ZNAKOVITA I LIJEPA

Ovo je 12 prekrasnih biblijskih imena koja možete dati svojim djevojčicama

Donosimo popis od 12 prekrasnih i znakovitih ženskih imena koja možete dati svojoj djeci. Imena za dječake možete pronaći na linku ovdje.

biblijska imena djevojčice

1. Noemi – moja slatkoća

Priču o Noemi čitamo u biblijskoj Knjizi o Ruti. U doba gladi Noemi je s mužem Elimelekom i njihova dva sina odselila iz Betlehema u Judeji u Moapske poljane. Nažalost, po dolasku u Moab umire joj muž, a za devet godina i oba sina, Mahlon i Kiljon, ostavivši iza sebe udovice Orpu i Rutu. Kad je čula da je “Gospodin pohodio narod svoj” i dao mu kruha, Noemi se odlučuje vratiti se u svoju zemlju, a svoje snahe pokušava nagovoriti da ostanu u svojoj zemlji. Uporna Ruta ipak odlučuje ostati sa svojom svekrvom i po dolasku u Judeju, slijedeći Noemine praktične savjete, ubrzo nalazi muža Boaza, rođaka Noemina pokojnoga muža, koji prema leviratskom zakonu ima pravo na brak. Ruta uskoro rodi sina kojega po rođenju Noemi uzima u krilo (simbolični čin posvojenja koji je redovito činio otac) i tako postaje djetetova odgojiteljica. Zanimljivo, novorođenčetu ime ne daju njegovi roditelji već zbor Noeminih susjeda riječima: “Noemi se rodio sin! Ime je Obed, što znači Jahvin sluga. Još joj rekoše: ‘Blagoslovljen bio Jahve koji ti danas nije uskratio skrbnika! Sin će biti tvoja utjeha i potpora starosti tvojoj; jer ga rodi snaha tvoja koja te ljubi i koja ti vrijedi više od sedam sinova.'”

Noemin unuk Obed bio je otac Jišaja, Davidova oca i tako je njezina snaha Ruta, strankinja, kao Davidova prabaka bila i Isusova pramajka.

Budući da u crkvenom kalendaru nema svete Noemi, svi koji nose njezino ime svoj imendan mogu slaviti na svetkovinu Svih svetih.

2. Rahela – ovca

Rahela je bila mlađa i veoma lijepa kći Abrahamova rođaka u Haranu. U strahu od osvete brata Ezava, Jakov bježi u Haran kod rođaka Labana i zaljubljuje se u njegovu mlađu kćer Rahelu. I Raheli je bio drag Jakov i odlučili su se za brak, no budući da Jakov nije mogao platiti otkupninu, pristao je raditi za Labana sedam godina. Nakon sedam godina Laban je za udaju podmetnuo stariju kćer Leu. Razočarani Jakov ipak je pristao raditi još sedam godina za svoju izabranicu Rahelu i na koncu je oženio. Sa svoje dvije žene i stečenim blagom uputio se natrag u Kanaan. Rahela je Jakovu rodila dva sina: Josipa i Benjamina, tijekom čijeg je poroda i umrla. Njezin grob nalazi se u blizini Betlehema.

Njezin je spomendan 11. srpnja.

3. Tamara – palma

Ovo biblijsko ime nalazimo u Knjizi Postanka, a u rodoslovlju Matejeva evanđelja čitamo: “Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron… Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj” (Mt 1,3-6). Tamara je prva od žena koje se spominju u Isusovu rodoslovlju. Kao i sve druge ni ona nije članica Izabranoga naroda. I tom usputnom simbolikom želi se pokazati Isusovo utjelovljenje za cijeli svijet.

Tamara je tipična predstavnica Staroga saveza i njegova mentaliteta. Mentaliteta u kojemu se naglašava roditeljstvo i potreba da se lukavošću postigne uspjeh. Tamara se udala za Judina sina Era koji je ubrzo umro. Udovica koja je ostala bez potomstva, a još uvijek je mogla postati majka, smjela je od svoga djevera tražiti da postane otac djeteta koji će nositi ime njegova pokojnog brata. Formu, koja se nije obazirala na srce, nego na vanjštinu, Tamarin djever Onan nije izvršio. Nije želio imati dijete koje ne bi nosilo njegovo ime. I zato je, prema zapisu u Knjizi Postanka, bio kažnjen smrću.

Juda je imao još jednog sina, ali je, bojeći se da se i njemu nešto ne dogodi, poslao Tamaru u očinsku kuću dok mali ne poraste dovoljno da izvrši djeversku dužnost. Vidjevši da je Izigrana, Tamara poseže za lukavošću te na prevaru, glumeći bludnicu, uspijeva pridobiti svoga svekra da legne s njom i začne joj dijete. U tom činu preljuba i prevare začinju se blizanci koje će Tamara, kad se napuni vrijeme, roditi. Premda i sam preljubnik, ne znajući da je on otac djece svoje nevjeste, Juda odlučuje da se ubije Tamara budući da se odala bludništvu.

Došli su po nju i odvode ju da je spale. Ona ide s njima i u ruci drži pečatnjak i štap, predmete koje je Juda ostavio kao jamčevinu “bludnici” s kojom je legao. Gotovo na rubu smrti ona se očituje i poručuje Judi: “Začela sam po čovjeku čije je ovo!” Juda je prepoznao svoj pečatnjak i svoj štap. Nije bilo sumnje već je uslijedilo priznanje: “Ona je pravednija nego ja, koji joj nisam dao svoga sina Šelu!” Izvršenje kazne je obustavljeno. Očitovala se pravednost žene koja ima pravo na svoje dijete i sebičnost Judina koji je tu pravednost spriječio ne davši joj svoga sina.

Prema katoličkom kalendaru, Tamare svoj imendan slave 1. rujna.

4. Sara – kneginja

Žena koja se ranije zvala Saraja supruga je Abrahamova i “pramajka” Izraela. Sa svojim 75-godišnjim suprugom i njegovim nećakom Lotom seli u zemlju koju mu je obećao Bog, no ubrzo ju mora napustiti zbog gladi koja je ondje zavladala. U Egiptu je Abraham Saru skrivao kao svoju sestru, kako je faraon ne bi ubio. I doista, faraon uzima Saru sebi za ženu i navodnog brata obdaruje bogatstvima. Nakon Božjeg zahvata ovaj se čin ipak otkriva, pa se bračni par vraća u Obećanu zemlju.

Kad je Sari bilo već 90 godina Abrahama i nju posjetila su trojica muškaraca. Čuvši kako im navješćuju rođenje sina, Sara se nasmijala znajući kako je već u godinama, stoga je njezin sin dobio ime Izak – smješko.  Sara je umrla sa 127 godina života, a pokopana je u špilji blizu Hebrona.

Sarin je spomendan 9. listopada.

5. Debora – pčela

Debora je prva proročica nakon Mojsijeve sestre Mirjam čime je pridružena malom broju izabranica koje u Bibliji obnašaju tu svetu službu. Što znamo o Debori? Povijesno okružje u kojem živi treba smjestiti u razdoblje od 1200. do 1000. godine prije Krista. Znamo da je bila u braku s mužem koji se zvao Lapidot. Znamo također da je bila majka, no o njezinu mužu kao ni o njezinoj djeci sveti tekst nas pobliže ne izvješćuje. U središtu pozornosti je sama Debora.

Istaknuta je ne samo naslovom proročice već i vrlo uglednom službom koju izvršava. Od trinaest biblijskih sudaca od kojih je zacijelo najpoznatiji Samson, ona je jedina žena. Velika je odgovornost Deborine sudačke službe i ne bi nas začudila ni bojazan i strah koji je pri tom mogla osjećati. Suci, po kojima biblijska knjiga nosi naziv, nisu samo instanca koja presuđuje u pravnim stvarima već su i izbavitelji, spasitelji iz nevolje. To su poslanici Božji koji oslobađaju njegov narod od okupatora. U Deborino vrijeme tlačitelj je prikazan u liku neprijateljskog kralja koji se zove Jabin i kneza njegovih postrojbi po imenu Sisera.

Bog joj je pokazao kako će osloboditi svoj narod. Izraelcu Baraku prenosi Božju naredbu da s četama Naftalijevih i Zebulonovih sinova krene na goru Tabor. I tu će Sisera, Jabinov vojskovođa, sa svom njegovom vojnom opremom, biti predan u Barakove ruke. Barak je spreman krenuti samo ako u borbu protiv Sisere s njim pođe i Debora. Debora polazi i tako ulaže svu sebe, sav svoj osobni ugled, da odgovori Božjem pozivu i svojem narodu donese obećano oslobođenje.

U patrijarhalnom društvu Debora, žena, promiče pravo i pravicu i tumači Božju riječ. Ona, žena, poziva Baraka da oslobodi njezin narod i motivira ga spremnošću da i sama s njim krene u borbu, hrabreći ga tako da se dosljedno zauzme. Na završetku izvještaja o oslobođenju od kanaanskog gospodstva navedena je duga “Deborina i Barakova pjesma”. To je hvalospjev i zahvalnica Bogu koji po ljudskim rukama izvodi svoje planove. U njoj se za Deboru veli da je “majka Izraela”, majka koja je ustala: “Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh, ja Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu” (Suci 5,7).

Debora se ne pojavljuje među svetačkim imenima u kalendaru, ali je neki ipak stavljaju 21. rujna.

6. Rebeka – ona koja spaja ljude

U Knjizi Postanka spominje se kako je Abraham poslao slugu Eliezera u Haran da nađe i dovede djevojku za ženu njegovu sinu Izaku.

“Sluga opremi deset gospodarevih deva pa se zaputi u Aram Naharajim, u Nahorov grad. Pusti da deve poliježu izvan grada, pokraj studenca. Bijaše večer kad žene izlaze da crpe vodu. Onda reče: “Oh, Jahve Bože moga gospodara Abrahama, molim te, iziđi mi danas u susret i mome Gospodaru milost iskaži! Evo me kraj studenca, a kćeri iz grada dolaze crpsti vodu; pa neka djevojka kojoj ja rečem: ‘Molim te, spusti svoj vrč da se napijem’, a ona odgovori: ‘Pij! I deve ću ti napojiti, bude ona koju si odredio za svoga slugu Izaka. Tako ću saznati da si iskazao milost mome gospodaru.'”

Tek što on izreče svoje, gle, dođe Rebeka, kći Betuelova; taj Betuel bijaše sin Milke, žene Abrahamova brata Nahora. Rebeka dođe s krčagom na ramenu. Djevojka je bila krasna, djevica koju muškarac nije dirnuo. Siđe ona k vrelu, napuni krčag i eto je opet gore. Sluga joj potrča u susret i reče: “Daj mi malo vode iz svog vrča!” – “Pij, gospodine!”- odgovori ona. Brzo spusti krčag na ruku i dade mu piti. Kad je njega napojila reče: “Nalit ću i tvojim devama da se napoje.” Izlivši brzo krčag u korito, otrča natrag zdencu da ponovno zahvaća, i tako nali svim njegovim devama. Čovjek ju je šutke motrio ne bi li saznao je li Jahve njegov put priveo kraju ili nije.” (Post 24, 10-21)

Tako je sluga isprosio Rebeku i doveo ju Abrahamu, te ona posta Izakova žena. Kroz dvadeset je godina bila bez ploda. Začela je kad je Izaku bilo šezdeset godina i rodila mu blizance: Ezava i Jakova. Prijevarom je pomogla Jakovu da od oca dobije blagoslov koji pripada prvorođencu, a potom mu pomogla da bijegom spasi svoj život. Pokopana je po svojoj želji u spilji na polju Makpeli u Hebronu, gdje su bili pokopani Abraham i Sara.

Rebekin spomendan je 23. rujna.

7. Suzana – ljiljan

“Najstarija” Suzana jest ona iz Svetoga pisma Staroga zavjeta. Na izvornom hebrejskom ime zvuči Šošana i u prijevodu znači ljiljan. U dodatku Knjige proroka Danijela opisuje se legendarna “Suzana Čista”. Bila je to žena bogataša Jojakima i to vrlo lijepa. Dok se kupala u svom vrtu, prikrala su joj se dva požudna starca koji joj, nakon što ih je odbila, počinju prijetiti. Povrijeđeni njezinim odbijanjem osvećuju joj se optužbom da su je zatekli u preljubu s nekim mladićem u vrtu pod stablom. Po starozavjetnom zakonu preljub kojemu su posvjedočila dvojica kažnjavao se smrću kamenovanjem.

Danijelova knjiga navodi: “Suzana povika iza glasa: ‘Bože vječni, ti koji poznaješ tajne, koji znaš sve prije negoli se zbude, ti znadeš da su lažno svjedočili protiv mene. I evo umrijet’ mi je, a da ne učinih ništa od onoga što je njihova pakost izmislila protiv mene.’ I Gospodin usliša njezin vapaj. Dok su je vodili u smrt, probudi Duh Božji mladog momčića Daniela i on povika iza glasa: ‘Ja sam čist od krvi njezine!’ Sav se narod okrenu prema njemu i zapita: ‘Što si to kazao?’ Stade posred njih i reče: ‘Tako li ste ludi, sinovi Izraelovi? Bez istrage i bez uvida u istinu osudiste kćer Izraelovu? Vratite se u sudnicu, jer lažno ovo svjedočiše protiv nje.’ Sav se narod brzo vrati, a starješine mu rekoše: ‘Dođi, sjedi među nas i reci nam, jer tebi Bog dade starješinstvo!'” (Dan 13, 42-50). Nemili slučaj uzima u ruke i konačno prosuđuje mladi Danijel i to tako što odvojeno ispituje starce. Traži od svakoga da kaže pod kojim se to drvetom dogodilo. Njihovi različiti odgovori otkrivaju prijevaru te su kao lažni svjedoci kamenovani, a Suzana opravdana.

Uz biblijsku Suzanu spomenimo i svetu Suzanu koja je prema legendarnim zapisima rođena u Rimu koncem trećeg stoljeća. Bila je nećakinja pape Kaja. Otac joj je bio svećenik Gabinio, Papin brat, učen filozof i vješt pisac protiv krivovjerja, rođak cara Dioklecijana. Potaknuta milošću, po uzoru na druge djevojke kršćanke svojeg vremena, obećala je da će živjeti u trajnom djevičanstvu. Za nju je bila životna kušnja kada joj je ponuđeno da se uda za posinka cara Dioklecijana, Maksimilijana Galerija. Budući da je ona odbila ponudu ženidbe svjedočeći da je kršćanka koja se zavjetovala Bogu, Dioklecijan joj je dao odrubiti glavu u njezinu vlastitom domu.

Suzana je najprije pokopana u Kalistovim katakombama, a kasnije je na mjestu njezine kuće u kojoj je mučena podignuta veličanstvena bazilika u čast svete Suzane Rimske.

Spomendan mučenice Suzane slavimo 11. kolovoza.

8. Magdalena – iz Magdale

Magdalena je svetopisamsko ime, drugi dio dvojnog imena Marija Magdalena, u značenju Marija iz Magdale, mjesta na zapadnoj obali Genezaretskog jezera u Palestini. U tamošnjemu aramejskom jeziku ime je izvedeno od riječi gedhal i značilo bi postao je velik. Marija Magdalena jedna je od evanđeoskih žena “koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti” (Lk 8,2) i koje su Isusa slijedile i posluživale. Iz nje je, nastavlja evanđelist, Isus “izagnao sedam đavola”. Magdalena je prisutna na Isusovu križnom putu, kod njegove smrti i ukopa. Ona je i kod praznog groba na uskrsno jutro, gdje joj se ukazao Gospodin (Mk 16,1-8). Daljnjih podatka o njoj evanđelist ne zapisuje. Tradicija je Magdalenu poistovjetila s Marijom iz Betanije, sestrom Marte i Lazara, Isusovih prijatelja i gradskom grešnicom (usp. Lk 7,36). Takvo je gledanje prešlo u literaturu, ikonografiju pa i liturgiju. Pažljivo čitanje evanđelja pokazuje da je to poistovjećivanje netočno, te kako je riječ o dvjema različitim osobama.

Unatoč činjenicama, Magdalenu je osobito likovna umjetnost u vrijeme renesanse i kasnijim razdobljima, prikazivala kao grešnicu-pokornicu odjevenu u grubo krzno, s dugom raspuštenom kosom, naglašenih tjelesnih oblina, a uz nju su slikani znaci skrušenja i pokore (čovječja lubanja, bič, iskidani nakit i priručno načinjen križ), zatim alabastrena posuda i Biblija. Časti se kao zaštitnica raskajanih grešnica, općenito žena, frizera i vrtlara.

Blagdan svete Marije Magdalene slavimo 22. srpnja.

9. Marta – gospodarica, vladarica

Marta, sestra Marijina i Lazarova, bila je brižna domaćica kuće u Betaniji u koju bi Isus rado svraćao kako bi se odmorio od propovijedanja, dok je boravio u Judeji.

Marta se u Evanđelju upravo i pojavljuje prigodom jednoga od Isusovih posjeta njihovoj kući. Kao i uvijek, zavrnutih rukava, zauzeta ulogom domaćice, prima goste, poslužuje ih pićem, priprema sve potrebno za okrepu. Bacivši pogled na sestru, ugleda je kako sjedeći do nogu Isusovih, sluša Njegovu riječ, posve nesvjesna užurbanosti koja se odvija oko nje. Neko je vrijeme sve to strpljivo promatrala, a zatim ipak rekla nešto poput ovoga: “Isuse, reci ovoj mojoj dokonoj sestri neka mi pomogne: ostavila me posve samu posluživati!” Isus je pogleda i s ljubavlju odvrati: “Marta, Marta, za mnogo se brineš, a jedno je potrebno. Marija je zacijelo odabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10, 38-42).

Isus time nikako nije želio zanijekati vrijednost svakodnevnih kućanskih poslova kojima se tolike žene bave, baš kao niti rad kojim muževi priskrbljuju hranu, odjeću i sve ostalo što je potrebno njima i djeci, već je samo htio uspostaviti stanoviti poredak vrijednosti. Prije svega treba tražiti Kraljevstvo nebesko i pobrinuti se za potrebe duha: u svjetlu toga traganja, i sve ostalo dobiva smisao. Crkva časti svetu Martu kao sveticu i predanu zaštitnicu te utjehu domaćica, čiji su svakodnevni napori nerijetko slabo priznati.

U Evanđelju Martu susrećemo još i kada je umro njezin brat Lazar. Znajući kako se Isus približava Betaniji, kako bi se oprostio od svoga preminuloga prijatelja, trči Mu ususret Marta. Iako joj je srce u komadićima, ne može samo stajati skrštenih ruku, poput svoje sestre Marije, shrvane od boli. I u ovoj se tužnoj prigodi otkriva njezin poduzetni značaj. Dolazi ususret Isusu i govori Mu: “Da si Ti bio ovdje, brat moj ne bi umro! No, znadem da će Te Bog i sada uslišiti u svemu što Ga zaišteš!” Koliko god zauzeta i poduzetna bila, vjere joj ne manjka. Upravo je ta njezina jednostavna, ali nepokolebljiva vjera, i navela Isusa na čudo. I tako je Lazar bio vraćen u život.

Nešto kasnije, Isus se ponovo našao u kući Marte i Marije u posjeti, a bio je ondje i Lazar. Približavala se Pasha. U zraku se osjetio duh slavlja pa nam je Marta i opet predstavljena u svojoj ulozi: “Marta posluživaše” – piše nam Ivan evanđelist. U ovom posljednjem spomenu Evanđelja zaključuju priču o Marti, ženi iz Betanije, koja jest bila zauzeta i užurbana, ali samo iz ljubavi prema Isusu i braći.

Sveta Marta zaštitnica je domaćica, kuharica, radnica, ugostitelja, sluškinja, pralja, umirućih, slikara i kipara, pomoćnica je kod krvarenja, kao i redovničkih zajednica koje nose njezino ime.

Spomendan svete Marte slavimo 29. srpnja.

10. Lidija – žena iz Lidije

Lidija upoznajemo u Djelima apostolskim koja u samo nekoliko redaka ocrtavaju njezin lik. Upoznajemo ju kao “bogobojaznu” ženu (Dj 16,14). Ona štuje Boga ali nije ušla u židovsku zajednicu. Susrećemo je kao osobu koja sluša, poštuje i koristi subotnji dan svetog počinka kad se može posvetiti duhovnim stvarima. Pismo svjedoči da je “Gospodin otvorio njezino srce te je prihvatila što je Pavao govorio”.

Lidija je tamo je gdje je molitva. Moli, ali nije preuzela praksu opterećenu – kako evanđelje kaže – mnogim ljudskim predajama. Nije prihvatila predaju starih protiv koje je Isus ustao, nego Kristov zakon. Nije se predala onome od čega je i Pavao, farizej od farizeja, odustao. Obratila se i primila je krštenje, a potom se svjesno i odlučno podvrgava sudu apostola. “Vi prosudite jesam li vjerna Gospodinu!” Lidiji je važno da njezina vjernost nije samo u intimnosti srca, nego da djeluje i bude plodna.

Kad Sveto pismo veli da su Pavao i njegov pratilac ondje “obodrili” braću, to s pravom smijemo shvatiti kao propovijed koju su im uputili. Nećemo pogriješiti ako uz propovijed pomislimo i na lomljenje kruha, pa onda i Lidijinu kuću prepoznamo u nizu onih gdje se u počecima kršćanstva slavila Euharistija. Lidija daje na raspolaganje svoj dom. Ona okuplja živu Gospodinu zajednicu – Crkvu.

Spomendan svete Lidije iz Tijatire slavimo 3. kolovoza.

11. Elizabeta – Bog je savršenost

Elizabeta je vrlo staro ime, rašireno po cijelome svijetu. Dolazi iz Biblije: tako se zove majka Ivana Krstitelja. Hebrejski Elišeba sadrži dvije riječi: Eli – Bog i šeba – sedam, u značenju Bog je savršenost, Bog je sedmica, Bog je prisega, zakletva. U simbolici broja sedam je zbroj 3 (Bog) i 4 (svijet). Više je svetica toga imena, ali u običnom kalendaru nalazimo jednu ili dvije.

Sveta Elizabeta Ugarska ili Turinška kći je ugarskoga kralja Andrije II. Rođena je 1207. u mađarskome dvorcu Saroš. Iz političkih razloga zaručena je još kao jednogodišnje dijete za Ludwiga IV., sina landgrafa od Thüringije te je već s četiri godine bila dovedena da živi kod obitelji svojega budućeg muža. Odgajala ju je ozbiljna grofica Sofija. Vjenčala se u četrnaestoj godini. U sretnom, ali kratkotrajnom braku rodila je troje djece: sina i dvije kćeri. Muž joj je umro dok je bio na križarskoj vojni godine 1227. Zbog izuzetne ljepote zavidjele su joj dvorske dame i na različite joj načine zagorčavale život. Elizabeta se stoga više posvetila duhovnom životu i od svojeg imetka obilno pomagala siromahe. Osobno je njegovala i posluživala najteže bolesnike. Djever ju je otjerao s dvora želeći osigurati nasljedstvo svojem sinu. Oduzeli su joj i djecu. Primljena je u Franjevački red godine 1228. Sve ju je to skršilo te je mlada umrla, u dobi od 24 godine (17. studenoga 1231.). Pokopana je u Marburgu. Smatra se jednom od glavnih svetica Franjevačkog reda. Svetom je proglašena 1235. Elizabeta je zaštitnica Caritasa, kršćanskih dobrotvornih ustanova.

Koliko je puku bila bliska njezina dobrotvornost, pokazuju mnoge legende. Jedna pripovijeda da je Elizabeta usred zime izlazila iz dvorca s pregačom punom hrane za siromahe. Susretne je muž i zapita što nosi. Kad je razgrnula pregaču, on opazi da je puna ruža, a kad se sagnuo da je poljubi, ugleda njezino lice preobraženo nebeskim sjajem.

Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, u kalendaru je 5. studenoga, dok svetu Elizabetu Ugarsku slavimo 17. studenoga.

12. Mirjam – gospođa, uzvišena/ona koju Bog ljubi

Ime Mirjam nosi više osoba koje se spominju u Svetom pismu, među kojima je na prvom mjestu Mojsijeva sestra. Najčasnija je, naravno, Isusova Majka, Blažena Djevica Marija, Majka Božja, čije je ime na izvornome hebrejskom glasilo Mirjam, dok je naš oblik imena preuzet iz latinskog: Maria.

Marija je stoljećima najraširenije ime u kršćanskim zemljama, s vrlo mnogo inačica, a često i u sklopu s drugim imenima. Naš je oblik Marija nastao prema latinskom izričaju: Maria.

Mariolozi iznose šezdesetak pokušaja tumačenja ovog imena, ali značenje riječi ostaje i dalje dvojbeno. U aramejskom jeziku ime se izgovara Mariam, pa jedno tumačenje kaže da dolazi od riječi mar(a) – gospođa, uzvišena ili prema staroegipatskoj riječi mry(t) – ona koju Bog ljubi. Drugi tumače da hebrejska riječ Mirjam dolazi od hetitske riječi (imena) Maria što znači koplje.

Zanimljivo je spomenuti da je ime Marija stoljećima bilo rijetkost. Naime, u prvim kršćanskim vremenima vjernici iz poštovanja prema Isusovoj majci ovo ime nisu nadijevali djeci (kao ni ime Josip). To poštovanje u nas vrijedi i danas za ime Isus, dok je ono u zemljama španjolskog govornog područja vrlo često (Jesus). Ni u srednjem vijeku ime Marija nije bilo rašireno u puku, premda su upravo tada nastajale i bile vrlo žive mnoge marijanske pobožnosti. Ime se tada davalo ponajviše osobama kraljevskoga i plemićkoga staleža. Tek od 15. stoljeća do danas ime se proširuje u svim društvenim slojevima.

Osobe koje nose Marijino ime slave imendan na jedan od mnogih marijanskih blagdana, uglavnom odabirući onaj koji je najbliži datumu rođenja.

Imena za dječake možete pronaći na linku ovdje.

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net


Izvori: A. Jarm, Imena i imendani; N. Kuzmičić, Kolumne (Bitno.net); T. Vojnović, Upoznajmo Bibliju (Zvonik); J. Antolović, Sveci Katoličke Crkve; Internet.

Objavljeno: 17. svibnja 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi