René Girard (1923.-2015.), francuski filozof, antropolog, religiolog i kršćanski apologet jedan je od najznačajnijih teoretičara kulture i povjesničara ideja 20. stoljeća. U nizu svojih djela (“Nasilje i sveto”, “Žrtveni jarac”, “Stvari skrivene od postanka svijeta”, “Stari put grešnika”, “Promatrah Sotonu kako poput munje pade” i dr.) razvio je dubinsko razumijevanje središnje razlike između pretkršćanskih, poganskih ritualnih praksi s jedne i naravi kršćanstva s druge strane, anticipirajući povratak poganskih običaja po slabljenju kršćanskoga društvenog utjecaja.

Osim što nudi inovativno shvaćanje pretkršćanske religijske prošlosti čovječanstva, Girardova se misao u pojedinim segmentima ispostavlja i proročanskom, navješćujući fenomene poput transhumanizma i posthumanizma, kao vidova samoukidanja ljudske naravi, i znatno ranije negoli su se razvili do današnjih razmjera. Iz razloga što su se neka Girardova viđenja već obistinila, dok se realizacija nekih drugih još očekuje, donosimo dijelove intervjua koji je Girard 2007. godine dao za talijanski “Il Foglio”.

Polazeći od suvremene intelektualne mode, čini se kako nije moguće proniknuti u srž ljudske naravi. „Može li postojati realistična antropologija koja prethodi dekonstrukciji? Drugim riječima, je li dopušteno, je li još uvijek moguće izraziti univerzalnu istinu o ljudskoj vrsti? Strukturalistička i suvremena postmoderna antropologija niječu mogućnost pristupa istini. Aktualna intelektualna struja je ‘kastracija smisla’. Takav tip rasprave o čovječanstvu je opasan“, ističe Girard.

Prema Girardovu viđenju, religija je ono što čovjeka čuva od samouništenja: „Danas je u javnome diskursu cilj definirati ‘neistinitost’ religije, koliko god ona bila nužnom za opstanak ljudske vrste. Nitko ne pita koja je funkcija religije; govori se jedino o vjeri. Koja je posljedica? Revolucionarna teorija Charlesa Darwina nekoć je željela pokazati beskorisnost 15.000 godina stare institucije poput religije. Danas se to očituje u pokušaju istraživanja genetskoga kaosa, kakvim ga vidi neodarvinizam. Poslušate li znanstvenike poput Richarda Dawkinsa – iznimno nasilnog mislioca – religiju ćete poimati kao nešto delinkventsko“.

Ali religija ima funkciju koja nadilazi vjeru. Girard sažima kršćansku istinu u jednoj rečenici: „Zabrana ljudske žrtve. Moderni svijet odlučio je odbaciti zabrane kao besmislicu. Religiju se ponovno poima kao kostim dobroga divljaka, kao primitivnu neukost pod zvijezdama. Religija je, međutim, neophodna za suzbijanje nasilja. Čovjek je jedinstvena vrsta: jedino on nasiljem prijeti vlastitom opstanku“. Danas postoje, vjeruje Girard, tri područja koja posebno ugrožavaju čovječanstvo: „Nuklearno oružje, terorizam i genetske manipulacije“.

Girard se slaže da je Europa zapala u ono što Rémi Brague zove „metafizičkom dosadom“. „Njegovo objašnjenje je divno, i čini mi se kako je superiornost kršćanske poruke svakim danom sve vidljivija. Kada je najviše izloženo napadima, kršćanstvo još jače isijava istinu. Budući da je negacija mitologije, kršćanstvo posebice sjaji u trenutku kada se naš svijet ispunja novim žrtvenim mitologijama. U kršćanstvu, umjesto preuzimanja točke gledišta gomile, preuzimamo perspektivu nevine žrtve. Tako kršćanstvo posve preokreće arhajski scenarij, što dovodi do nestajanja nasilja“.

Jedina bitna razlika između čovjeka i životinje jest u religijskoj dimenziji: „To je bit ljudske egzistencije. Ishodište zabrane žrtve i zabrane nasilja. Gdje nestane religije, tamo započinje proces rasapa. Mikro-eugenika je novi oblik ljudske žrtve. Više ne štitimo život od nasilja. Prilagođavamo misterij života sebi samima, za vlastitu korist. Ali nećemo uspjeti. Eugenika je vrhunac intelektualne struje začete prije dva stoljeća, koja predstavlja najveću opasnost za ljudsku vrstu. Čovjek je vrsta koja uvijek može uništiti samu sebe. Iz tog razloga, stvorena je religija“.

Prema Girardu, osim religije, iz vida gubimo funkciju još jedne institucije, braka. „Kao pretkršćanska institucija, ojačana kršćanstvom, brak je neophodan tip organizacije života, neodvojiv od ljudske potrage za besmrtnošću. Pri zasnivanju obitelji, čovjek kao da traži imitaciju vječnoga života. Postojala su mjesta i civilizacije gdje se homoseksualnost tolerirala, ali nijedno društvo iz prošlosti nikada ga nije postavilo na istu zakonodavnu razinu kao obitelj. U braku uvijek postoje muškarac i žena; to jest, suprotnosti“.

Girard govori o opsjednutosti seksualnošću u našoj kulturi: „U Evanđeljima nema ničega seksualnog. Tu su činjenicu suvremeni gnostici posve romantizirali. Kršćanstvo je dijametralna suprotnost mitologije i gnosticizma. Danas napreduje jedan tip novopoganstva. Najveća pogreška postmoderne filozofije jest uvjerenje kako se čovjeka slobodno može pretvoriti u mehanizam uživanja. Iz te potrage za užitkom slijedi dehumanizacija, koja otpočinje lažnom žudnjom za produženjem životnih užitaka kroz žrtvovanje najvećih dobara“.

„Danas je naširoko rasprostranjeno vjerovanje da je seksualnost rješenje za sve; umjesto toga, seksualnost je izvor problema“, dodaje Girard. “Neprestano nas se zavodi sugestivnom ideologijom zamamnosti. Ali dekonstrukcija propušta prepoznati seksualnost kao srž ljudskih zabluda. Naše ludilo, dakle, leži u voljnome naporu da seksualnost učinimo nečim banalnim. Nadam se da kršćani neće slijediti taj put dekonstrukcije. Zato seksualnost sadrži i najljepše i najmračnije elemente našega bića“.

Girard dolazi iz tradicije radikalne francuske filozofske misli: „Napunio sam si glavu farsičnim, glupim, jednostavnim mediokritetstvom avangarde. Dobro znam kako postmoderno nijekanje stvarnosti može voditi do diskreditacije moralnih pitanja o čovjeku. Avangarda, jednom potisnuta u umjetničku sferu, danas se protegnula na onu znanstvenu, koja promišlja o podrijetlu čovjeka. Na neki način, znanost je postala novom mitologijom: čovjek je stvorio život. Iz tog sam razloga s velikim olakšanjem primio objašnjenje Josepha Ratzingera o ‘biološkom redukcionizmu’ novoga tipa dekonstrukcije, biološkog mita. Pristajem uz njegovu distinkciju između znanosti i scijentizma“.

„20. stoljeće bilo je stoljeće klasičnog nihilizma. 21. stoljeće bit će stoljeće zamamnog nihilizma. C. S. Lewis bio je u pravu kada je govorio o ukidanju čovjeka. Michel Foucault dodao je da kako ukidanje čovjeka prerasta u filozofski koncept. Danas se više ne može govoriti o ‘čovjeku’. Kada je Friedrich Nietzsche proglasio smrt Boga, zapravo je objavio smrt čovjeka. Eugenika je negacija ljudskog razuma. Tko smatra čovjeka proizvodom slučajnosti, kao puku laboratorijsku građu, prenamjenjiv objekt podložan manipulaciji, taj doseže točku na kojoj se čovjeku može učiniti bilo što. To skončava s uništenjem fundamentalne racionalnosti koja pripada ljudskome biću. Tako shvaćen, čovjek prestaje biti čovjekom“, naglašava Girard.

Girard ističe kako čovječanstvo nikada nije bilo u opasnosti kao danas: „To je velika lekcija koju je Karol Wojtyła ponudio u formuli: ‘kultura smrti’. Riječ je o njegovoj najljepšoj jezičnoj formulaciji, koja ide ruku pod ruku s drugom sjajnom formulom, onom Josepha Ratzingera: ‘diktatura relativizma’. Nihilizam našeg doba još se naziva i dekonstrukcijom. Ali ako je nihilizam preobražen u uglednu filozofsku ‘teoriju’, onda sve postaje frivolnim, sve je igra riječima, sve je šala. Možemo započeti s dekonstrukcijom jezika, ali ćemo završiti s laboratorijskom dekonstrukcijom ljudskoga bića“.

„G. K. Chesterton rekao je kako je moderni svijet prepun kršćanskih ideja koje su poludjele. Čak je i prosvjetiteljstvo proizvod kršćanstva. Uzmimo figuru poput Voltairea, primjer lošega prosvjetiteljstva, koji je pridonio dekristijanizaciji Francuske. Ali ipak, Voltaire je uvijek branio žrtve te je, i ne znajući, stoga bio sjajan kršćanin. No loše tumačenje kršćanske doktrine još gore kada dolazi od onih izvan te tradicije. Kršćanstvo nam nastavlja nuditi fascinantno i uvjerljivo objašnjenje ljudskih zala. Danas gubimo apokaliptičku dimenziju kršćanstva, po kojoj su ljudi postali svjesni da nijedno društvo ne može preživjeti bez religije“, istaknuo je Girard te zaključio:

„Danas je kršćanstvo realističnije od optimistične znanosti, koja stvara čovjeka samo kako bi ga usmrtila. Apokalipsa nije gnjev Božji, nego gnjev čovjeka nad samim sobom. Ona nije iza, nego ispred nas. Apokalipsa nije pisana za Boga, nego za čovjeka“.