Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

Započinjemo danas niz kateheza o prvom dokumentu proglašenom na Drugom vatikanskom koncilu: konstituciji o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium (SC).

Sastavljajući tu konstituciju, koncilski oci htjeli su ne samo poduzeti reformu obredâ, nego ujedno uvesti Crkvu u razmišljanje i produbljivanje one žive veze koja je konstituira i ujedinjuje, a to je Kristovo otajstvo. Liturgija, doista, dotiče samu srž tog otajstva: ona je ujedno prostor, vrijeme i kontekst u kojem Crkva prima od Krista svoj vlastiti život. U liturgiji se, naime, „vrši djelo našega otkupljenja“ (SC, 2), po kojem smo rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod koji je Bog sebi stekao (usp. 1 Pt 2, 9).

Kao što pokazuje trostruka obnova – biblijska, patristička i liturgijska – kroz koju je Crkva prošla u dvadesetom stoljeću, to Otajstvo ne označava neku tamnu stvarnost, već Božji spasenjski naum, skriven od vjekova i objavljen u Kristu, kao što kaže sveti Pavao (usp. Ef 3, 3-6). U ovome se, dakle, sastoji kršćansko Otajstvo: to je vazmeni događaj, to jest muka, smrt, uskrsnuće i proslava Krista, koji nam se upravo u liturgiji uprisutnjuje na sakramentalan način, tako da svaki put kad sudjelujemo u zajednici vjernika sabranoj „u njegovo ime“ (Mt 18, 20) mi uranjamo u to Otajstvo.

Sam Krist je unutarnje načelo otajstva Crkve, svetog Božjeg naroda, rođenog iz njegova probodenog boka na križu. U svetoj liturgiji, snagom svoga Duha, On nastavlja djelovati. Posvećuje i pridružuje Crkvu, svoju zaručnicu, svom prinosu Ocu. Vrši svoje posve jedinstveno svećeništvo, On koji je prisutan u Riječi koju se naviješta, u sakramentima, u služiteljima koji slave, u okupljenoj zajednici i, u najvišem stupnju, u euharistiji (usp. SC, 7). Tako da, prema svetom Augustinu (usp. Serm., 277), slaveći euharistiju, Crkva „prima Tijelo Gospodinovo i ona sama postaje ono što prima“: postaje Tijelo Kristovo, „prebivalište Božje po Duhu“ (Ef 2, 22). To je „djelo našega otkupljenja“, koje nas suobličuje Kristu i izgrađuje u zajedništvu.

U svetoj liturgiji to se zajedništvo ostvaruje „obredima i molitvama“ (SC, 48). Obredni vid Crkve izražava njezinu vjeru – prema poznatoj izreci koja glasi lex orandi, lex credendi – i istodobno oblikuje identitet Crkve: proglašena Riječ, slavljenje sakramenta, geste, šutnja, prostor – sve to predstavlja i oblikuje narod koji je Otac sazvao, Tijelo Kristovo, Hram Duha Svetoga. Svako slavlje tako postaje pravo uzvišeno očitovanje (epifanija) Crkve u molitvi, kao što je podsjetio sveti Ivan Pavao II. (apost. pismo Vicesimus quintus annus, 9).

Ako je liturgija u službi Kristova otajstva, razumljivo je zašto se definira kao „vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga“ (SC, 10). Istina je da se djelovanje Crkve ne svodi samo na liturgiju, no ipak sve ono što ona čini (propovijedanje, služenje siromasima, praćenje ljudskih stvarnosti) teži prema tom „vrhuncu“. U suprotnom smjeru, liturgija podupire vjernike uranjajući ih uvijek i iznova u Gospodinovu Pashu te, dakle, navješćivanjem Riječi, slavljenjem sakramenata i zajedničkom molitvom, oni se krijepe, ohrabruju i obnavljaju u svojoj predanosti vjeri i svom poslanju. Drugim riječima, sudjelovanje vjernika u liturgijskom činu je istodobno i „unutarnje“ i „vanjsko“.

To isto tako znači da je ono pozvano konkretno se očitovati u svakodnevnom životu u njegovoj cjelini, u etičkoj i duhovnoj dinamici, tako da se liturgija pretače u život i zahtijeva život vjere, koji je kadar konkretizirati ono što je doživljeno u slavlju: na taj način naš život postaje „žrtva živa, sveta, Bogu mila“, ostvarujući naše „duhovno bogoslužje“ (Rim 12, 1).

Tako „liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu“ (SC, 2) i oblikuje zajednicu otvorenu i gostoljubivu prema svima. U njoj, naime, prebiva Duh Sveti, ona nas uvodi u Kristov život, čini nas njegovim Tijelom i, u svim svojim dimenzijama, predstavlja znak jedinstva cijelog ljudskog roda u Kristu. Kao što je rekao papa Franjo, „svijet to još ne zna, ali svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Otk 19, 9)“ (apost. pismo Desiderio desideravi, 5).

Predragi, dopustimo da nas iznutra oblikuju obredi, simboli, geste, a prije svega živa prisutnost Krista u liturgiji, što ćemo dublje istraživati u narednim katehezama.