'PO IMENU TE ZAZVAH...'

Nakon imena za djevojčice, evo i 12 lijepih i znakovitih biblijskih imena koja možete dati dječacima

Donosimo popis od 12 prekrasnih i znakovitih muških imena iz Biblije koja možete dati svojoj djeci. Imena za djevojčice možete pronaći na linku ovdje.

1. Noa – utjeha, oslonac

Noa se u Svetom pismu opisuje kao onaj koji je hodao s Bogom. I to je prva stvar koju možemo naučiti od njega. Živjeti svoj život kao opredjeljenje za hod s Bogom. Nitko od nas ne zna što mu život sutra nosi i kojim smjerom može krenuti tijek našega postojanja, ali bismo trebali biti opredijeljeni za hod s Bogom, ma kuda se trebalo ići i ma kako se trebalo ići.

Prema Biblijskoj povijesti, kad je Noa imao šesto godina, Bog se, vidjevši ljudsku pokvarenost koja se raširila po zemlji, ražalostio i odlučio poslati veliki potop kako bi uništio neposlušan ljudski rod. Vidjevši čovjekovu pokvarenost i njegovu zloću, Bog odlučuje istrijebiti čovjeka sa zemlje. Bog se predstavlja kao dovršitelj procesa. Ne kažnjava on ljude, nego konstatira kamo ih odvodi njihova pokvarenost i prekid hoda s Bogom.

Noa je čovjek pravednik i – kako istinsko Pismo o njemu kaže – u svojem naraštaju savršen (Post 6, 9). Ne kao što će biti savršeni građani Božjega grada u besmrtnosti u kojoj će se izjednačiti s Božjim anđelima, nego kao što mogu biti savršeni na ovom proputovanju. Bog nalaže Noi da od drva načini korablju da bi se u njoj izbavio od pustošenja potopa, zajedno sa svojima, to jest sa ženom, sinovima, nevjestama i životinjama koje uze u korablju po Božjem nalogu. To je slika Božjega grada što hodočasti ovim svijetom, to jest Crkve koja stječe spas po drvetu na kojem je visio posrednik Boga i ljudi, Bogočovjek Isus Krist. (Sv. Augustin)

Po završetku potopa, Noa je podigao žrtvenik i prinio prvu žrtvu, a Gospodin je obećao da nikada više neće zemlju strovaliti u propast zbog čovjeka, niti će ikad više uništiti sva živa stvorenja. Bog je sklopio savez s Noom, blagoslovio Nou i njegove sinove, Šema, Hama i Jafeta, i rekao im neka se plode i množe. Znak toga saveza bila je duga.

Prema Bibliji Noa je umro 350 godina nakon potopa, u dobi od 950 godina kao posljednji od velikih dugovječnih pretpotopnih Patrijarha. Najdulji životni vijek čovjeka, kako Biblija kaže, smanjivao se brzo nakon toga, od 900 godina do 120 godina, koliko je poživio Mojsije unutar samo nekoliko generacija. Nekoliko generacija poslije životni vijek je u prosjeku bio manji od sto godina.

Noa se u Knjizi Postanka spominje i kao prvi poljoprivrednik i izumitelj vina.

Spomendan patrijarha Noe je 10. studenoga

2. David – voljeni, ljubljeni, dragi

Kralj David rođen je u Betlehemu kao sedmi i najmlađi sin Betlehemca Jišaja. Pripadao je Judinom plemenu. Bio je pastir, a izrastao je u lijepog, stasitog, hrabrog, mudrog mladića. Postao je vješt svirač. Bio je dječak kad ga je prorok Samuel pomazao za kralja i prorekao mu da će on postati kralj nad Izraelom.

Kralj Šaul je primijetio Davidovu vještinu i darovitost, pa ga je primio u svoj dvor, a on ga je na dvoru svojom svirkom veselio i tješio. Zbog Davidovih uspjeha na bojnom polju i popularnosti u narodu Šaul je postao ljubomoran i u njemu vidio suparnika. Ipak, povjeravao mu je najvažnije vojne pothvate. Kad je David u jednoj borbi pobijedio premoćnog Golijata, osvojio je privrženost i naklonost cijele Judeje i postao je veliki prijatelj Šaulova sina Jonatana, te oženio Šaulovu kćer Mikalu. Zbog zavisti i ljubomore Šaul je pokušavao ubiti Davida, no David se zahvaljujući svome prijateljstvu s Jonatanom uspio spasiti.

Kasnije se David povukao u Hebron, gdje su ga Judini ljudi kao najugledniji u narodu pomazali za kralja. Uskoro će ga za kralja pomazati i sjeverna plemena. Godine 1011. prije Krista David je postao kralj Judeje, a kad mu je bilo 30 godina zakraljio se nad cijelim Izraelom. Zauzeo je Jeruzalem, pobijedio Filistejce, te izabrao Jeruzalem za svoju prijestolnicu, kamo je dao donijeti Zavjetni kovčeg, kao znak Božje nazočnosti, i postavio ga na brdu Sionu.

U svom privatnom životu David nije prezao ni od ubijanja, ni od brakolomstva. Poznato je, da je brakolomno živio s Bat-Šebom, čijega je muža Uriju dao ubiti kako bi se domogao njegove žene. Tako je David učinio dvostruki grijeh. Na taj grijeh ga je Bog podsjetio preko proroka Natana. David je ne samo priznao svoje grijehe, već ih je do kraja života oplakivao čineći veliku pokoru. U borbi protiv pobunjenika Davidov je vojskovođa Joab ubio njegova sina Abšaloma zbog izdaje. “Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!”, bile su Davidove riječi nakon što je doznao za sinovu smrt.

Nakon iskrenog obraćenja David je doživio velika mesijanska obećanja. Bio je slavni kralj ali i veliki prorok. David je sastavio brojne psalme, a posebnu pozornost uz poznati Psalam 23 (Jahve je pastir moj) privlači Psalam 51 – “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome” – najdirljivija pokornička molitva svih vremena. Prije smrti David je pomazao svoga sina Salomona za kralja Izraela. David je pokopan u svojoj prijestolnici na Sionu.

Slikari i kipari prikazuju Davida s kraljevskim insignijama, s praćkom ili s harfom u ruci. Zaštitnik je pjevača, glazbenika, pjesnika i rudara.

Spomendan kralja i proroka Davida je 29. prosinca.

3. Benjamin – sin moje desnice

Benjamin je bio najmlađi od dvanaestorice sinova patrijarha Jakova i Rahele. Ona mu je rodila Josipa koga su, kako je mislio, rastrgale divlje zvijeri, a kojega su braća zbog ljubomore prodala u Egipat. Ostao mu je samo Benjamin kojega je Rahela umirući rodila u Efrati (blizu Betlehema). U vrijeme gladi u Kanaanu, Jakov je poslao desetoricu svojih sinova u Egipat, dok je njegov miljenik Benjamin ostao s njime. Ipak, nakon što je Josip zatražio da u Egipat dođe i najmlađi Benjamin, Jakov mora popustiti. Njegov sin Juda ocu daje jamstvo za Benjamina da će ga živa i zdrava dovesti natrag.

Braća dolaze pred Josipa i ne prepoznajući ga daju mu svoje darove. Josip se raspituje za njihova (svojega) oca, za njegovo zdravlje. Posebno je dirljiv susret i pozdrav s Benjaminom: “Bog ti bio milostiv, sine moj?” Ali više nije mogao izdržati. Naglo ih je napustio i otišao u susjednu sobu da se isplače. Smirio se, oprao i vratio k braći. Prekrivajući uzbuđenje kratko naređuje: “Poslužite ručak!” Braću je posebno začudilo kako ih je Josip poredao točno prema njihovoj starosti pa pisac dodaje: “Samo se zgledahu.”

Posebnu čast uživa Benjamin čiji je obrok peterostruko veći od svih ostalih. Braća još ne znaju da je gospodar Egipta njihov brat Josip. Čude se tako velikoj počasti: njih, siromašne Kanaance koji su došli kupiti žito kako bi preživjeli, ugošćuje za svojim stolom ovako moćan čovjek. Josip naređuje svome upravitelju da napuni vreće svoje braće koliko mogu ponijeti i da na vrh svake vreće stavi njihov novac. Ali, smislio je još nešto. Zapovjedio je upravitelju da u vreću najmlađeg brata Benjamina stavi njegov srebrni pehar. Upravo su napuštali grad kad ih dostigne potjera koju je Josip poslao za njima. Vodi je njegov upravitelj koji ima točne upute svojega gospodara što im treba reći. Optužba je teška. Ukrali su Josipov pehar iz kojega samo on pije i proriče sudbinu. Proglašeni su kradljivcima koji su se pokazali nezahvalnima za sve dobro koje im je iskazao gospodar Egipta.

Juda je spreman da svi postanu Josipovi robovi. No Josip želi samo Benjamina, ta kod njega se našao pehar! Ostali mogu mirno poći kući svome ocu. Kakva kušnja! Pojaviti se pred ocem bez Benjamina?! Nemoguće! Juda mora posebno intervenirati. On se “primače” Josipu što je znak ozbiljnosti i težine situacije. Svoj govor Josipu započinje iskazivanjem priznanja: “Ti si ravan faraonu!” Ipak, u svojem govoru Juda je prešutio činjenicu da su on i njegova braća prodali svojega brata Josipa kao roba Jišmaelcima, trgovcima koji su putovali u Egipat.

Juda posebno ističe odnos staroga oca i brata Benjamina, budući da je on jedini sin Jakovljeve žene Rahele koju je toliko ljubio i za koju je tolike godine radio kod svojega ujaka Labana. Osim toga, njegova ljubljena Rahela umrla je upravo u porodu rađajući Benjamina (još i danas se časti Rahelin grob nedaleko od Betlehema). Stoga je nedolazak najmlađeg Benjamina jednak očevoj smrti!

Judino je pripovijedanje prouzročilo bujicu osjećaja kod Josipa. Nije više mogao izdržati! Osjećaji su se prelili. Jedva je još uspio izdati naredbu: “Neka svi odstupe!” Ostao je sam s braćom. Sada su sve kočnice popustile. Više se nije mogao a niti trebao svladavati. Briznuo je u glasan plač. Ridao je tako glasno da su ga čuli i Egipćani. Kad je uspio doći do riječi očitovao im se: “Ja sam Josip!” Josip vidi u njihovim očima taj strah pa ih potiče i ohrabruje: “Primaknite se k meni! Ja sam Josip, vaš brat, onaj koga ste prodali u Egipat!”

Benjamin, njegov jedini pravi brat po ocu i majci Raheli, grli ga i plače. Opet su zajedno. U snažnom zagrljaju žele isplakati sve vrijeme koje su proveli jedan bez drugoga. I sva druga braća završavaju u Josipovu zagrljaju a suze samo teku i teku. Josip je svoj braći poklonio tri nove haljine, a Benjaminu je darovao tri stotine srebrnika i petore haljine!

Jakovljevog sina Benjamina nema u Katoličkom kalendaru, stoga svi koji nose ovo ime svoj imendan slave 31. ožujka na spomendan svetog Benjamina đakona koji se ubraja među mučenike ubijene u Perziji za vrijeme progona kršćana koji je započeo pod vladavinom Jezdegerda I., a završio pod vladavinom Bahram-Gora. Sveti se Benjamin nije umarao propovijedati istine vjere pa je doživio mučeništvo tako što su mu u usta ugurali i pod nokte zabili tanke, šiljate komadiće drva. Mučeništvo je podnio oko 420. godine.

4. Emanuel – Bog s nama

Evanđelist Matej, govoreći o Isusovu rođenju, piše: “Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” U Matejevu se zaključku sasvim jasno naviješta poruka: Isus Krist je ostvareni Emanuel.

Prorok Izaija izgovorio je vijest o Emanuelu u jednom ozbiljnom trenutku povijesti Judina plemena.

U Knjizi proroka Izaije (Iz 7,1 – 12,6), poznatoj kao “Knjiga o Emanuelu”, čitamo o napadu aramejskog kralja Rasona i izraelskog kralja Pekaha na Jeruzalem. Jeruzalem nisu osvojili, ali su u Judeji pobili mnogo naroda i zarobili “veliko mnoštvo ljudi” (2 Ljet 28,5). Razlog za napad na Judu bilo je odbijanje judejskog kralja Ahaza da uđe u koaliciju za obranu od asirskog kralja Tiglat–Pilesera koji je imao namjeru da osvoji male zemlje na zapadnim granicama svoga carstva. Dva su kralja stoga odlučila da osvoje Judeju i Jeruzalem i da na prijesto umjesto kralja Ahaza postave drugoga kralja.

Ali Bogu je bilo stalo da se Judejsko kraljevstvo održi iako Ahaz nije bio naročito pobožan kralj. Zbog toga se Bog uključuje u ovu krizu na neobičan način: “I Jahve reče Izaiji: ‘Izađi pred Ahaza, ti i sin tvoj Sear Jašub… Reci mu: Pazi, smiri se, ne boj se…'” Obećanja zaštite koja Jahve nudi kralju Ahazu čvrsta su i djelotvorna: Prvo, zavjera koju su skovali Aramci i Izraelci neće donijeti ploda: “Ovako govori Jahve Gospod: To se neće zbiti, toga biti neće!””(Iz 7,7).

Prorok Izaija ipak nije uspio ohrabriti Ahaza. Izaija nije uspio ni kad je kralju ponudio da od Boga zatraži bilo kakav znak kao jamstvo za Božja obećanja. Kralj Ahaz naizgled je bio skroman jer kaže: “Ne, neću iskati, i neću iskušavati Jahvu.” Prorok Izaija tada izgovara čuveno proroštvo o Emanuelu: “Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate? Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel…”

“Emanuel – Bog s nama” sažeti je prikaz cijelog Svetoga pisma. Bog sklapa savez sa svojim narodom o uzajamnom odnosu: “Ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj” (Jer 31,1; Heb 8,10). Od zajedništva koje su prvi ljudi uživali u Edenskom vrtu do “Neka milost Gospodina Isusa bude sa svima” (Otk 22,31) kroz cijelu Bibliju prisutna je tema o Bogu koji traži svoju djecu da ih spasi i da bude s njima. U Isusu Kristu ovaj Božji dolazak među ljude dosiže svoj vrhunac. Apostol Ivan piše u Iv 1,14: “Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima od Oca – pun milosti i istine.” Bog je došao među ljude i ostao s njima. To je ime Emanuel.

Dijete koje se rodilo dobiva još jedno ime. Kod Mateja anđeo Gospodnji nalaže Josipu: “Josipe, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,20). Značenje imena Isus je “Jahve je spasenje”. Bog je u Isusu došao na zemlju da spasi ljude.

Tako je Emanuel u Novom zavjetu dobio posebnu dimenziju. Na djelu je Božja svemoć. Kad anđeo Gabriel naviješta Mariji da će roditi sina, ona pita: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” (Lk 1,34), a on joj između ostaloga kaže: “Ta Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37). Po Emanuelu, po novorođenom djetetu Isusu, Bog je došao svom narodu.

Oni koji nose ime Emanuel imendan slave 26. ožujka na spomendan ranokršćanskog mučenika Emanuela koji je u vrijeme Dioklecijanovih progona podnio mučeništvo.

5. Mihael – tko je kao Bog

Mihael je, prema Svetom pismu, na početku Božjeg stvaranja, vođa i pobjednik u borbi protiv pobunjenih anđela koje je predvodio Lucifer (Sotona).

“Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć” (Dn 10,13). Iz ovoga teksta slijedi da je Mihael jedan od vrhovnih poglavica koji pritječe u pomoć proroku Danijelu. U istom poglavlju čitamo: “Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio osim Mihaela, Kneza vašega, moje potpore i moga okrilja” (Dn 10,21).

Najznačajniji svetopisamski tekst o svetom Mihaelu nalazimo u Otkrivenju. “Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli” (Otk 12,7–9).

Prema liturgijskim tekstovima, Mihael je voditelj duša u raj. Stari su ga pisci nazivali “vagatelj duša” na posljednjem sudu, a ikonografi ga slikali s vagom u ruci. Slikaju ga i kao “vojskovođu nebeske vojske” s plamenim mačem ili kopljem, a u srednjem vijeku u tadašnjoj vojničkoj opremi: oklopu, kacigi, sa štitom i kopljem. Obično u žaru borbe, okružena drugim anđelima, kako pobjeđuje Sotonu (koji je često prikazan likom zmaja ili slične zastrašujuće spodobe) i strovaljuje ga u pakao. Općenito, Mihael se štuje kao branitelj i zaštitnik vjere i Crkve. Kao svojeg patrona posebno ga časte, u vezi s njegovom ulogom, vojnici i policajci, pa ljekarnici, vagari i trgovci, pekari i umirući.

Blagdan svetog Mihaela arkanđela slavi se 29. rujna.

6. Natanael – dar od Boga

Sveti Ivan Evanđelist, opisujući svjedočanstvo prvih učenika, navodi zanimljiv susret između Filipa i Natanaela, a zatim između Isusa i Natanaela.

Filip nađe Natanaela i javi mu: “Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.” Reče mu Natanael: “Iz Nazareta da može biti što dobro?” Kaže mu Filip: “Dođi i vidi.” Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: “Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!” Kaže mu Natanael: “Odakle me poznaješ?” Odgovori mu Isus: “Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.” Nato će mu Natanael: “Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!” Odgovori mu Isus: “Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!” I nadoda: “Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.” (Iv 1,45-51).

Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni je li taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.

Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol. To nas oklijevanje ne smije odviše iznenaditi jer je tada bilo lažnih proroka koji su obilazili Palestinom, upirali prstom na sebe ili se gradili pretečama Mesije, a bili obični šarlatani. Zato jedan ozbiljan i trijezan Izraelac nije mogao samo tako olako priznati nekoga Mesijom. No kad se uvjerio da je Isus Mesija, on uz njega pristaje i za njim ide. Isus ga je već kod prvog susreta pohvalio kao “istinitog Izraelca u kojem nema prijevare”, dakle, kao jednostavna, poštena, dobronamjerna i iskrena čovjeka.

Prema apokrifima Natanael (Bartolomej) je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda Apostola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.

Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Natanaelu (Bartolomeju) u različitim bolestima, osobito kod grčeva, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri.

Blagdan svetog Bartolomeja odnosno Natanaela Crkva slavi 24. kolovoza.

7. Gabriel – Bog je moja snaga

Arkanđeo Gabriel u Bibliji nastupa kao glasnik Božjih odluka. On u Starom zavjetu tumači proroku Danijelu viđenje ovna i jarca (Dan 8, 16-26) i značenje sedamdeset godina (Dan 9, 21-17). U Novom zavjetu svećeniku Zahariji naviješta rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1,11-20), ukazuje se Mariji i naviješta rođenje Isusovo (Lk 1,26-38).

Najljepša poruka koju je Gabriel donio s neba, sadržana je u molitvi Zdravomarije, koja je uz Očenaš postala najrasprostranjenija molitva. Pobožni kršćani tri puta dnevno na glas zvona s Gabrielom pozdravljaju Gospu i mole za njezin zagovor: “Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše!”

I štovanje svetog Gabriela je vrlo staro, a vezano je uz blagdan Blagovijesti uoči kojega se, do posljednje reforme kalendara, slavio njegov blagdan. Tada bi se, uoči blagdana Navještenja, organiziralo molitveno bdjenje i vjernici su u zajedništvu s arkanđelom Gabrielom iščekivali “zagrljaj neba i zemlje”, trenutak kada je Marija izgovorila svoj “Fiat” – “Neka mi bude po riječi Tvojoj!”

Gabrielu je, baš kao i svetom Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata koji priječe demonu ulaz u crkvu. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. godine proglasio je Gabriela nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije:

U ikonografiji se najčešće prikazuje kao navjestitelj s ljiljanom u ruci. U Crkvi je godine 1951. proglašen zaštitnikom telekomunikacija i obavijesnih sredstava. Zaštitnik je glasnika, poštara i filatelista.

Blagdan svetog Gabrijela arkanđela slavimo 29. rujna.

8. Šimun – onaj koji sluša

Ime Šimun nosi više osoba u Bibliji. Najprije spominjemo starozavjetnoga Šimuna, drugog sina patrijarha Jakova i rodozačetnika istoimenog izraelskoga plemena koje je naselilo najjužniji dio Palestine, a poslije se vjerojatno pretopilo u pleme Judino.

Zatim je tu sveti Šimun o kojemu govori Lukino evanđelje: “Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun… pravedan i bogobojazan… I kad roditelji uniješe dijete Isusa, da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!…” (2,25-35). Predaja govori da je u 13. stoljeću Šimunovo tijelo iz Svete zemlje preneseno u Zadar te on postaje jednim od glavnih zadarskih zaštitnika.

Potom slijedi sveti Šimun apostol kojega slavimo zajedno sa svetim Judom Tadejem. Šimun u Novom zavjetu ima dodatak “Kanaanac” ili “Revnitelj”. Nekoć je bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, što govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod bio pod tuđinskom okupacijom. Prema kršćanskoj predaji Šimun je naslijedio Jakova starijeg na biskupskoj stolici u Jeruzalemu. Propovijedao je u Perziji, Mezopotamiji, Maloj Aziji, Armeniji i Egiptu, a mučeničku smrt podnio je za vrijeme cara Trajana oko 106. godine, u dobi od 120 godina. Apostol Šimun poznat je po svom kreposnom životu, zaštitnik je kožara, tesara, drvosječa i stolara. Umjetnici ga prikazuju najčešće u skupini apostola, a samoga redovito s križem u ruci, pilom i knjigom.

Među Isusovim apostolima bio je još jedan imenom Šimun, komu je Isus promijenio ime u Kefas ili Petar što znači Stijena.

Spomendan Starca Šimuna je 8. listopada, dok blagdan svetog Šimuna apostola slavimo 28. listopada.

9. Danijel – Bog je moj Sudac

Prorok Danijel jedan je od četiriju velikih starozavjetnih proroka. Njegova knjiga napisana je s namjerom da podrži vjeru i nadu Židova u babilonskom sužanjstvu, podiže moral i otpor ugnjetenih, te na primjerima veliča heroizam mučenika i postojanost u vjeri. Na slavnim primjerima pokazuje Božju zaštitu i Božje intervencije u spašavanju čovjeka iz sudbonosnih situacija.

Rane dane Danijel je proveo u Judeji, a prema Svetom pismu godine 605. odveden je s drugim izraelskim mladićima (Ananija, Azarija i Mišael) u Babilon, gdje se najprije školovao, a zatim služio na dvoru babilonskih i perzijskih kraljeva kao tumač snova i tajnih znakova.

Uvjeren da Bog određuje tijek povijesti, Danijel sve događaje tumači kao prolaznu kušnju koju treba izdržati dok ne nastupi trajni mir.

Knjiga o Danijelu opisuje njegova proročka viđenja i djela te Božje zahvate u vezi s Danijelom te donosi mnoge zanimljivosti iz njegova života: Danijel Božjom pomoću tumači Nabukodonozoru čudnovati san o kipu sastavljenom od različita materijala: glava mu je od zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, potkoljenice od željeza, a stopala od željeza i gline. Iznenada – kaže dalje san – odvalit će se kamen od brda, sam od sebe, a ne od ljudske ruke, i udarit će u kip, a kip će se smrviti. Sam taj kamen prerast će u planinu koja će napuniti svu zemlju. Danijel tumači: glava od zlata znači kralja. Nakon njega doći će slabije kraljevstvo (od srebra), pa treće (od mjedi) i četvrto (od željeza). Na kraju će se kraljevstvo razdijeliti (željezo i glina). Kamen pak koji ruši to kraljevstvo, to je kraljevstvo Božje, “koje nikada neće propasti”. Motiv kamena koji se od brda odvaljuje bez ljudske ruke predslika je Krista koji je začet po Duhu Svetom u tijelu Bogorodice Marije.

Poznat je također prizor triju mladića, Danijelovih prijatelja, koji su odbili pokloniti se zlatnom idolu. Za kaznu, Nabukodonozor ih baca u užarenu peć, ali su čudesno spašeni. Ili pak Danijelovo tumačenje triju tajanstvenih riječi kralju Baltazaru. Iz opće su kulture znani i motivi o čistoj Suzani, koju Danijel spašava od pohotnih staraca i možda najpoznatiji događaj s Danijelom u lavljoj jami. Babilonci su bili ogorčeni Danijelovom borbom protiv njihovih idola pa ga bacaju u jamu u kojoj je sedam gladnih lavova. Otvor jame zatvaraju golemim kamenom i zapečate kraljevim pečatom. Lavovi, međutim, ne čine Danijelu ništa nažao. Kad je to vidio kralj Kir, izvlači ga iz jame hvaleći pravoga Boga, a njegove tužitelje baca u jamu. Prizori triju mladića u užarenoj peći i Danijela u lavljoj jami česti su u kršćanskoj umjetnosti od najranijega vremena: nalazimo ih već u katakombama i osobito na sarkofazima. Događaj s Danijelom koji je bačen medu lavove, a vratio se živ, simbol je nade u spasenje i uskrsnuća od mrtvih i predslika Kristova uskrsnuća, pobjede nad smrću i đavlom.

Od 15. stoljeća Danijela su za svojeg zaštitnika odabrali planinari (zato što je spašen iz jame), premda imaju i druge svetačke patrone: Anu, Barbaru i Helenu.

Proroka Danijela Crkva se spominje 21. srpnja.

10. Adam – crvena zemlja

Adam je ime s prvih stranica Biblije, a uz njega Eva. To su imena prvih ljudi, praroditelja ljudskoga roda. Sveto pismo veli da je Adam srodan sa zemljom, ona je njegov životni prostor. Adam i Eva su ljudi ukorijenjeni u zemlji i istodobno povezani s Bogom. Oni su ljudi nutarnjega sklada. Njihova uklopljenost u rajski okoliš prožeta je uzajamnim suglasjem te sigurnošću i mirom. Ipak, stavljeni pred kušnju zakazali su i vlastitim padom povukli za sobom svijet u kojem su živjeli, te svima namrli trpljenje. Sebično su posegnuli za plodovima drveta spoznaje, samovlasno su sebi pokušali prigrabiti i prisvojiti ono što su imali dobiti na dar! Nisu više neporočni! U Adamu i Evi čovjek susreće samoga sebe. On je biće s imenom, pozvano na velike stvari, ali se prema tome pozvanju ne postavlja pravilno, zakazuje i pada u nemilost. “Grešni pad”, “prvi” ili, kako tradicionalno kažemo, “istočni grijeh”, (“izvorni” – onaj koji “istječe” od praroditelja), događa se svakome čovjeku. Izgon iz raja, gubitak neporočnosti, osjećaj izgubljenosti mučni su proživljaji čovjekove egzistencije.

Nakon prvih poglavlja Knjige Postanka, Stari zavjet više ne spominje Adama, ali se zato u Svetom pismu Novoga zavjeta spominje “novi Adam”, Isus Krist. On je poslušnošću “do smrti na križu” poravnao djelo neposlušnosti “staroga Adama”. Teologija govori i o “novoj Evi”, Mariji i, još dalje, da je ta nova Eva – Crkva, “roditeljica” plodova novoga života. Nova Eva – Crkva iznovice rađa, preporađa čovjeka. A drvo spoznaje sad je drvo života – križ. Imena Adama i Eve prepuna su duhovnog sadržaja, poruke: podsjećaju da je svaki čovjek, iako obilježen slabošću grijeha, pozvan na trajni unutrašnji preporod, na povratak u Eden.

Spomendan Adama i Eve je 24. prosinca, neposredno uoči Božića, i to nije slučajno! Time se želi naglasiti: stari, smrtni Adam je prošlost, jer se novi Adam, Krist, upravo rađa.

11. Jona – golubica

Jona je starozavjetni prorok iz 8. stoljeća prije Krista i glavni junak istoimene proročke knjige Svetoga pisma koja pripovijeda o njegovom dramatičnom proročkom pozivu. Živio je u vrijeme kralja Jeroboama II., a bježeći od proročkih zadataka, ukrcao se na brod, no mornari su ga bacili u more. Jonu je progutao kit, a kada se pokajao, kit ga je izbacio nakon tri dana.

Jona je bio Amitajev sin, iz Gat Hefera, udaljenog nekoliko milja sjeverno od Nazareta (2 Kr, 14,25). Prema predaji Jonina majka bila je udovica u Sarfati Sidonskoj. Ona je ugostila proroka Iliju te je dobila blagoslov da joj ne ponestane brašna i ulja za vrijeme suše (1 Kr 17,14). Dok je Ilija još bio kod udovice, razbolio se njezin sin Jona i preminuo. Bog je uslišio usrdnu Ilijinu molbu, u dijete se vratila duša i dječak je oživio. Ilija je predao dječaka majci: “Evo, tvoj sin živi!” (1 Kr 17,23). Kad je Jona odrastao, dobio je ulogu proroka.

Knjiga Jonina vrlo živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama proroci su posvećeni ostvarenju Božje zamisli, no Jona svim silama nastoji izbjeći poslanje koje je dobio od Boga. Uistinu, bio je to pretežak zadatak za jednog Izraelca, osobito za Galilejca Jonu u vrijeme kralja Jeroboama II. (786-746), kada je bila osobito jaka nacionalna svijest. Jona je naime bio pozvan naviještati spasenje smrtnom neprijatelju Izraela, asirskoj prijestolnici Ninivi. Dramski opisi Jonine pustolovine mogu se nekom činiti slikovitim i nestvarnim, ali Isus uzima baš poroka Jonu kao znak svojeg uskrsnuća i izlaska iz groba: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.” (Mt 12,40).

Kad je Jona napokon propovijedao u Ninivi, tamošnji stanovnici su se pokajali i pošteđeni su. To je naljutilo proroka koji je sjedio u hladu bršljana i razmišljao. Bršljan je usahnuo na suncu i Jona se zbog toga ražalostio: “Bolje mi je umrijeti nego živjeti.” Bog je upitao Jonu: “Srdiš li se s pravom zbog bršljana?” On odgovori: “Da, s pravom sam ljuti nasmrt.” Bog mu reče: “Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo, a meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!” (Jon 4, 3-11).

Izraelci su ponekad teško shvaćali svoj pravi poziv. Ljubav i briga kojom je Bog njih okružio, trebala se protegnuti ne samo na svemir nego i na sve, osobito susjedne narode. To najbolje svjedoči primjer Isusa Krista i njegovom nalog apostolima: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Mt 28,19-20). Prorok Jona na neki način je navjestitelj ove Isusove spasiteljske poruke.

Proroka Jonu u kalendaru Katoličke Crkve nalazimo 21. rujna.

12. Toma – blizanac

Apostol Toma prisutan je u sva četiri popisa što ih donosi Novi zavjet. U prva tri Evanđelja smješten je uz Mateja (usp. Mt 10,3; Mk 3,18; Lk 6,15), dok se u Djelima apostolskim nalazi uz Filipa (usp. Dj 1,13). Njegovo ime izvedeno je iz hebrejskoga korijena ta am što znači “u paru, blizanac”. Tako mu Evanđelje po Ivanu više puta daje nadimak “Didimos” (usp. Iv 11,16; 20,24; 21,2), što na grčkom znači upravo “blizanac”. Nije jasno zašto je dobio taj nadimak.

Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio “s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio” (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. “Rabi” – rekoše mu učenici – “pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!” (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: “Lazar je umro, hajdemo k njemu!” Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njim!” (Iv 11,15-16). Je li to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Kad je Isus na Posljednjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: “Tamo kamo ja idem već znate put”, (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?” (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni” (Iv 14,6).

A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. “Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: ‘Vidjeli smo Gospodina.’ Toma im odvrati: ‘Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.’

Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: ‘Mir vama!’ Zatim reče Tomi: ‘Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!’ ‘Gospodin moj i Bog moj!’ – izjavi Toma. Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli'” (Iv 20, 24-29).

I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: “Pasi ovce moje!” (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.

Pod njegovim su imenom kasnije napisana Djela apostola Tome i Tomino evanđelje. Oba su ova spisa apokrifi, ali ipak važni za proučavanje kršćanskih početaka. Spominjemo na koncu da je, prema drevnoj predaji, Toma evangelizirao najprije Siriju i Perziju (tako izvješćuje Origen, a prenosi Euzebije Cezarejski, Hist. eccl. 3,1), odakle je potom kršćanstvo pristiglo i u južnu Indiju.

Svetog Tomu apostola slavimo 3. srpnja.

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net

Imena za djevojčice možete pronaći na linku ovdje.


Izvori: A. Jarm, Imena i imendani; N. Kuzmičić, Kolumne (Bitno.net); T. Vojnović, Upoznajmo Bibliju (Zvonik); J. Antolović, Sveci Katoličke Crkve; Internet.

Objavljeno: 19. svibnja 2017.

Možda vam se svidi