»Uvijek sam htio napisati knjigu pod naslovom Imati pravo biti ružan. Možda bi bilo točnije reći: Imati pravo biti što jesi. Jedna od velikih poteškoća života u zajednici je ova: katkad ljude tjeramo da budu drukčiji nego što jesu. Prilijepimo im neki ideal koji smo si zamislili o njima, i njemu se moraju prilagoditi. (…) Ako se ne uspiju poistovjetiti sa slikom ili idealom koji smo zamislili, boje se da ih ne ćemo više voljeti ili da će nas u najmanju ruku razočarati. I tako misle da se moraju skrivati iza maske. (…) Ljudi ne će moći rasti ako im ne dopuštamo da prepoznaju sami sebe i da prihvate sebe onakve kakvi jesu.«10 Ovo što Jean Vanier govori o osobi unutar zajednice može se primijeniti i na obitelj. Rasti u ljubavi – u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema drugima – pretpostavlja da najprije naučimo ljubiti sebe. Obitelj je pozvana biti ta povlaštena zajednica u kojoj svatko ima pravo biti što jest. Ali to nije lako!

Dijete ima tako veliku potrebu za ljubavlju da je spremno na sve samo da bi osvojilo ljubav svojih roditelja, pa čak i na skrivanje svoje istinske osobnosti iza maske. Na nama je da mu pokažemo da se ne treba ničega bojati i da ima pravo biti što jest.

Nažalost, nismo savršeni roditelji. Događa se da kažemo nešto što nismo htjeli, da djeci prigovaramo na nepravedan ili pretjeran način. »Riječi odu u vjetar«, obično se kaže. No to znači da zaboravljamo da nas djeca dobro slušaju i da, čak i onda kad toga nismo svjesni, pamte nešto što se nama čini nevažnim, ali što će ih zauvijek obilježiti: nepromišljene prosudbe, predbacivanja izazvana ljutnjom ili umorom više nego pravednošću, riječi koje mogu izazvati duboku zabrinutost… »Ljube li me moji roditelji bezuvjetno, takva kakav jesam? Ili me osuđuju, kao što sam čuo da osuđuju neke druge ljude? Što će se dogoditi ako ih razočaram?« Nemojmo oklijevati zamoliti djecu za oproštenje ako smo bili nepravedni. Iskoristimo sve moguće prilike da bismo im dali osjećaj sigurnosti i iskazali im svoju ljubav.

Dijete se ne smije bojati da će »izgubiti zasluge« koje mu donose roditeljsku ljubav iz jednostavnog razloga što se roditeljska ljubav ne »zaslužuje«. Ona je besplatna i bezuvjetna. Od Boga – primjera svakog očinstva – učimo kako ljubiti svoju djecu, a Bog svoju ljubav ne obračunava prema našim zaslugama (!) nego prema svojoj nježnosti i svojem milosrđu koji su beskrajni. Pročitajmo što kaže sveti Pavao: »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi« (1 Kor 13,4−7).

Bezuvjetno ljubiti ne znači dopuštati sve. Sveti Pavao kaže: »Ljubav se raduje istini«. Da bi doista postalo što jest, djetetu je potrebna istina, dakle zahtjevnost. Djetetu su, a još više adolescentu, potrebni smjerokazi. Potrebni su mu roditelji koji znaju reći »da« i »ne«. Roditelji koji će se usuditi preuzeti rizik da se djeci ne svide. U nekoj televizijskoj seriji jedna je adolescentica rekla: »Moj otac mi ne će ništa zabraniti, previše me voli«. Mlada žena koja ju je odgajala odgovara: »Ništa nisi shvatila. Kad čovjek voli, onda zabranjuje«.

»Postati što jesam« ne događa se preko noći. Posebno u vrijeme adolescencije osoba se traži na često zbunjujući i čak neugodan način. Neugodan posebno za okolinu! Ali to je normalno. Adolescent ima pravo spoticati se, suprotstavljati se, kritizirati, padati iz jedne krajnosti u drugu, i sve vrijeme imati roditelje koji ostaju zahtjevni i milosrdni. To je lakše reći nego učiniti. Pred adolescentima koji nas izazivaju u velikoj smo napasti postati ili tvrdokorno strogi ili demagoški tolerantni. Naša djeca, koliko god imala godina, trebaju pred sobom doista odrasle ljude koji znaju, kad je potrebno, nešto ustvrditi, zabraniti ili nametnuti. Ti odrasli istodobno moraju biti poput oca rasipnog sina: uvijek raširenih ruku, spremni na praštanje. Oprostiti ne znači zaboraviti (to bi bio jedan oblik laži), nego nadići grijeh. Praštajući, roditelji pokazuju da dijete ne svode na njegovo grješno ponašanje. Dijete je možda bilo neposlušno, možda je kralo ili lagalo, ali to ne znači da je lopov ili lažac. Praštanje se opire lijepljenju takvih negativnih etiketa koje – baš kao i laskanje – dijete zatvaraju u potpuno pogrješnu sliku o sebi.

Praštanje – izraz istinske ljubavi – dopušta djetetu (adolescentu) da se bez straha usmjeri prema otkrivanju onoga što u svojoj biti jest. »Duboki identitet svakog muškarca i svake žene (…) nalazi se u sposobnosti da žive u istini i u ljubavi, i više od toga, u potrebi za istinom i za ljubavlju koje izgrađuju ljudski život. Ta potreba za istinom i za ljubavlju čovjeka otvara prema Bogu i prema svim stvorenjima.« 11

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


10 Jean Vanier, La communauté, lieu du pardon et de la fête, éditions Fleurus/Bellarmin, 1989.
11  Isto, 9.