U prethodnom sam članku identificirao tri aspekta seksa koja mu jasno daju posebno moralno značenje: on je način na koji se stvaraju nova ljudska bića, on je način na koji mi postajemo fiziološki i psihološki potpuni kao muškarci i žene, i on je područje ljudskog života u kojem se životinjska strana naše prirode najžešće bori protiv racionalne strane naše prirode.

Kada teoretičari naravnog prava i moralni teolozi govore o prokreativnoj i unitivnoj funkciji seksa, ono što imaju na umu su prva dva aspekta. Što se tiče seksa, temeljna ideja tradicionalne teorije naravnog prava jest da kako je ono što je dobro za nas određeno prirodnim ciljevima naših sposobnosti, ne može za nas biti dobro da svoje seksualne sposobnosti koristimo na način koji frustrira njegove prokreativne i unitivne ciljeve. Treći moralno značajan aspekt seksa, taj da nas jedinstveni intenzitet seksualnog užitka može navesti da se iracionalno ponašamo, danas je u manjoj mjeri predmet rasprava, pa progovorimo o tome.

Akvinac nam pruža prosvjetljenje i pokazuje put u vezi naše teme u svojoj raspravi u Sumi teologije o osam „kćeri” ili učinaka požude. Upamtite da „požuda”, kada se termin upotrebljava pejorativno kod Akvinca i drugih teoretičara naravnog prava ne znači „seksualnu uzbuđenost”. Nema ništa loše u seksualnoj uzbuđenosti samoj po sebi, čak i kad je intenzivna. Nego, „požuda” se koristi u teoriji naravnog prava i moralnoj teologiji kao tehnički termin za seksualnu žudnju koja je na neki način neuredna. U kojem bi smislu mogla biti neuredna? Akvinac piše:

Grijeh (u ljudskim činovima) je ono što se protivi poretku razuma, a poredak razuma sastoji se u tome da razum uređuje sve prema njegovom cilju na ispravan način. (Summa Theologiae II-II.153.2)

Znači, razumna ili uredna seksualna žudnja je seksualna žudnja koja je uređena prema svome cilju, na ispravan način. Tako: seksualna je želja nerazumna ili neuredna ako joj se udovoljava na način koji koči njezine prirodne ciljeve, ili ako joj se udovoljava na neispravan način.

Neurednost one vrste koja uključuje frustraciju prirodnih ciljeva seksualne žudnje bi, prema Akvincu, postojala kada je, na primjer, takva želja usmjerena prema nečemu što nije ljudsko biće suprotnog spola, ili kada se seksualni čin sprječava da postigne svoj prirodni vrhunac u oplodnji. Primjer seksualne žudnje koja je tako neuredna bila bi preljubnička seksualna žudnja. Pretpostavimo da vam je privlačna neka osoba suprotnog spola koja vam nije bračni drug. Za sada grijeha nema. Pretpostavimo da seksualne misli i slike o toj osobi uđu nepozvane u vašu svijest. Za sada i dalje nema grijeha. No sada pretpostavite da umjesto odgurivanja tih misli i slika iz svoga uma i okretanja svoje pažnje prema nečemu drugom, vi se voljno i aktivno bavite njima. Sada ima grijeha požude. To da vam je ta druga osoba privlačna samo je po sebi posve prirodno, i u pravim okolnostima (da ste u braku s tom osobom) ne bi bilo ničeg pogrešnog u tome da pustite da vas ta privlačnost dovede do seksualne fantazije i intenzivne uzbuđenosti. No budući da niste vjenčani s tom osobom, nego s nekim drugim, okolnosti čine takve fantazije i uzbuđenost neurednima i grešnima.

Za sadašnje svrhe ću staviti na jednu stranu pitanja o tome koje se vrste žudnje i specifično, ponašanja, vode kao neuredne ili požudne. Kontroverzije oko pozicije naravnog prava o izvanbračnom seksu, homoseksualnosti, kontracepciji itd. ovdje nisu predmet rasprave. (Tim sam se stvarima bavio na drugim mjestima, kao ovdje.) Naša tema ovdje nije primarno sama požuda, nego „kćeri”, ili učinci, požude – način na koji neuredna seksualna želja često sa sobom nosi i druge moralne neurednosti.

Još jedna napomena: reći da je neka nova moralna neurednost učinak požude nije reći da ona uvijek i u potpunosti proizlazi iz požude. Ovdje govorimo o tendencijama. Što su nečije seksualne žudnje dulje i temeljitije neuredne, vjerojatnije je da će on zapasti u druge moralne neurednosti o kojima govori Akvinac. No ako je seksualna žudnja manje temeljito neuredna, ili ako se protiv neurednosti bori uz napore da je ispravimo, onda je, naravno, manje vjerojatno da će sekundarne neurednosti slijediti, ili one neće biti snažne koliko bi inače bile.

Kćeri požude

Od osam „kćeri požude” prve četiri tiču se intelekta, a posljednje četiri volje. Prva „kći” ili učinak je ono što Akvinac naziva „sljepoćom uma”, gdje je „jednostavni čin razumijevanja, koji shvaća neki cilj kao dobar […] zapriječen požudom”. Ono na što Akvinac misli može se ovako shvatiti. Intelekt ima kao svoj prirodni cilj ili konačni razlog shvaćanje istine. No istina je transcendental, kao i dobrota, a transcendentali mogu mijenjati mjesta. To bi značilo, istina i dobrota zapravo su ista stvar gledana s drukčije točke gledišta. Odatle slijedi da intelekt nije nimalo manje prirodno usmjeren prema shvaćanju dobra kao što je i prema shvaćanju istine. (v. str. 31.-36. knjige Aquinas za raspravu o transcendentalima.)

Kada iz bilo kojeg razloga nalazimo užitak u nekoj stvari ili aktivnosti, mi smo vrlo skloni željeti misliti da je ona dobra, čak i ako nije dobra, a kada, iz bilo kojeg razloga mi neku ideju nalazimo privlačnom, vrlo smo skloni željeti misliti da je ona istinita i razumna, čak i ako nije ni jedno ni drugo. Svatko to zna – ne morate biti tomist da biste to razumjeli. Onaj tko se redovito opija iz zabave ili konzumira kokain nalazi toliki užitak u svome poroku da odbija slušati one koji ga upozoravaju da će vrlo vjerojatno upasti u velike nevolje. Ideolog je toliko zaljubljen u svoju najdražu ideju da će tražiti bilo kakav dokaz za koji mu se čini da je potvrđuje, a odbijat će razmotriti sve vrišteće dokaze protiv nje. Netalentirani ambiciozni glumac ili pisac toliko je zaljubljen u mogućnost bogatstva i slave da odbija vidjeti da bi mu bolje bilo da promijeni karijeru. I tako dalje. To da nalaženje užitka u onome što je zapravo loše ili lažno može naštetiti sposobnosti intelekta da vidi što je dobro i istinito poznata je činjenica svakodnevnog života.

Nema nikakvog razloga zašto bi stvari trebale biti drukčije kod seksa. Doista – a to je dio Akvinčeve poante – upravo zato što je seksualni užitak neobično intenzivan, još je vjerojatnije da će on među svim drugim užicima naštetiti našoj sposobnosti da vidimo što je istinito i dobro onda kada je ono u čemu nalazimo užitak nešto što je zapravo loše. Pogotovo će redovito udovoljavanje želji da se upuštamo u seksualne činove koji su neuredni učiniti sve težim osobi da vidi da su oni neuredni. Kao prvo, užitak koji osoba iznova nalazi u tim činovima dat će im lažni izgled dobrote. Kao drugo, osoba će biti sklona tražiti razloge da činove smatra dobrima ili barem bezopasnima, i neće htjeti ni na trenutak hladne glave uzeti u obzir razloge da misli da su ti činovi loši. Tako: upuštanje u neuredno seksualno ponašanje ima tendenciju naštetiti našoj sposobnosti da percipiramo dobro i istinito, posebno u pitanjima seksualnog morala. Ukratko: od seksualnih poroka oglupite.

Ni tu ne trebate biti tomist da biste to shvatili. Svatko zna da pretjerano upuštanje u seksualni užitak može čovjeka učiniti slijepim za vrlo vjerojatno loše učinke takvog upuštanja. Svakome su poznati primjeri poput onog razvratnog šefa ili učitelja koji seksualno nastupaju prema podređenima ili učenicima usprkos rizicima za svoju obitelj ili karijeru, žene koja se zavarava da će oženjeni muškarac s kojim je u vezi ostaviti svoju suprugu i oženiti nju, korisnik pornografije koji odbija priznati da je ovisan itd.

Naravno, mnogo je stvari koje jedan tomist smatra seksualno neurednima, a mnogi ih ljudi danas ne smatraju neurednima. Dijelom je to, s tomističkog gledišta, posljedica raširene intelektualne greške. Jer kada se opći metafizički okvir što podupire tradicionalnu teoriju naravnog prava – esencijalizam, teleološki realizam itd. – ispravno razumije, prilično je očito da je općeniti pristup naravnog prava seksualnom moralu posve razuman, i da ga je prilično teško izbjeći, uzevši u obzir taj metafizički okvir. Usto, okvir sam po sebi ne samo da je posve obranjiv, nego ga je (kao što sam opširno argumentirao) onda kada ga se ispravno razumije prilično teško izbjeći. Nevolja je u tome što u suvremenom intelektualnom životu većina ljudi ne zna ništa o metafizici i tradicionalnoj teoriji naravnog prava koja na njoj počiva, ili u najboljem slučaju zna samo njezine grube karikature. Zato oni ne razumiju racionalne temelje tradicionalnog seksualnog morala.

No tomist će sigurno prosuditi da puka intelektualna greška nije jedini problem. Nije samo da se ljudi u suvremenom zapadnjačkom društvu često ne slažu, na intelektualnoj razini, s prosudbama teoretičara naravnog prava o tome što je neuredno. Oni se usto često ponašaju na načine za koje teorija naravnog prava kaže da su neuredni. A ako takvo ponašanje ima tendenciju umanjiti nečiju sposobnost da percipira što je istinito i dobro, naročito što se tiče seksa, onda slijedi da će rašireno odbijanje tradicionalnog seksualnog morala sigurno imati onoliko veze s onom vrstom spoznajne iskvarenosti koju Akvinac naziva „sljepoćom uma”, koliko i s počinjanjem nenamjernih intelektualnih grešaka. To što ljudi koji se ne ponašaju u skladu s tradicionalnim seksualnim moralnim normama također ne vjeruju da te norme imaju ikakva solidna intelektualnog temelja tako uopće nije iznenađujuće. Sasvim suprotno: to je točno ono što sama teorija naravnog prava predviđa da će se dogoditi.

U svjetlu te činjenice moramo procijeniti odbijanje nekih suvremenih akademskih filozofa da samo razmotre argumente za obranu tradicionalnog seksualnog morala. Oni koji zauzimaju takav stav tvrde da se takvi argumenti ne trebaju shvaćati ozbiljno jer su ništa doli izraza zadrtosti. Jedan je problem s tim stavom da je očito pogrešan. On ili nameće pitanje, budući da je u pitanju upravo to da li je tradicionalni seksualni moral doista zadrt, ili se radi o pogrešnom ad hominemu, pokušaju da se otklone argumenti na temelju navodno nečasnih motiva onih koji su argumente izložili.

Drugi je problem taj da se ova strategija otklanjanja argumenata za tradicionalni seksualni moral kao pukih racionalizacija zadrtosti može zakočiti protuoptužbom da oni koji odbijaju tradicionalni seksualni moral pate od onoga što je Akvinac nazivao „sljepoćom uma”. Tradicionalni bi moralist mogao odgovoriti: „Naravno da vi otklanjate argumente kao puku zadrtost! To je zato što je vaš intelekt toliko zamračen seksualnim porocima da više ne možete vidjeti što je u seksu dobro i istinito, i čak uopće ne želite pokušati vidjeti!”

Naravno, ako bi tomist ostao na tome i samo optužio drugu stranu za sljepoću uma, i on bi bio kriv za nametanje pitanja ili za pogrešni ad hominem. Ono što to pokazuje jest da jednostavno nema racionalnog načina da se izbjegne uključivanje u raspravu s onima s kojima se ne slažete u pogledu seksualnog morala. Ako branitelj tradicionalnog seksualnog morala želi izbjeći utjecanje pukom nametanju pitanja  ad hominem, onda mora dati argumente za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane. A ako kritičar tradicionalnog seksualnog morala želi izbjeći utjecanje pukom nametanju pitanja ad hominem, onda i on mora dati argumente za svoju poziciju i odgovoriti na argumente druge strane. Ona strana koja samo vrijeđa svoje protivnike i odbija uključiti se u raspravu je strana koja je stvarno zadrta.

Ovo je bila digresija. Ostale tri „kćeri požude” koje se odnose na intelekt proizlaze izravno iz sljepoće uma. Druga je ona koju Akvinac naziva „naglošću”, što se odnosi na način na koji seksualna želja ometa „promišljanje o tome što se treba učiniti radi nekog cilja”. Ono na što  Akvinac ovdje misli jest da baš kao što nas užitak u onome što je neuredno može učiniti slijepima za prave ciljeve naših seksualnih sposobnosti, isto nas tako može učiniti slijepima za sredstva postizanja tih ciljeva.

Treća kći požude jest ono što Akvinac naziva „nepromišljenošću”, i on tu na umu ima neuspjeh intelekta da se uopće pozabavi ciljevima i sredstvima. Drugim riječima, dok „sljepoća uma” uključuje to da se intelekt bavi pitanjem ciljeva seksa, ali shvati ih pogrešno, a „naglost” uključuje to da se intelekt bavi sredstvima ostvarivanja tih ciljeva, ali i njih pogrešno shvati, „nepromišljenost” uključuje da intelekt uopće ne zanima pitanje toga koji su ciljevi i sredstva prikladni. „Nepromišljen” čovjek jednostavno ide za neurednim užicima o kojima je postao ovisan na način koji bi se mogao nazvati subracionalnim, „bez-umnim”. Njegova intelektualna aktivnost što se tiče seksa više ne dolazi čak ni do te razine racionalizacije.

Četvrta kći požude je „nestalnost”. Ovdje možemo reći da je ideja to da čak ni kada požudna osoba nije posve potonula u „sljepoću uma”, „naglost” i „nepromišljenost”, i tako i dalje donekle shvaća ispravne ciljeve i sredstva što se tiče seksa, to je shvaćanje i dalje krhko. Užitak neurednog seksualnog ponašanja stalno preusmjerava pozornost intelekta, tako da se ono što je istinski dobro ne percipira i ne traži dosljedno.

Kod Akvinca volja se nadovezuje na intelekt, pa tako ne iznenađuje da kćeri požude pored četiri neurednosti intelekta uključuju i četiri neurednosti volje. Akvinac ovako opisuje petu i šestu kćer požude:

„Jedna je želja za ciljem, koju nazivamo ljubavlju prema sebi, užitkom koji čovjek neuredno želi, dok s druge strane stoji mržnja prema Bogu, mržnja zato što On zabranjuje željeni užitak.”

Ljubav prema sebi, čini mi se, može se razumjeti na sljedeći način. Nepromišljena osoba je posve potonula u svoje neuredne seksualne užitke. Osoba kod koje se očituje sljepoća uma i naglost također je potonula u neuredne seksualne užitke, ali uspjela je isplesti mrežu racionalizacija za svoje traženje tih neurednih užitaka. Kako god bilo, žarište požudne osobe okrenulo se prema unutra, na sebe i vlastite užitke i intelektualne konstrukcije, a ne prema van, prema onome što je doista dobro i istinito. Um iskvaren požudom želi da se stvarnost prilagođava njemu, a ne da se on prilagođava stvarnosti. Zato ideja da postoji nešto kao prirodni, objektivni moralni poredak, naročito što se tiče seksa, postaje požudnoj osobi nepodnošljiva.

Nastavak je ono što Akvinac naziva mržnjom prema Bogu. Budući da je Bog sam Bitak, i budući da je bitak, poput istine i dobrote, transcendental, slijedi da je Bog također sama Istina i sama Dobrota. Ovo su samo različiti načini konceptualiziranja jedne te iste božanske stvarnosti. Tako: mrziti ono što je jest istinito i dobro jest ipso facto mrziti ono što jest Bog. Naravno, osoba izgubljena u neurednoj seksualnoj želji može tvrditi da voli Boga. Ako takva osoba zna da je izgubljena u neurednoj želji i nastoji se od nje osloboditi, ta je ljubav iskrena. Ta osoba još ima neku percepciju onoga što je istinski dobro i želi ojačati svoje shvaćanje toga i svoju sposobnost da oko toga nastoji. No pretpostavimo da osoba voli svoje neuredne želje, mrzi one koji je pozivaju da se ne upušta u zadovoljavanje tih želja, i odbija ozbiljno shvatiti makar naznaku da je takvo upuštanje suprotno božanskoj volji. Onda je njezina ljubav prema Bogu lažna. Ono što ona voli nije Bog, nego idol koji je sama konstruirala.

Preostale dvije kćeri požude su ono što Akvinac naziva „ljubavlju prema ovome svijetu” i „očajavanje oko budućega svijeta”. Za Akvinca ljudsko biće kao razumna životinja ima tjelesne moći (naše životinjske moći prehrane, rasta, razmnožavanja, osjećanja, apetita i kretanja), kao i netjelesne moći intelekta i volje. Te druge, uzvišenije moći čine naše duše besmrtnima i predodređenima za život onkraj sadašnjega. Budući da su nam naše životinjske moći i užitak povezan s njihovim očitovanjem prirodni, nema ničeg pogrešnog u tome što volimo te stvari. No pod „ljubavlju prema ovom svijetu” Akvinac misli na pretjeranu ljubav prema tim stvarima.

Neuredan seksualni užitak zbog svog intenziteta ima tendenciju činiti da se okrenemo od dobara intelekta. Tako je dijelom zato što nas takav užitak čini slijepima za ono što bi intelekt inače vidio kao istinito i dobro, no također dijelom zato što čak i ondje gdje požudna osoba još može percipirati istinu i dobrotu, tražiti njih je teško jer užitak koji bi mogla imati u njima je toliko manje intenzivan od neurednog seksualnog užitka u čijoj je ona moći.

Onda je za očekivati da požudnu osobu neće zanimati onostrani život, i da neće imati volje činiti što treba kako bi osigurala da joj u njemu u budućnosti bude dobro. To će joj se činiti hladnim, apstraktnim i dosadnim u usporedbi s onim do čega joj je najviše stalo u ovom životu. Zato ne iznenađuje što su kršćanski teolozi tradicionalno naglašavali opasnosti što ih seksualni grijesi predstavljaju za čovjekovu besmrtnu dušu. Tome nije tako zato što su takvi grijesi najgori grijesi – nisu – nego zato što užitak povezan s njima čini da je u njih vrlo lako zapasti, a ako postanu navikom, jako ih se teško otresti. (Svećenici koji žele umanjiti značaj seksualnih grijeha u ime suosjećanja ponašaju se na način koji je sve prije negoli suosjećajan.)

Suprotni ekstrem

Do sada smo govorili o grijesima pretjerivanja u domeni seksualnog užitka. No vrlo je važno zadržati na umu da u drugim područjima ljudskog života ima neurednosti manjka, kao i neurednosti pretjerivanja. Govoreći o užitku općenito Akvinac piše:

„Što god je suprotno prirodnom poretku, opako je. Priroda je užitak učinila dijelom onih činova koji su nužni za čovjekov život. Zato prirodni poredak zahtijeva da čovjek koristi te užitke u onoj mjeri koliko su oni nužni za čovjekovu dobrobit što se tiče očuvanja bilo pojedinca, bilo vrste. U skladu s tim, ako bi tko odbijao užitak u tolikoj mjeri da izostavlja stvari nužne za očuvanje prirode, činio bi grijeh, jer bi djelovao protivno prirodnom poretku. To je vezano za porok bezosjećajnosti.” (Summa Theologiae II-II.142.1)

Akvinac odmah napominje da je moguće odreći se užitka na način koji nije opak, kao kad netko izabire celibat radi svećeništva ili redovništva. Također ima rjeđih slučajeva kada se supružnici dogovore da će apstinirati od seksa iz duhovnih razloga. No to nisu (ili ne bi trebali biti) slučajevi gdje se seksualni užitak odbija kao loš, nego radije slučajevi gdje se on smatra dobrim, ali se ipak od njega odriče radi nečeg još boljeg. Normalan tijek ljudskog života je da se ljudi vjenčaju, a kada se vjenčaju, da imaju spolne odnose. To znači da je seksualni užitak jednostavno normalan dio običnog ljudskog života. To je neizbježno, budući da smo mi po prirodi tjelesna i animalna bića koliko i racionalna.

„Porok bezosjećajnosti” u domeni seksualnog užitka bi se, u skladu s time, zadovoljavajuće očitovao u braku u kojem jedan supružnik odbija voditi ljubav, ili to čini prigovarajući, ili to čini spremno, ali bez ikakvog zanimanja za to, onako kako netko može bez prosvjedovanja pristati prati suđe ili iznijeti smeće. (Naravno, supružnici su ponekad bolesni, umorni, pod stresom, ili jednostavno nisu raspoloženi i zato ne žele spolni odnos u tom trenutku. U tome nema nužno ničeg pogrešnog. Problem je kada jedno od supružnika pokazuje redovitu averziju ili izostanak zanimanja za seks.)

Baš kao što volja može biti nedovoljno privučena seksualnom užitku, tako i intelekt može imati previše negativno gledište na njega. Na primjer, neki kršćanski teolozi ranijih stoljeća bili su sumnjičavi prema seksualnom užitku, i pogrešno su ga smatrali nečim što ide uz spolni odnos samo kao posljedica istočnoga grijeha. Akvinac je odbijao to gledište, i u stoljećima što su prošla od njegova vremena teoretičari naravnog prava, moralni teolozi i Učiteljstvo Katoličke Crkve zauzeli su pozitivniji stav u vezi sa seksualnim užitkom kao načinom na koji priroda olakšava prokreativni i unitivni cilj seksa.

Pa što je to onda sa seksom? Zašto smo tako skloni ekstremima kad je on u pitanju? Razlog, rekao bih, ima veze s našim vrlo neobičnim mjestom u poretku stvari. Anđeli su netjelesni i aseksualni, stvorenja čistog intelekta. Životinje su sasvim tjelesne, nikad se ne izdižu iznad senzacije i apetita, i naši se najbliži životinjski srodnici razmnožavaju seksualno. Ljudska bića, kao razumna bića, nalaze se usred te podjele – jedna im je noga u svijetu anđela, a druga u svijetu životinja. A to je, u metafizičkom smislu, naprosto vrlo neobična pozicija. Na jedvite je jade stabilna, a seks je čini naročito teškom za držati. Jedinstven intenzitet seksualnog užitka i želje, i naša tjelesna nepotpunost kao muškaraca i žena stalno nas podsjeća na našu tjelesnu i životinjsku prirodu, vukući nas, mogli bismo reći, „dolje”. U međuvremenu, naš razum stalno želi preuzeti kontrolu i povući nas natrag „gore”, i zamjera nekontroliranost tako intenzivne želje. Taj je konflikt toliko iscrpljujući da smo skloni izvući se iz njega skačući bilo na jednu, bilo na drugu stranu podjele. No to je nemoguć zadatak, i rezultat je da smo stalno frustrirani, a nadnaravna božanska pomoć koja je mogla izliječiti tu slabost u našoj prirodi i omogućiti nam da održimo jednostavan sklad između racionalnosti i animalnosti izgubila se u istočnom grijehu.

Tako: bihevioralno smo skloni zapadati ili u čistunstvo ili u seksualna pretjerivanja, a intelektualno smo skloni zapadati ili u grešku platonizma – odnoseći se prema čovjeku kao bitno netjelesnome, duši zarobljenoj u zatvoru tijela – ili u suprotnu grešku materijalizma, smatrajući kako je ljudska priroda do kraja svediva na tjelesno. Dominacija platonizma u ranoj kršćanskoj misli možda je glavni razlog za njegov ponekad pretjeran stav prema seksualnom užitku, a dominacija materijalizma u suvremeno doba jedan je razlog njegove pretjerane popustljivosti u pitanjima seksa. Prava je ravnoteža, naravno, aristotelovsko-tomistička pozicija – preciznije, aristotelovsko-tomistička filozofska antropologija, koja afirmira to da je čovjek jedinstvena supstancija, s tjelesnim i netjelesnim djelovanjima, a aristotelovsko-tomistička teorija naravnog prava, koja se drži tradicionalnog seksualnog morala, i istovremeno afirmira bitnu dobrotu seksa i seksualnog užitka.

Izvor: Edward Feser | edwardfeser.blogspot.hr

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net