Nikada nije jednostavno pisati o ljudima koji su vam u jednom trenutku bili heroji. Čak i kada se nakupi „materijala“ čovjek takvo što odgađa jer se nužno mora emotivno angažirati i paziti da mu razočaranje ne pobrka misli ili učini da osobu sudi oštrije nego što slučaj zahtjeva. No, dođe trenutak kada se nešto ipak mora napisati makar se osoba u ovom slučaju zvala Robert Barron.

Kada se Robert Barron pojavio na internetskoj katoličkoj sceni bio je istinski dašak svježeg zraka i u mnogočemu preteča brojnim katoličkim „influencerima“ koji danas zauzimaju značajan dio katoličke evangelizacijske scene i čija su imena nerijetko poznata i izvan vjerskih krugova.

Naime, Katolička Crkva u svojim dokumentima daje mnoštvo principa kako vrednovati kulturne, društvene ili političke pojave, ali prosječan vjernik se nerijetko u svemu tome teško snalazi, pa kada se nađe pred određenim filmom, knjigom ili društvenim događajem, često mu je teško zauzeti stav iz vjerničkog aspekta. Barron je dobro osjetio taj problem koji se posebno očituje u današnjem društvu te je kratkim videima davao osvrte prvo na knjige i filmove, a kasnije i na značajnije društvene događaje. Ono što je pri tome Barron razumio jest da reakcija danas mora biti brza, ako želite da bude vidljiva ili viralna. Nema se vremena čekati sastanak crkvenog odbora koji će zauzeti stav, ljudi trebaju usmjerenje dok su stvari aktualne. Pri tome, Barron nije zanemarivao niti „klasičnu“ katehetsku poduku, pa se na YouTubeu vrlo lako mogu pronaći njegova videa o brojnim vjerskim istinama u kojima se ono što se na prvi pogled čini zahtjevno objašnjava na pristupačan i cjelovit način.

Barron je svojim komentarima povremeno znao napraviti „izlete“ i u političku sferu, ali gotovo isključivo u slučajevima zaštite dostojanstva ljudskog života i katoličkih svetinja. Primjerice kada bi se pokušalo radikalno liberalizirati zakon o pobačaju u pojedinoj saveznoj državi, ili kada je tijekom nemira u SAD-u 2020. godine održao propovijed protiv „sistematskog i osobnog rasizma koji muči našu zemlju“. U svemu tome djelovao je kao čovjek koji nastoji prije svega navijestiti evanđelje bez političke ili ideološke pristranosti.

A onda se počelo događati nešto neobično. Njegove poruke sve više su se počele kretati u smjeru „kulturnih ratova“, a njegove pohvale Donaldu Trumpu, ne tek kao ‘manjem zlu’, nego kao dobru su postale javne. Barron je otvoreno govorio da je Trump „dobar za katolike“, pa čak ga i vrlo konkretno hvalio napisavši u siječnju ove godine: „više nego ijedan drugi predsjednik u mome životu, Trump je prepoznao središnju važnost naše ‘prve slobode’“, misleći pri tome na slobodu vjeroispovijesti, iako je i u tom području bilo značajnih propusta, pa je tako Lav XIV. kritizirao uskraćivanje sakramenata migrantima koji su zatvarani u kaveze.

Osim konkretnih izraza podrške, bilo je tu i stanovitih „propusta“ da se komentiraju aktualni događaji koji nisu išli u prilog slike trenutne administracije kao one koja je sklona Katoličkoj Crkvi i njenom nauku. Tako, primjerice, Barron, nije reagirao kada je potpredsjednik SAD-a JD Vance sugerirao da je želja američkog episkopata  za pomaganjem migrantima uvjetovana materijalnim interesima, niti kada je isti Vance biskupe krenuo poučavati pojmu „reda ljubavi“. Barron je šutio, ali onaj koji jest reagirao bio je stanoviti biskup Robert Prevost, koji je na svojem Twitter profilu podijelio tekst naslova “JD Vance nije u pravu: Isus nas ne traži da rangiramo svoju ljubav prema drugima”. Vance je imao i jedan nedavni „okršaj“ s Lavom XIV., kada je Papi poručio da bi trebao „biti oprezan kada govori o teološkim pitanjima“(!?) ali, pogađate, Barron nije trznuo ni na tu izjavu.

To ne znači da Barron više nije bio aktivan u društveno političkim komentarima, samo umjesto da njegova kritika bude usmjerena protiv onih koji imaju poluge vlasti (kada za to ima povoda) Barron je ostao fiksiran na demokrate. Američki biskup je prihvatio i političku funkciju člana Odbora za vjerske slobode koju mu je dala Trumpova administracija i čini se da je u svojem javnom (ne)djelovanju pokušao iskazati odanost toj administraciji, a ta se odanost ponekad očitovala i kao divljenje. Primjerice, svatko tko pogleda video na kojem Barron s oduševljenjem govori o tome kako je prisustvovao na Trumpovom obraćanju Kongresu vjerujem da će osjetiti pomalo nelagodu da se jedan biskup tako oduševljava političkim događajem, uspoređujući ga s liturgijom, a Trumpa s nekakvim svjetovnim biskupom.

Sve je eskaliralo posljednjih tjedana, a vezano je za niz Barronovih osvrta na napad SAD-a na Iran. Nakon što je Papa više puta osudio pozvao na mir, Ben Shapiro je pozvao biskupa Barrona u emisiju u onome što je izgledalo kao Shapirov pokušaj da otupi oštricu Papinu kritiku rata za katolike u SAD-u. Što je Shapiro htio, to je od Barrona i dobio. Naime, na izravno pitanje da prokomentira Papine riječi da Bog ne uslišava molitve onih koji vode nepravedne ratove, Barron je ustvrdio da se „Papine riječi ne odnose specifično na rat u Iranu“. To me zaprepastilo, jer 1) rat u Iranu je bio glavna vijest svugdje i pitanje je na koji drugi rat bi Papa mogao misliti 2) ispada da Papa priča o ratu izvan konteksta, nesvjestan kako bi ljudi mogli shvatiti njegove riječi.

Nakon što je isključio Papu iz razgovora, Barron je u istoj emisiji jednostavno poručio gledateljima da sami provuku napad na Iran kroz kriterije „pravednog rata“ o kojima je pisao sveti Augustin i donesu zaključak. Naravno da skoro nitko od gledatelja ne zna niti jedan kriterij, ali ono što posebno čudi je što biskup koji je imao mišljenje o toliko tema i uvijek nastojao konkretizirati crkveni nauk o stvarnosti, sada nema apsolutno ništa drugo za reći na goruću temu, nego uputiti na Augustinov spis.

Dodatno je poražavajuće to što Barron, dobro upućen u crkvene dokumente, kao da ne zna ili zaboravlja što su posljednji Pape govorili o pojmu „pravednog rata“. Primjerice, Joseph Ratzinger koji je komentirajući sličnu situaciju „preventivnog rata“ u Iraku kazao:

„Koncept ‘preventivnog rata’ ne pojavljuje se u Katekizmu Katoličke Crkve… Bilo je ispravno oduprijeti se ratu i njegovim prijetnjama uništenja. Nikada ne bi trebala biti odgovornost samo jedne nacije da donosi odluke za svijet… S obzirom na novo oružje koje omogućuje uništenja koja nadilaze borbene skupine, danas bismo se trebali pitati je li još uvijek dopušteno priznati samo postojanje ‘pravednog rata’.“

Ili papa Franjo koji je u enciklici Fratelli Tutti napisao:

„Više ne možemo smatrati rat rješenjem, jer će njegovi rizici vjerojatno uvijek biti veći od navodnih koristi. S obzirom na to, danas je vrlo teško pozvati se na racionalne kriterije razrađene u ranijim stoljećima kako bismo govorili o mogućnosti ‘pravednog rata’“.

Barron je propustio ukazati i na riječi pape Lava koji je kazao: „nakon tragičnih iskustava 20. stoljeća, zračna bombardiranja trebala su biti zauvijek zabranjena“, a danas su možda još i važnije Lavove riječi o nemoralnosti uporabe autonomnog strojnog odlučivanja u ratovanju, koje je, kako se čini, „odgovorno“ za raketiranje iranske škole u kojoj je stradalo preko 100 djevojčica.

No, nevolje s Barronovim nedavnim istupima ovdje su tek počele. Kada je Trump napao Lava XIV. zbog njegovog mirotvorstva Barron je, doduše, pozvao predsjednika da se ispriča, ali čak je i tu opomenu požurio ublažiti ponavljanjem tvrdnje da je Trump učinio najviše za obranu vjerske slobode od ijednog drugog predsjednika za vrijeme Barronovog života. Ipak, još značajnije je primijetiti da iako je dan ranije Trump objavio fotografiju sebe kao Krista, biskup koji je inače jako osjetljiv kada se u javnom prostoru napadaju svetinje (kao npr. primjer prilikom otvaranja Olimpijskih igara u Parizu), u svojem komentaru nije napisao ništa o vjerojatno najkomentiranijem svetogrđu u SAD-u otkako je društvenih mreža.

A kako ne spomenuti činjenicu da je Barron u srijedu Velikoga tjedna sudjelovao na molitvenom skupu u kojem je Paula White, dugogodišnja Trumpova „duhovna savjetnica“ predsjednika SAD-a usporedila s Kristom. Spomenuta je otvorila svoj govor kazavši da ju je „Duh Sveti potaknuo da kaže koliko je zahvalna na Trumpu“(!?), na što je Barron zapljeskao. Nakon toga se obratila Trumpu riječima: „Nitko nije platio cijenu kao što ste vi platili cijenu. Bili ste izdani, uhićeni i lažno optuženi. To je poznati obrazac koji nam je pokazao naš Gospodin i Spasitelj, ali tu nije završilo za njega, a nije završilo ni za vas. Jer je on uskrsnuo, i vi ste uskrsnuli. Jer je on bio pobjednik, i vi ste pobijedili“, uspoređujući Kristovu pobjedu nad smrću s Trumpovom političkom podjelom[i].

Iz lavine negativnih komentara koje su nakon spomenutih događaja zasule Barronov profil na X-u, biskup Winona-Rochestera se naumio izvući jednim vrlo nemuštom objavom u kojoj je pokušao „pomiriti“ papu Lava XIV. i Donalda Trumpa. Barron je napisao status u kojem je „razgraničio“ ovlasti Crkve i države. Sukus tog statusa je u rečenici da je na Crkvi da postavlja pitanja vezana za „pravednost“ rata, ali da je „odgovor na ta pitanja u domeni državne vlasti“. Drugim riječima, kako Barron tvrdi, „nije uloga Crkve da procjenjuje je li određeni rat pravedan ili nepravedan“.

Tim se statusom suprotstavio vojnom ordinariju SAD-a, biskupu Timothyju Brogliu koji je otvoreno kazao da ovaj rat ne zadovoljava kriterije pravednog rata. Suprotstavio se, i papi Lavu XIV. koji je komentirajući rat u Iranu kazao da taj rat „mnogi smatraju nepravednim“. Po Barronovim riječima, nitko osim vodstava SAD-a ne može donositi prosudbu o pravednosti ovog rata, pa je onda i Papino navođenje „mnogih“ koji rat nazivaju „nepravednim“, neopravdano. Barron se suprotstavio i samome sebi. Naime, kada je za vrijeme Barracka Obame SAD napao Libiju, Barron je napisao članak koji je započeo riječima „Zašto, za ime Božje, ulazimo u treći rat na Bliskom istoku?“, a okončao ustvrdivši. „Vjerujem da bi kriterije koje pruža teorija pravednog rata trebalo primjenjivati strogo, a ne labavo. I vjerujem da bi takva stroga primjena isključila ono što naša vlada trenutno čini u Libiji“. Dakle, Crkva ipak može donositi sudove o ratovima. Vjerojatno vam je jasno i to da kada bismo primijenili Barronovu ‘novu’ tezu na druge ratove, da bismo došli do zaključka samo Rusija može dati odgovor na pitanje je li napad na Ukrajinu bio opravdan, da samo Hitlerova Njemačka može dati odgovor na pitanje je li napad na Poljsku 1939. bio opravdan i tako dalje.

Crkva, naravno, poštuje legitimnu domenu državne vlasti, ali u pitanjima koja se tiču ljudskog dostojanstva postoji granica kada Crkva može reći, i kroz stoljeća je govorila upraviteljima država: prešli ste granicu, ispravite se. Crkva nije natjecateljica za miss svijeta čije se riječi mogu svesti tek na „dobre želje“. Naravno, postoje okolnosti u kojima crkveni službenici mogu reći da nemaju dovoljno informacija da bi donijeli sud o pojedinom događaju, ali principijelno nijekati Crkvi pravo na sud je jednostavno pogrešno.

I za kraj, sve ovo vrijeme možda se nekima može činiti da je pitanje rata ipak više u domeni politike, a manje u domeni zaštite života i ljudskih prava, no nije tako. Kada je Ivan Pavao II. vodio svoju kampanju protiv rata u Iraku u obraćanju diplomatskim predstavnicima u Vatikanu govorio je o neprijateljima života. Nakon što je spomenuo pobačaj, eutanaziju, kloniranje, sveti Papa je u istom dahu rekao „Sam rat je napad na ljudski život jer sa sobom donosi patnju i smrt. Borba za mir je uvijek borba za život!“. Život je u središtu, a Crkva ima pravo i dužnost govoriti o dostojanstvu života. Ima pravo i prozvati one, ma koliko moćni bili, za koje smatra da to dostojanstvo ugrožavaju. Biskup Barron bi to morao razumjeti.

______________________________________________

[i] Barron se kasnije branio da nije mogao znati što će tko govoriti ili ‘moliti’ na tom skupu, ali zasigurno je mogao znati tko je Paula White i nije morao držati podignutu ruku u znak zajedničke molitve s njome kao što je vidljivo na fotografijama s događaja, niti je morao pljeskati na njene riječi. Razumijem da se u određenoj situaciji teško snaći i reagirati na ispravan način, ali ako nakon par dana kada možeš u miru napisati svoj komentar na situaciju ne kažeš barem „žao mi je što se nisam snašao“, ili „osuđujem usporedbu predsjednika s Kristom“, nego se braniš da nisi „mogao znati“ što će se dogoditi, to je jednostavno nedovoljno.