SVJETSKA RELIGIJA

Najveća prijetnja kršćanstvu nisu niti svjetske religije niti ateizam, već novo poganstvo

Najveća prijetnja kršćanstvu danas nije ni­jedna od drugih velikih svjetskih religija, kao što je islam ili budizam. Nije to ni jednostavni ateizam, koji nema dubine, masovnog odaziva, nema korijena, tradicije ili snage da se zadrži. Prije je to jedna religija za koju mnogi od nas misle da je mrtva, a ona je itekako živa. Ta je religija poganstvo.

Foto: Pinterest

Postoji staro i novo poganstvo. Ono što ih drži zajedno, pod istim imenom, neodređena je narodna religija, popularna religiozna alternati­va kršćanstvu bez nadnaravno otkrivene vjere, kodeksa ili kulta. Poganstvo je jednostavno prirodna sila teže ljudskog duha, religiozna smjernica najmanjeg otpora, religija u svom prirodnom, palom stanju.

Staro poganstvo potječe iz prirode. I uisti­nu, riječ poganstvo dolazi od latinskog pagani, što označuje one s polja ili stanovnike sela. Ljudi sa sela su bili zadnji koji su se preobratili na kršćanstvo u Rimskom Carstvu, zadnji koji su napustili svoje rodovsko korijenje u pretkrš­ćanskom poganstvu. Danas, seoski ljudi u zapadnom svijetu zadnji napuštaju kršćanstvo radi novog poganstva, koje cvjeta u gradovima.

Staro je poganstvo, u usporedbi s novim, bilo daleko veće. Ustvari, G. K. Chesterton sjaj­no rezimira cijelu duhovnu povijest svijeta u ova tri navoda: “Poganstvo je bilo najveća stvar na svijetu, a kršćanstvo je bilo još veće, i sve otad je razmjerno malo.”

Tekst nastavlja ispod oglasa

Bila su barem tri počela u starom poganstvu koja su ga činila velikim. Sva tri nedostaju u novom poganstvu. Prvo je osjećaj pobožnosti (pietas), prirodni religiozni nagon za poštova­njem nečeg većeg od tebe sama, poniznost koja nagonski shvaća čovjekovo podređeno mjesto u velikom nacrtu stvari. Umjerenost ili trijeznost (sophrosune na grčkom) slagala se s pobožnosti, osobito u klasičnoj civilizaciji. Geslo “ničega previše” upisano je nad svakim Apolonovim hramom, zajedno sa “spoznaj sebe”.

Ova prirodna skromnost i poštovanje u oštrom su kontrastu s drskim i arogantnim stavom novog poganstva na modernom Zapa­du. Danas su uglavnom orijentalna društva ta koja još uvijek čuvaju tradicionalno poštovanje i uzdržljivost. Zapad (osobito Amerika) ne razumije ovo poštovanje i smatra ga u najboljem slučaju starinskim, a u najgorem licemjernim.

Novo je poganstvo pravo pobožanstvenje čovjeka, religija čovjeka kao novog Boga. Jedna od njegovih popularnih krilatica, koju kršćani često nepromišljeno ponavljaju, je “bezgranič­na vrijednost ljudske osobe”. Cilj mu je stvoriti raj na zemlji, svjetovno spasenje. Još jedna riječ novog poganstva je humanizam, religija koja ne podiže glavu prema nebesima, već puni glavu nebesima.

Drugi sastavni dio starog poganstva, koji ne­dostaje u novom, objektivnije i apsolutni moral, ono što je C. S. Lewis nazvao “Tao” u svom ma­lom proročkom klasičnom djelu The Abolition of Man (Ukidanje čovjeka). Za prijemodernog čovje­ka, kako poganina tako i kršćanina, moralni su zakoni bili apsolutni: nepopustljivi, nedodirljivi i neupitni. Isto su tako bili i objektivni: prije ot­kriveni nego stvoreni; dani, u naravi stvari.

Novo je poganstvo relativističko, subjektivističko i pragmatično. Ono kaže da smo mi tvor­ci moralnih vrijednosti. Ono drži da je moralni zakon ne samo ispisan u ljudskom srcu već da ga ljudsko srce samo piše. Ono ne priznaje bo­žansku objavu niti išta što bi nijekalo ljudske vrijednosti; ne želi nezgodne neravnine koje bi mogle probušiti naše fine balone samostvorenih ideala. Ničije se vrijednosti ne mogu osuditi kao krive. Omiljena Biblija novog poganstva je “ne sudi”. Jedina osuda je osuda protiv suđenja. Jedino što je krivo ideja je da postoji stvarno krivo. Jedino apsolutno je da apsolutno nema apsolutnih stvari. Jedino zbog čega se treba osjećati krivim je osjećaj krivnje. I zato što je čovjek, a ne Bog, izvor vrijednosti, molim te, ne nameći mi svoje vrijednosti! (još jedno omiljeno načelo.)

To je stvarno politeizam: mnogo bogova mnogo vrijednosti, mnogo ćudoređa. Nitko više ne vjeruje u Zeusa i Apolona i Neptuna. (Pitam se zašto. Je li ih znanost uistinu pobila? Ili je to zbog potpunog povođenja za modom, zbog trome podložnosti medijima?) Ali moralni je relativizam novi ekvivalent starom politeizmu. Svatko je od nas postao bogom ili božicom, sve­ti apsolut, zakonodavac, a ne primatelj.

Treći je sastavni dio starog poganstva, ali ne i novog, strahopoštovanje prema nečem transcendentnom i nadnaravnom, osjećaj što­vanja i zadivljenosti i tajanstvenosti. Ono što je staro poganstvo štovalo široko se razlikovalo – gotovo sve od Zeusa do krava – ali su ipak štovali nešto. U ovom modernom svijetu osjećaj štovanja izumire, čak i u našim novim liturgi­jama koje zvuče kao da ih je izmislio centralni komitet za ukidanje poezije.

Čak je u modernoj religiji religiozni osjećaj presušio. Moderna je religija demitologizirana, oslobođena čudesa, oslobođena božanskoga. Bog nije Gospodin nego “sila”, nije transcendentan već imanentan, nije nadnaravan nego naravan. Novo je poganstvo neodređeni oblik panteizma, religija Sićušnog Boga. On prezi­re tradicionalni teizam koji štuje Boga Snoba; drugim riječima, on miješa teizam i deizam. (Panteizam niječe transcendenciju; deizam ni­ječe imanenciju; kršćanstvo prihvaća i jedno i drugo, osobito u utjelovljenju.)

Panteizam je udoban, a udobnost je moder­ni summum bonum. Kad god želim zavarati svoje studente na ispitu s više ponuđenih odgovora, sve što trebam učiniti je spomenuti čarobne ri­ječi udobnost ili duhovni spokoj, i oni ih zaokruže poput zaslinjenog Pavlovljevog psa. “Snaga” Ratova zvijezda panteistički je bog, i on (ili prije to) ima ogromnu popularnost zato što je “poput knjige na polici”, kako se C. S. Lewis izrazio u Miracles (Čudesa): na raspolaganju kad god ga želiš, ali ti ne smeta kad ga ne želiš. Kako je zgo­dno misliti da smo mi balončići u božanskoj pje­ni, a ne buntovna djeca pravednog božanskog Oca! Panteizam nema osjećaj grijeha, jer grijeh znači odvajanje, a nitko nikada ne može biti odvojen od Cijelog. Stoga je treća značajka, da nema transcendencije, povezana s drugom, da nema apsolutnog morala.

Novo je poganstvo veliki trijumf zavarava­nja samoga sebe. Bez gubitka uzbudljivosti i sjaja religije, iz nje je otklonjen strah. Novo poganstvo čvrsto odbija “strah od Boga”. Gotovo se svi samozvani stručnjaci religioznog obrazo­vanja danas slažu da je ono što Biblija naziva “početkom mudrosti” naprotiv stvar koju prije svega moramo iskorijeniti iz umova mladih ljudi sa svom blagorazarajućom snagom oru­žja suvremene pop-psihologije – a to je strah od Gospodina Boga. “Savršena ljubav izgoni strah”, kaže sveti Ivan (1 Iv 4,18); ali kad je Bog postao poput smiješne igračke, nema više stra­ha koji bi se trebao odagnati, a kad nema straha koji treba odagnati, savršenoj ljubavi nedostaju snažni korijeni i žarište. Umjesto toga ona po­staje puko suosjećanje: nešto dobro ali slabo, kilavo, što točno odgovara predstavi koju ljudi danas imaju o religiji. Sok je nestao. Misao da bi nas biblijski Bog mogao voljeti je poput udara groma; misao da bi nas Bog novog poganstva mogao voljeti prazna je fraza.

Novo poganstvo ne odnosi prevagu tako što se suprotstavlja Crkvi, već tako što se neopazice u nju uvlači. Pametnije je od staroga. Zna da svako suprotstavljanje izvana, čak i s daleko nadmoćnijom silom, nikad nije uspijevalo, jer je “krv mučenika sjeme Crkve”. Kad je Kina prihvatila zapadne misionare, desila su se dva milijuna preobraćenja u šezdeset godina; kad je Mao Zedong u komunizmu progonio kršćane, bilo je dvadeset milijuna preobraćenja u dvade­set godina. Crkva u Istočnoj Njemačkoj neuspo­redivo je jača od Crkve u Zapadnoj Njemačkoj iz istog razloga. Novo poganstvo shvaća ovaj paradoks i stoga koristi blagu, sugestivnu stra­tegiju zmije. Ono šapuće, kroz usta poznavatelja

Biblije, iste riječi kojima je zmija govorila: “Zar vam je Bog rekao…?” (Post 3,1).

Novo poganstvo predstavlja udružene sna­ge tri neprijatelja teizma: humanizma, politeizma i panteizma. Pet jedinih mogućnosti za krajnji smisao i vrijednosti su ateizam (nema Boga); humanizam (čovjek je Bog); politeizam (više bogova); panteizam (jedan imanentni Bog); i teizam (jedan transcendentni Bog). Čini se da počinje bitka pet Kraljeva kod Harmagedona. Teško je uvijek predviđati, ali čini se da znaci u vremenu ukazuju, gotovo svim pažlji­vim promatračima, na korjenitu prekretnicu, kraj doba, možda svih doba.

Takozvani pokret New Age (novo doba) po­vezuje sve značajke koje sam opisao pod rubri­kom novog poganstva. To je labavo organiziran pokret, koji je u osnovi prije ponovno cvjetanje hipijevstva šezdesetih, nego izravna zavjera vo­đena iz jednog centra. Strategije se stvaraju na tri mjesta. Možda nema urote na zemlji koja bi ujedinila neprijatelje Crkve, ali strategija pakla je veća od strategije na zemlji. Samo je jedno veće od strategije pakla: strategija raja. Vrata pakla ne mogu odnijeti prevagu nad Crkvom; ustvari, Bog koristi vraga da pobijedi vraga, kao što je učinio na Kalvariji, kad su se sile židovskog, grčkog i rimskog svijeta ujedinile da razapnu Krista, kako to simboliziraju tri jezika na ploči s optužbom iznad Križa. Trijumf vraga i smrt Boga, bio je ujedno i poraz vraga, otkuplje­nje čovječanstva, Veliki petak. Božja je riječ bila prva, a uvijek je Njegova i zadnja. Novo će po­ganstvo jednoga dana biti jednako tako mrtvo kao što je to i staro.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Gornji tekst je izvadak iz knjige Petera Kreefta Kršćanstvo i druge religijeDopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 22. travnja 2018.

Možda vam se svidi