The Beach Boys – “We Gotta Groove: The Brother Studio Years” (Capitol, 2026.)

Kroz mjesec dana navršit će se puna godina otkako nas je napustio Brian Wilson, ne samo još jedno od imena koja su definirala suvremenu glazbu, odnosno, pop i rock kulturu, već i istinski glazbeni genij čiji utjecaj nadmašuje puku refleksiju na opuse brojnih mu kolega i spomen-obilježja u američkoj rock-antologiji. Jedan od onih koji su glazbu čuli drukčije od drugih (ili bar premoćne većine drugih), koji ju je, uostalom, smatrao Božjim glasom i koji je njezina suzvučja spajao i gradio samo njemu razumljivim pletivima, mastermind slavnih The Beach Boys kroz svoju je šest desetljeća dugu karijeru – prvo s bendom, a zadnjih skoro četrdeset godina i samostalno – stvorio pjesme i albume, “džepne simfonije” koje su obilježile generacije slušatelja i glazbenika, ali i (re)interpretirale postulate popularne glazbe, svojim odlaskom zaista zaključivši cijelu jednu eru.

Priča o Brianu Wilsonu i The Beach Boys pritom je, uz sve njihove predivne melodije i savršeno aranžirana višeglasja, uz svu slavu i zaslužene lovorike, jedna od tužnijih u povijesti popularne glazbe, na svoj način sabirući sve stereotipe naličja slave, ali i u baroknoj maniri svjedočeći nikad predvidljive putove kreativnih silnica. Baš zato me pred lanjsko ljeto vijest o Wilsonovu odlasku s ovoga svijeta uzdrmala u toj mjeri da me dovela do suza. Jer njegova glazba kroz život mi je dolazila u tihim, odgođenim valovima: pomalo kasno, ali ne toliko da me zaobiđe u po glazbeni ukus formativnim godinama; nenametljivo, strpljivo me osvajajući bezvremenošću svoje univerzalne ljepote; darežljivo, jer me od samih početaka nije prestala darivati novim nijansama koje su mi prethodno izmicale, skrivene iza perfekcionistički koliko i strastveno posloženih pop-partitura. Jer je i najmanje nadahnuta glazba iz njegove radionice rječito pričala priču o njegovoj duši, (samo)progonjenoj gotovo od samih početaka, baš zato što se jezikom glazbe izražavao cijelim svojim bićem. Jer nikad nije prestao u notama tražiti i interpretirati ljepotu, “ljubav i milost”, kako je to sam formulirao u jednoj od najpoznatijih mu pjesama iz samostalne faze karijere (taj naslov, nimalo slučajno, nosi vrlo zanimljiv film iz 2014. s Johnom Cusackom i Paulom Danom u ulozi Briana Wilsona u različitim razdobljima njegova života), odnosno, surfajući na “dobrim vibracijama” koje su ispunjavale čak i najmelankoličnije note iz njegove bogate kajdanke.

Da bih baš nekidan pogledao dokumentarac “Long Promised Road”, u kojem se nekoliko godina prije svoje smrti Brian vozio u društvu novinara Jasona Finea, obilazeći lokacije vezane za povijest kako The Beach Boys, tako i cjelokupne mu karijere. Gledati Brianove reakcije na, primjerice, vijest o smrti važnog mu kolege iz ranijih dana ili pak spomen pokojne mu braće, Dennisa i Carla, s kojima je činio jezgru slavnoga benda, bilo je pritom ne samo dirljivo, već i opipljivo emotivno iskustvo, slikovit uvid u dušu jednog čovjeka bogatog ali i obremenjenog talentom, sonda u duh s jako dugom pričom koja uključuje i živčane slomove uslijed stvaralačkih pritisaka (što od strane strogog i uspjehom opsjednutog oca, što zbog stalne želje da nadmaši konkurenciju, primarno The Beatles), kreativne neuspjehe (prvenstveno u svoje vrijeme neostvareni projekt “Smile”) i brojne, dugotrajne zdravstvene probleme koji su ga zatvorili u četiri zida u godinama kad je mogao ili trebao stvarati nejzreliju i najljepšu glazbu. Mirnoća s jedne i suzama obložena tuga s druge strane, na licu Briana Wilsona u tom su dokumentarcu, bez da je trebalo iznositi podatke ili analize, ispričale priču o čovjeku koji stoji iza jedne od tri najsavršenije pjesme ikad snimljene u okvirima popularne kulture (“God Only Knows”, a druge bi dvije bile “Be My Baby” sastava The Ronettes i “In Dreams” Roya Orbisona), iza najkompleksnije i istodobno najprozračnije pjesme ikad snimljene (bezvremenska, i danas moderna “Good Vibrations”) i iza najsavršenijeg albuma ikad snimljenog (zimzeleni, predivni “Pet Sounds”). O čovjeku koji se desetljećima nakon što je dotaknuo samo dno pokušavajući nadmašiti samoga sebe snimajući album “Smile” vratio tim istim pjesmama i konačno ih, u novom mileniju, snimio onako kako ih je bar otprilike zamislio te daleke 1967., tim činom pobjedivši ne samo demone koji su ga svojedobno gurnuli preko ruba, već i samoga sebe, vrativši svom od Boga darovanom talentu taj dug, na predivan način svjedočeći neuništivost istinske, autentične kreativnosti…

Što me konačno dovodi do povoda novom tekstu o Brianu Wilsonu, odnosno, The Beach Boys, jer trosveščana kompilacija “We Gotta Groove: The Brother Studio Years” objavljena prije tri mjeseca na inicijativu nekadašnjeg beach boya Ala Jardinea vraća nas u još jednu svojedobnu slijepu ulicu u dugoj glazben(ičk)oj priči o Brianu Wilsonu. Kako podnaslov sugerira, riječ je o kratkom razdoblju kad je bend snimao u svom studiju Brother, kojeg su u Santa Monici 1974. otvorili braća Wilson. No, možda je manje važan sam podatak o studiju, koliko je u pitanju razdoblje u kojem se Brian Wilson vratio (ili trebao vratiti) iz mraka u koji je zapao prvo nakon kreativnih i komercijalnih neuspjeha s albumima objavljenima nakon odustajanja od projekta “Smile”, a potom još dublje nakon smrti oca Murryja 1973. Naime, pomalo neočekivan uspjeh kompilacije “Endless Summer”, na kojoj su 1974. skupljeni hitovi iz prve polovice šezdesetih, najslavnije ere benda, vratio je The Beach Boys ponovno u središte pozornosti, što je pak povuklo i posve deprimiranog Briana da izađe iz samoizolacije i stanja očaja te se ponovno vrati u bend kao njegova kreativna jezgra. Rezultat je bio ipak razočaravajući album “15 Big Ones”, prvi nakon slavnog “Pet Sounds” s Brianom kao jedinim producentom, a potom daleko ambiciozniji, ali u konačnici ipak komercijalno neuspješan “The Beach Boys Love You”…

No upravo taj potonji bio je i ostao od strane samog Briana Wilsona opisivan kao njegov najbolji, najdraži mu album. Upravo se iz tog razloga ovaj novoobjavljeni paket fokusira prije svega baš na tu neobičnu zbirku i samim time vraća u (novi) život album kojeg je njegov potpisnik tako volio i cijenio, ostavši u tome prilično usamljen.

Dok je “15 Big Ones” bio zapravo sklepotina obrada i nekoliko originalnih Brianovih skladbi, zamišljen kao njegov veliki povratak, u toj želji možda ipak pomalo preuranjen, nemarno sastavljen i realiziran, “The Beach Boys Love You” bio je u svojoj biti Brianov samostalni projekt, nešto nalik “Pet Sounds”, kojeg je također “nametnuo” ostatku benda kao svoju priču, slijedeći isključivo vlastitu stvaralačku intuiciju i prepokupacije. Brian je pjesme napisao gotovo posve sam, a slično je bilo i što se sviranja tiče, pa je tako odsvirao većinu glazbenih dionica, primarno klavijature i sve naglašenije sintisajzere, ali i bubnjeve, uz manju pomoć braće Carla i Dennisa te praktički simbolično sudjelovanje preostalih članova benda, Mikea Lovea i Ala Jardinea. Da, bio je to vrlo osobna, intimistična zbirka pjesama uglazbljena kao rani oblik synth-popa, uz naglašenije korištenje sintisajzera. Album zauzima prvi disk, i to u svom originalnom miksu iz 1977., uz dodatke pjesama s istih sessiona, što uključuje i vrlo zanimljivo obradu klasika “You’ve Lost That Lovin’ Feeling” Righteous Brothersa, novijim generacijama možda poznatijeg sa soundtracka kultnog filma “Top Gun”. Slušajući album danas, kada Briana Wilsona, kao ni oba mu brata, više nema među nama, nakon gledanja spomenutog dokumentarca koji je na iznimno dirljiv, neinvazivan način ušao u intimu jednog iznimno kompleksnog kreativnog duha, a istodobno vrlo jednostavnog i duboko emotivnog čovjeka, te nakon tolikih njegovih uvjeravanja kako je baš taj album nešto najbolje što je snimio (a pazite, čovjek iza sebe ima jedan “Pet Sounds”!!!), teško je odoljeti njegovim sporogorućim ljepotama, bilo da slušamo višeglasje kotrljajuće “Johnny Carson”, zaigranu “Good Time”, koja odiše stremljenjima pjesama sa “Smile”, predivan melankolični podtekst “Honkin’ Down the Highway” ili pak pomalo grub, ali swingerski aranžiran kolaž “Mona”. “The Beach Boys Love You” zaista – što posebno upečatljivo to sugerira ovdje – zavrjeđuje biti ne samo revaloriziran, već i visoko vrednovan primjerak iz pjesmarice benda koji je, usprkos svim svojim vrludanjima i slijepim ulicama, zadužio popularnu glazbu kao tek nekolicina drugih.

Uostalom, zbirka je to koja glasno svjedoči izlazak iz vrlo mračnog mjesta čovjeka kojem je naprosto suđeno širiti svoje “dobre vibracije”. Možda se koncept “džepnih simfonija” usavršen u vrijeme “Pet Sounds” i “Good Vibrations” pomalo potrošio do te druge polovice sedamdesetih, ali Brian Wilson je uvijek uspijevao, makar na proplamsaje, ponuditi nešto novo, nešto bezvremenski lijepo i autorski autentično, u krajnoj liniji i žanrovski univerzalno, kao na pola puta između njegova uzora Gershwina i rock-antologije kojoj duhom pripada. A “We Gotta Groove” nadalje donosi i ostale dijelove puzzlea kojeg su The Beach Boys stvarali tih poznih sedamdesetih. Na drugom disku dolazimo napokon do još jednog svojedobno napuštenog albuma: poput zlosretnog “Smile”, album “Adult/Child”, sniman neposredno nakon “The Beach Boys Love You” i zamišljen kao još jedan poluautobiografski narativ, pojačan orkestracijama i donekle ambiciozniji od prethodnika, nije nikad ugledao svjetlo dana naprosto iz straha da neće biti dovoljno uspješan. Na žalost, ni ovdje ne dobivamo album u obliku kako je originalno zamišljen, već nam dolazi kao zbirka snimaka nazvana “Adult/Child Sessions”, koja se doima poput sonde u sam stvaralački proces, s tek naznakom kako je album kao cjelina u konačnici trebao zvučati.

The Beach Boys tu zvuče poput nove verzije Franka Sinatre (primjerice, u “Deep Purple”), ali donose i istinske briljante Brianove pjesmarice, poput nježnih “It’s Over Now” i “Still Dream of It”, od kojih ova potonja zvuči baš kao djelić kakvog zamišljenog albuma “Pet Sounds, drugi dio”. Svakako, možda čak više nego da je “Adult/Child” zastupljen u svom integralnom obliku, ovaj set pjesama kao da oplakuje svojedobnu mu sudbinu, a posljedično i produbljuje legendu, koliko god je većina ovih snimaka bila i dosad dostupna. Ostatak paketa sadrži još razne snimke iz istog razdoblja, uključujući verzije pjesama s albuma “15 Big Ones” (što spada u manje zanimljiv dio materijala), ali i vrlo zanimljiv uvid u najogoljeniji dio Brianova stvaralačkog procesa u obliku njegovih kazetofonskih demo-snimaka. Da, ovo će biti zanimljivo prvenstveno gorljivim obožavateljima, osobito s obzirom na samu kvalitetu snimaka i činjenicu da su u pitanju tek maestrov vokal i klavir kao njegov temeljni instrument, ali na najbolji mogući način zaokružuje paket kao vrlo iscrpan dokument jednog posebno važnog razdoblja u karijeri The Beach Boys, kao i stvaralačkog puta njihova kormilara Briana Wilsona, kojem je baš ta epizoda bila posljednja u toj ulozi (bar do trijumfalnog, jednokratnog povratka s albumom “That’s Why God made the Radio” iz 2012.)…

Jednog, dakle, uistinu glazbenog vizionara, koji pak ni u kojem trenutku nije iskakao iz tradicije koju je vukao još od spomenutog Gershwina i koji je i u svojim najsmionijim pothvatima tražio prije svega ljepotu, pokušavajući svojim krhkim duhom dekodirati taj Božji glas, kako je on nazivao glazbu, videći je kao jedini jezik kojim će moći pripovijedati svoju priču. Mračniji dio njegove priče, onaj koji je uzeo puno i puno više od toga, progutavši mu godine i neispisane stranice vapijuće kajdanke, pritiskao ga je i bacao na koljena, ali pritom ga nije posve slomio; štoviše, neke od neuspjeha proizašlih s bridova toga mraka, poput projekta “Smile”, izgurao je na svjetla pozornice makar u poznijem dijelu života, a neki poput bunkeriranog “Adult/Child” sada su s ovim novim izdanjem iz bogate arhive benda posvjedočili kako ni najmučnije tegobe i padovi ne mogu zatomiti kreativni duh. Baš je u tome, kao svojedobno u “Brian Wilson Presents Smile” (2004.), vrijednost i čarolija kompilacije “We Gotta Groove: The Brother Studio Years” – glazbeni je to paket koji dokumentira ne samo pjesme jednog razdoblja, već i neugasivost glasa koji stremi iz autentičnog talenta, iz radosti kojoj su sav mrak i padovi samo privremena prepreka, nikako kraj.