Apostol nas opominje: “Obucite svu opremu Božju da se možete oduprijeti lukavstvima đavolovim… Posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se, dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za Evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest riječ Božju.”

Samo tako, kao dobro opremljen Kristov vojnik, možemo ući u duhovnu borbu jer nama se je boriti ne samo “protiv krvi i mesa”, nego protiv “upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova” (Ef 6, 11-17).

Upoznati neprijatelja i njegovu taktiku

Ako želimo pobijediti neprijatelja, moramo upoznati neprijateljsko oružje, njegovu taktiku ratovanja. Jednako tako, u duhovnoj borbi moramo poznavati đavolsko oružje i njegovu taktiku napada. Đavao je inteligentno biće, lukavo, znade se spretno maskirati, prekriti. Njegova borba redovito nije otvorena nego više gerilsko ratovanje, onako iz zasjede. K tome moramo imati na umu da u nama samima ima saveznika, a to je naša sklonost grijehu, naša slabost, koju on znade dobro iskoristiti za svoj uspjeh.

Njegovi napadi su redoviti i izvanredni, iako je teško katkad odvojiti jedne od drugih, jer je isti protivnik i za istim ciljem ide: da svoju žrtvu odijeli od Boga, od konačne sreće, od spasenja.

Redoviti napadaji. Tu je najprije napast poticaja na zlo. Često je to zlo prikazano kao “dobro” za čovjeka. No to je neuredno dobro, poput uživanja alkohola, droge, razvrata, što sve vodi do razaranja zdravlja, obitelji, djelovanja u društvu. Istina, nije uvijek uzrok tome đavao, već naše neuredne strasti. No sotona i tu djeluje razdražujući u nama divlje nagone koji oslabljuju našu slobodu i dovode do grijeha. Sotona djeluje tako da uvećava naše depresije ili naš pesimizam, da ubija u nama dobru volju otpora napastima.

Napasti su usmjerene na to da nas otmu Bogu. Sotona je neprijatelj Boga i nastoji da čovjek prekine svoj odnos s Bogom.

Napasti razaraju u nama bogoslovne kreposti, naše zajedništvo s Bogom. Razaraju u nama vjeru ubacujući u našu svijest sumnje i nevjeru ili praznovjerje i ideje protivne vjeri.

Razara u nama nadu bacajući nas u beznađe, očaj ili preuzetost, drskost da iskušamo Boga.

Sotona razara u nama ljubav prema Bogu ubacujući u naše srce egoizam, nepovjerenje, tvrdoću srca, potičući nas na mržnju i nasilje, zavist i ljubomoru prema bližnjima.

Sotona slabi u nama stožerne kreposti: razboritost svodi na nerazboritost ili malodušnost, pravednost na nepravednost ili na ravnodušnost prema nepravdama u svijetu, jakost na nasilje ili na popustljivost požudama, umjerenost na škodljivi asketizam ili popuštanje pohlepi za jelom i nadasve na razvrat u nečistoći.

Sotona nastoji ovladati nama preko sedam glavnih grijeha: oholosti, škrtosti, bludnosti, zavisti, neumjerenosti u jelu i piću, srditosti i lijenosti.

Sotona izaziva u nama tjeskobu, želju za posjedovanjem, za vlašću, za neumjerenim užitkom; tjera nas na mlakost, osrednjost i bezvoljnost za lijepo i plemenito; slabi u nama sposobnost za rad i djelovanje.

Izvanredno djelovanje sotone. Žrtvie sotone mogu biti fizički progonjene i izložene teškim i nesagledivim napastima. Može tako napadati i grešnike, ali i svete duše, kako nam svjedoči povijest.

Konačno opsjednuće je kada se grešnik sam preda u ruke sotone (ugovor sa sotonom) ili kada ga sotona nasilno posvoji.

Zaključak. Ostaje siguran nauk Crkve: napast ne oduzima slobodu i odgovornost čovjeku, kako uči Tridentski sabor (DB 1536).

Sve što je usmjereno protiv Boga, ima svoj izvor, dalek, posredan ili neposredan, sotonski.

Bog je jači od sotone i njegova pobjeda nad sotonom bit će i naša ako ostanemo vjerni Bogu i ne posumnjamo u njegovu dobrotu, moć i milosrđe. Ljubav će na svršetku pobijediti mržnju i zlo (R. Laurentin, nav. dj., 207-222).

Kršćaninovo oružje

Protiv sotone, lukava, podmukla, himbena protivnika, kršćanin ima snažno oružje da se suprotstavi tome zakletu neprijatelju svojega spasenja i svoje konačne sreće. Ništa nije protivno kršćanskome duhu kao strah od sotone. Mala Terezija iz Lisieuxa je kao dijete vidjela u snu sotonu kako je pobjegao u konobu i ona ga tjera među bačvama. Proročki i značajan san.

Biblija i Predaja nam govore da se na duhovnu borbu moramo naoružati i bez straha kročiti svijetom.

Već pravedni Job, koji je iskusio udarce sotone, govori: “Čovjekov život na zemlji je borba (jodna mobilizirana vojska)” (Job 7, 1).

Isusov je život bio borba protiv “zlokobnog trojstva: sotone, grijeha i smrti i pobijedio je”.

‘I’ako i njegovi apostoli i učenici. Na početku smo naveli Pavlov poziv da uzmemo “Božju opremu” za borbu: istinu, pravednost, spremnost za evanđelje mira, vjeru, kacigu spasenja i mač Duha, to jest riječ Božju (Ef 6, 13-17).

Redovito oružje. Isus ističe kao poglavito oružje: molitvu i post (Mk 9, 29).

Molitva je nešto bitno. Pismo i Predaja to naglašavaju. Isusovo oruđe je bila molitva. Evanđelisti nam, posebno Luka, svjedoče kako je Isus proboravio duge noći u molitvi. Luku sažima Isusovo djelovanje: “Danju je učio u Hramu, a noću bi izlazio i noćio na gori zvanoj Maslinskoj.” (Lk 21, 37) Isus je u zajedništvu u Bogom, koji je jači od sotone, svladao sotonske napasti i nama dao primjer da ga slijedimo.

U sotonskim napastima molitva Majci Božjoj i posveta onoj koja je pobijedila netaknuta milošću Kristovom paklenu Zmiju-Zmaja (Post 3, 15 i Otk 12) bit će i nama sigurna pomoć u pobjedi nad sotonom.

Zatim je tu i molitva sv. Mihaelu Arkanđelu, draga Leonu XIII., koja je nastala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao i Ivanu Pavlu na prijelazu u treće tisućljeće. Ivan Pavao II. je 24. travnja 1994. rekao: “Pozivam sve da je ne zaboravite, da je molite.”

Post je drugo snažno sredstvo u rukama kršćanina u duhovnoj borbi protiv sotone.

Isus započinje svoje javno djelovati postom u pustinji. Pobijedio je sotonu (Mt 4, 1-11; Lk 4,1-13; Mk 1, 12-13).

Njegovi učenici ga slijede. Evangelizaciju pogana počinju molitvom i postom (Dj 13, 3). Oci u pustinji i sveci svih vremena slijede Isusov poticaj. Post u duhu i istini čovjeka osposobljava da se odupre sotoni i da se ovaj povuče od njega.

Isus je svojoj Crkvi ostavio snažno oružje protiv sotone, a to su sveti sakramenti, posebno sakramenti pomirenja i euharistije, da budemo jaki i nepobjedivi.

Tu su još i blagoslovine, koje je ustanovila sveta majka Crkva. Blagoslovine su brojne: Angelus, krunica, Put križa itd. Protiv sotone se preporučuju ove blagoslovine: križevi, slike i kipovi Krista, Djevice Marije i svetaca, blagoslovljene medaljice, blagoslovljena voda, tamjan, ulje, sol… (usp. KKC, br. 1667-1672).

To su redovita i dostatna sredstva da nam osiguraju pobjedu nad sotonom (R. Laurentin, imv. dj., 239-243).

Izvanredno oružje. “Kad Crkva jasno i mjerodavno, u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštičeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju – egzorcizmu. Isus ga je vršio (usp. Mk 1, 25); od njega Crkva ima moć i zadaću otklinjanja – egzorcizma.

U jednostavnom obliku egzorcizam se vrši u slavlju krštenja.” (KKC, br. 1673) U obredu krštenja imamo molitvu otklinjanja:

“Svemogući vjekovječni Bože! Ti na svijet posla svoga Sina da odagna od nas moć sotone, duha zloće, čovjeka da tami otme i prenese u divno kraljevstvo tvoje svjetlosti. Smjerno te molimo: oslobodi ovo dijete ljage istočnoga grijeha, učini ga hramom svoga veličanstva i podaj da se u njemu Duh Sveti nastani. Po Kristu Gospodinu našemu.”

Prije ispovijesti vjere i čina krštenja krstitelj pita: “Odričete li se sotone? I svih djela njegovih? I svega sjaja njegova?” Roditelji i kumovi odgovaraju na tri pitanja: “Odričem.”

Imamo zatim “mali egzorcizam” Leona XIII. Jedan njemački vojni kapelan iznio je bi. Alojziju Stepincu svoje iskustvo za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nikako nije mogao smiriti djecu na vjeronauku. Kao da je sotona ušao u njih. Počeo je moliti “mali egzorcizam”. I djeca su se najednom smirila. Bilo je to u vrijeme nacističkoga terora u Njemačkoj. Nadbiskup Stepinac je od tada počeo moliti taj egzorcizam. Poticao je svećenike i davao im rado ovlast da taj egzorcizam mole svaki dan kada je nastupila komunistička Jugoslavija. Mogao je reći krašićkome župniku 9. veljače 1957.: “Svaki dan molim egzorcizam čim ustanem samo da donekle onda imam mira preko dana.” (VD, III) Jednom je u Lepoglavi to ispustio. I toga se jutra jedan svećenik u susjednoj sobi, shrvan fizičkim i psihičkim mučenjima svake vrste, prije procesa i u zatvorima, objesio. Bio je još topao te mu je nadbiskup dao odrješenje sub conditione, a jednako i posljednje pomazanje velečasni Borić.

“Svečano otklinjanje, zvano Veliki egzorcizam’, može izvršiti samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem. U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću, koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.” (KKC, br. 1673)

Nije lako utvrditi što je od subjekta, a što od sotone; što je nenormalno, a što je posljedica opsjednuća. Kada ovlašteni egzorcist dođe do moralnoga uvjerenja da se doista radi o opsjednuću, tada počinje slavlje egzorcizma, u obliku molbenice ili zapovijedi, što je redovitije i učinkovitije. U ime Krista i Crkve kaže: “Nečisti duše! Iziđi iz ovoga stvorenja!” Zaziva se Boga, Bogorodicu, anđela Mihaela i ostale anđele, svece, škropi se blagoslovljenom vodom, na opsjednutoga se polažu svete slike, sveti predmeti, u iznimnim slučajevima presveta euharistija dobro zaštićena u svojoj posudici (kustodiji).

Suradnja opsjednutoga je pri tome veoma važna.

Oslobođenje od đavla znak je da se radi o opsjednutome. Može biti potpuno ili djelomično i tada treba ponoviti egzorcizam. To ovisi o jakosti opsjednuća, kao i o egzorcistu.

U svakom slučaju, egzorcist se mora pripraviti na to molitvom i postom. Slavlje egzorcizma mora se obavljati bez buke i prisutnosti sredstava društvenoga priopćavanja, jer se radi o nadnaravnoj stvarnosti, i na doličnu mjestu.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Celestina Tomića “Vjera i postojanje Sotone”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.