je pozivala na povratak Kristu, te ljubav i poštovanje prema Crkvi. Pokušala je ući i u red klarisa, ali nije bila primljena. To ju je teško pogodilo, te se nedugo nakon toga razboljela, preminuvši 6. ožujka 1252. s nepunih 18 godina života. Gospodin je proslavio ovu veliku čudotvorku darom neraspadljivosti tijela.

Druga svetica istoga imena je Ruža Limska – prva svetica američkog kontinenta. Rođena je u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela, no jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice, nalik na ružu, prozva je Ružom, što je prihvatila i cijela obitelj. Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala. Odbila je udaju i posvetila se Gospodinu Isusu. Zauzeto je činila pokoru koju je ljubavlju prožela. Slijedila je svetu Katarinu Sijensku pa je osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Skrbila se o siromasima, a molitvom je podupirala misijsko djelovanje franjevca svetog Franje Solana. Živjela je samo 31 godinu, ali dovoljno za jedan svet život. Umrla je 24. kolovoza 1617. ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi: “Isuse, Isuse, ostani kod mene!” Papa Klement X. proglasio je 12. ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario.

Spomendan svete Ruže iz Viterba slavimo 4. rujna, a svetu Ružu Limsku slavimo 24. kolovoza.

8. Klara – jasna/svijetla

Ime Klara nastalo je od latinskog pridjeva ženskog roda clara, što znači jasna, glasna, zvonka, svijetla, čista, bistra, slavna.

Najpoznatija svetica koja nosi ovo ime je sveta Klara Asiška, utemeljiteljice Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi – rođena u Asizu 1193. ili 1194. godine. Najvažniji datum Klarina života bila je Cvjetnica 1211. ili 1212. godine. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i sveti Franjo, bila krštena. Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum i prihvati evanđeoski ideal sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva. Potom ju je sklonio kod benediktinki sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, a na koncu u samostan Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – “siromašnim gospođama” kako ih je zvao sveti Franjo – sve do svoje smrti 1253. godine. Papa Inocent IV. pohodio ju je na smrtnoj postelji i kad ga je zamolila oproštenje svih grijeha, rekao je: “O kad bi meni bilo potrebno samo toliko oproštenje!” Prema zapisu Tome Čelanskog, sav se Asiz skupio na njezinu sprovodu. Bio je prisutan i Papa i njegov dvor. I kad je trebala započeti sprovodna svečanost, Papa je naredio da se ima moliti Časoslov o djevicama, a ne o pokojnima. Činilo se da ju je kanonizirao prije nego što joj je sahranjeno tijelo.

Svetu Klaru Asišku Crkva slavi 11. kolovoza.

9. Agneza/Janja – nevina, nedužna/janje

Ime Agneza dolazi iz grčkog i latinskog jezika. Grčka riječ hagné znači čist, nevin, nedužan, dok latinska agnus znači janje od čega dolazi i hrvatski oblik imena: Janja.

Sveta Agneza ili Janja jedna je od najslavnijih kršćanskih djevica i mučenica koja je postala zaštitnicom djevojačke nevinosti, i čije je ime ušlo i u prvu euharistijsku molitvu, u litanije Svih svetih.

Stara kršćanska predaja kaže da je sveta Agneza bila kći odlične patricijske obitelji, odrasla u bogatstvu, sjaju i raskoši. Još kao djevojčica postala je kršćanka. Toliko se oduševila Kristom da se zavjetovala na djevičanstvo. Tu započinju njezine nevolje. Zaprosio ju je za svoga sina sam prefekt grada Rima. Budući da je odbila prošnju, mladi se prosac uvrijedio i bolje ispitao zašto je Janja tako postupila. Kad je otkrio da je kršćanka, prijavio ju je sudu.

Ni najteže prijetnje nisu mogle mladu djevojku odvojiti od vjere u Krista. Pogubili su je mačem oko 304. godine. Zadivljuje što je sve to junački podnijela u svojoj gotovo djetinjoj dobi, od 12 godina. Iako tjelesno mlada, duhovno je bila posve zrela i time postala uzor mnogima. Pobožna predaja kaže da se osam dana nakon svoje smrti ukazala svojim roditeljima, držeći janje u rukama. Tješila ih je pokazujući im slavu koju je zadobila svojom mučeničkom smrću.

Sveta je Janja zaštitnica ženske mladeži, a mnoge su se djevojke po njezinu primjeru oduševile za djevičanstvo i posvetile svoj život Isusu, božanskom Zaručniku.

Njezin spomendan slavi se 21. siječnja

10. Matilda – sila, moć + bitka

Ime Matilda u naše je krajeve došlo s njemačkih područja i ondje ima dva oblika: Mathilde i Mechthilde. Sastavljeno je od dviju starovisokonjemačkih riječi: machtsila, moć, i hilta ili hiltjabitka. U nas od imena Matilda dolaze inačice Matildica, Ilda, Ildica, Tila, Tilija, Tilka, Tilda.

U crkvenom kalendaru nalazimo svetu Matildu Saksonsku koju, premda nije službeno proglašena svetom, Nijemci štuju kao prvu svetu kraljicu. Rođena je oko 895. godine u Saskoj. Roditelji su je još kao dijete predali jednoj ženskoj redovničkoj ustanovi na odgoj. Glas o njenoj ljepoti i sposobnostima brzo se proširio pa je jednoga dana vojvodski sin zaprosio njenu ruku. Matilda je u braku rodila petero djece, a uz muža je postala ne samo vojvotkinja, već i kraljica i majka čitave Saske. Dok je kralj ratovao, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane. Kako je silno voljela muža, njegova smrt silno ju je ražalostila te je utjehu tražila u vjeri. Za nasljednika na prijestolju izabran je Matildin najstariji sin Otona poznatiji kao Oton I. Veliki. Majka mu je bila dobra savjetnica, a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Nakon smrti sina Henrika, Matilda se odrekla kraljevskih počasti i živjela povučenim udovičkim životom. Svoj uzorni život Matilda je završila 14. ožujka 968. godine. Svetičin se blagdan slavi na današnji dan u biskupijama: Paderborn, Fulda i München. U bečkoj katedrali nalazi se jedan njezin kip koji potječe iz XV. stoljeća. Mnoge je slike prikazuju u njezinoj zauzetoj karitativnoj djelatnosti.

U crkvenom kalendaru sveta Matilda slavi se 14. ožujka.

11. Agata – dobra

Ime Agata dolazi od grčke riječi agathé, što u prijevodu znači dobra. Hrvatske inačice imena su Aga, Agica, Agi, Gaća, Gaga, Gata, Tijana, te ime Dobrila.

Sveta Agata rođena je u prvoj polovici III. stoljeća na Siciliji, u gradu Palermu ili Cataniji. Pretrpjela je mučeništvo za vrijeme cara Decija 5. veljače 251. godine. Prema legendarnim podacima potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Već kao djevojčica učinila je zavjet djevičanstva. Da ga obrani, morala se mnogo boriti, ali je iz svih borbi izašla kao pobjednica.

Kad je objavljen Decijev ukaz protiv kršćana, neki Kvintijan, magistrat, znajući da je Agata kršćanka, dao je nalog da je uhvate i povjere nekoj pokvarenoj ženi, Afrodiziji, vlasnici bordela, koja je čak i svojih devet kćeri unovčila bludništvom. Njezin je zadatak bio pokvariti Agatu, a pritom se služila obećanjima i prijetnjama. Na sve to Agata je, krijepeći se neprestanom molitvom, ostajala postojana u dobru. Trideset se dana Afrodizija mučila nagovarajući Agatu da pristane biti Kvintijanova, ali bez uspjeha. Ogorčen, dao ju je mučiti. Drvenim spravama rastezali su joj ruke i noge, zatim joj užarenim kliještima amputirali dojku. Tada je Agata izrekla riječi: “Zar te nije stid kidati ono čime te majka dojila?”. Čudom se spasila, ali je ponovno zatvorena i stavljena na žeravicu. Tog trenutka odjeknuo je snažan zemljotres. Agatini mučitelji su poginuli pod ruševinama, a Kvintijan je pobjegao u strahu. Agata je zahvalila dragom Bogu jer je prekinuo njezine patnje i preminula 5. veljače 251. u Kataniji.

Nakon godinu dana njezinim zagovorom spašen je grad Katanija od erupcije vulkana Etne, a Maltežani joj zahvaljuju jer ih je 1551. spasila od turske invazije. Njezino ime ušlo je u rimski kanon mise. Svojim djelima proslavili su je mnogi kršćanski pisci. Zazivaju je kod bolesti grudi, neplodnosti, potresa, vatre, prirodnih nepogoda, vulkanskih erupcija, a zaštitnica je Malte, Malteškoga viteškog reda, San Marina, Sicilije, Catanije, Molisea, žena oboljelih od bolesti dojke, dojilja, neudatih žena, te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

Spomendan svete Agate slavi se 5. veljače.

12. Rita – biser, perla

Ime Rita skraćeni je oblik imena Margarita/Margareta koje u prijevodu grčke riječi margarites glasi biser ili perla. I dok u kalendaru Katoličke Crkve nalazimo nekoliko svetica imena Margareta, samo je jedna sveta Rita – ona iz talijanskog grada Cascie.

Sveta Rita je jedna od najpopularnijih svetica Crkve već stoljećima. Poznata je kao svetica nemogućeg zbog njenih zadivljujućih odgovora na molitve, kao i izvanrednih događaja koji su se dogodili u njenom vlastitom životu. Prošla je put od poslušne djevojke, majke, udovice do redovnice… Nebrojeno mnogo čudesa dogodilo se po njezinu zagovoru i štovanje ove svetice proširilo se nadaleko i naširoko.

Rođena je oko 1381., a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnji. Rita je bila kći roditelja koji dugo nisu mogli imati djece. Želja za djetetom nagnala ih je na mnoge molitve pa se može reći da je Rita bila od Boga izmoljena. Jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su je odgajati u kršćanskom duhu. U kući je imala kutić gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta. Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu je Rita postala ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. Čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Ubrzo nakon pokajanja, Ritin je muž stradao od ruku jednog od svojih brojnih neprijatelja.

Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.

Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve je bilo uzalud. Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa su je oni prema jednoj predaji po noći uveli u samostan. Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. Činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj.

Od svega ju je 22. svibnja 1447. oslobodila smrt, a narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio papa Leon XIII. tek 24. svibnja 1900. godine, nazvavši je “dragocjenim biserom Umbrije”. Vjernici ju osobito zazivaju u bezizlaznim situacijama, teškim neizlječivim bolestima poput raka. Uz to je zazivaju i žene željne djece.

Spomendan svete Rite Crkva slavi 22. svibnja.

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

*Pročitajte više: 12 biblijskih imena za djevojčice i 12 biblijskih imena za dječake


Izvori: A. Jarm, Imena i imendani; J. Antolović, Sveci Katoličke Crkve; Internet.


Objavljeno: 1. rujna 2019.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi