Michael Poole provjerava jedan od deset argumenata koje novi ateisti najčešće koriste te zaključuje kako su kante uistinu šuplje

Argument “Vjera je iracionalna i zahtijeva ukidanje kritičkih sposobnosti”

Poznati radijski novinar provokativno je rekao da je “znanost utemeljena na dokazu… a religija je, po definiciji, pitanje vjere”, što podsjeća na poznati citat koji je Mark Twain pripisao “učeniku” i koji je izabran za naslov ovoga poglavlja (“Vjera je vjerovanje u ono što znaš da nije tako”). Takva gledišta vrlo su raširena, kao što se može vidjeti iz sljedećih navoda: “Religija neprovjereno uvjerenje pretvara u nepokolebljivo povjerenje”; “Religiozno vjerovanje obeshrabruje neovisnu misao”; “Proces nerazmišljanja nazvan vjera”; “Ako možemo očuvali svoju vjeru usprkos dokazu, usprkos neumoljivoj stvarnosti, još smo kreposni.” Hitchens komentira:

Ako netko treba imati vjeru da bi vjerovao nešto ili vjerovao u nešto, tada je znatno umanjena vjerojatnost da to u što vjeruje ima ikakvu istinitost ili vrijednost. Teži put ispitivanja, dokazivanja i provjeravanja beskrajno je isplativiji…

…neka se zagovaratelji i borci religije oslanjaju isključivo na vjeru te neka budu dovoljno hrabri pa priznaju da upravo to i čine.

Prema mišljenju profesora Dennetta, ljudi “vjeruju u uvjerenje”, a za profesora Graylinga “Vjera je opredjeljenje za uvjerenje koje je u suprotnosti s dokazom i razumom.” 1 

Dakle, zar su mnogobrojni znanstvenici koji su vjernici, a neki od njih članovi su Kraljevskog društva, neki su proglašeni vitezovima,2 prema Dawkinsovim riječima “tvrdoglavi zatucani vjernici”, “imuni na dokaz”, pate od “indoktrinacije iz djetinjstva”, nisu “nepristrani”, “njihova prirodna inteligencija”, za razliku od “slobodoumnih osoba”, nije bila “dovoljno jaka da se oslobodi poroka religije”?

Ukratko, tvrdi se da je vjera neutemeljeno uvjerenje. Ali u engleskom jeziku već postoji riječ koja točno opisuje navedena svojstva, a to je “credulity” – lakovjernost. Zašto ne koristiti riječ lakovjernost umjesto da ju se brka s pojmom “vjere”?

Zanimljivo je vidjeti odakle potječe navedeni niz idiosinkrastičnih “definicija” koje od vjere prave karikaturu. Koliko će vjernika bilo koju od tih “definicija” prepoznati kao nešto što barem donekle opisuje njihov vlastiti stav? Jesu li nas zavele, kako ih filozofi zovu, “stipulativne definicije”, koje se koriste s namjerom da nakon višekratnog ponavljanja konačno povjerujemo u njih?

Vjera kao povjerenje

Dosad navedena tumačenja vjere ne odgovaraju uobičajenoj uporabi te riječi u svakodnevnom životu. U uobičajenom govoru možemo izraziti vjeru u kirurga, u pouzdanost bliskoga prijatelja, u neki lijek, u uže za skakanje i u moralnost muža ili žene.

Naravno, vjera se može pokazati neutemeljenom, čak i kad se iskreno vjeruje. Iskrenost, premda je pohvalna, nije dovoljna. Netko može iz vrtnog spremišta uzeti bocu kako bi pogasio tinjajući ugljen na ugašenom roštilju s iskrenim uvjerenjem da je u njoj voda. Njegova iskrenost ne bi pomogla ako se pokaže da je bezbojna tekućina u boci zapravo gorivo za kosilicu. Isto tako, donedavno je većina ljudi iskreno vjerovala da je vjera u sigurno čuvanje njihove ušteđevine u banci neupitna.

Što, dakle, reći o Dennettovoj frazi o imanju “vjere u vjeru”? Može li onda netko imati vjeru u vjeri u vjeru? Takav izričaj zvuči lingvistički nekako čudno. A to je zato što riječ “vjera” ne može stajati sama za sebe. Vjera mora biti u nešto ili nekoga, te je pouzdanost ili nepouzdanost objekta vjere od ključne važnosti.

Skupina izviđača napravila je viseći most preko rijeke. Zadovoljni onim što su napravili, imali su dovoljno vjere u svoj trud te su vjerovali da mogu sigurno prijeći rijeku i nisu se razočarali. Ali taj čin vjere temeljio se na prethodnom iskustvu, možda iskustvu neuspjeha, kroz koje su naučili koliko im debelo uže treba te gdje treba postaviti užad nužnu za stabilnost mosta. Slično tome, vjera prilikom povjeravanja vlastitog života nekom anesteziologu temelji se na određenom razumijevanju medicinske prakse i iskustvu onih koji su sigurno operirani pod općom anestezijom.

Stoga, zašto redefinirati “vjeru” sa svrhom njezina diskreditiranja u religiji i zašto pokušavati napraviti novu definiciju – ponovno koristeći filozofski rječnik – uvjerljivu definiciju (engl. persuasive definition – op. prev.)? Sinonim za vjeru je povjerenje – povjerenje u sigurnost klimavoga visećeg mosta ili povjerenje u osobu koja može biti liječnik, suprug ili automehaničar. Stoga kakvoga bi uopće smisla imalo govoriti o “povjerenju u povjerenje” ili o “povjerenju u povjerenje povjerenja”?

Nenadani susret

Neka gospođa nije vidjela da joj je ispala torbica, pa sam je uzeo i vratio joj je. Slučajno je to bila gospođa Winifred Blondin, koja je doživjela duboku starost od 106 godina. Ispričane su mnoge priče o zapanjujućim podvizima njezina djeda koji je hodao po užetu. Dana 30. lipnja 1859. godine 3 hodajući po užetu prešao je preko ždrijela slapova Niagare. Drugi put prešao je prijeko gurajući građevinska kolica, pa čak i vozeći bicikl. Mnoštvo je bilo oduševljeno, pa je, priča se, pitao jednog promatrača misli li da bi on, Blondin, mogao prijeći prijeko vozeći čovjeka u građevinskim kolicima. “Da”, rekao je promatrač s povjerenjem. Blondin je odgovorio: “Uskači!” – i čovjek je dao petama vjetra! Ta priča rasvjetljava pojam “vjera” kao nešto što je više od “vjerovanja da”; “vjera” je “uvjerenje + djelovanje”, “povjerenje u” – nešto za što se, kako se moglo i očekivati, promatrač nije osjećao sposobnim.

Nije prikladno tretirati vjeru kao skok u mraku naslijepo. To može biti fatalno. Poznato je da su ljudi znali skočiti naslijepo u noći kada su bili zarobljeni na vrhu bukteće zgrade. Ali ako je netko u toj neprilici, zaslijepljen dimom, čuo zvuk vatrogasne sirene i glas koji preko zvučnika razglašava da su stigli vatrogasci s mrežom za spašavanje, tada je čin vjere, povjerenja u ono što je vjerojatno na temelju prethodnog dokaza, racionalan. Ukratko, za izbjegavanje ludo hrabre lakovjernosti treba postojati razumsko opravdanje utemeljeno na dokazu.

Racionalnost

Racionalnost je uvjerenje, čin vjere, da su naši misaoni procesi u načelu pouzdani. Na tom se uvjerenju temelji svaka ljudska aktivnost – čak i rasprava o uvjerenju u racionalnost! Riječ je o pretpostavci, a kada ona ne bi bila istinita, naš bi govor bio samo buka, a naše pisanje obične škrabotine,

Navedeno vrijedi i za ateiste, pa nije jasno kako Dawkins može tvrditi da “ateisti nemaju vjeru” posebno kada je prije rekao: “Ateist u smislu filozofskog naturalista jest netko tko vjeruje (dakle, ima vjere), da ne postoji ništa mimo prirodnoga fizičkog svijeta…”

To se ne slaže ni s Dawkinsovim apelom iz njegova prvoga božićnog predavanja: “Vjerujte znanstvenoj metodi. Nema ničeg lošeg u vjeri… nema ničeg lošeg u vjeri u odgovarajuće znanstveno predviđanje.” Sviđalo nam se to ili ne, “vjera” je riječ koju koriste i religiozni i nereligiozni ljudi. Dakle, postoje li još neke riječi kojima se kleveće religiju, a koje bi se mogle okrenuti i ugristi same klevetnike?

Gornji tekst izvadak je iz knjige Michaela Poolea “‘Novi’ ateizam – 10 argumenata koji ne drže vodu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. 

Footnotes

  1. A. C. GRAYLING, “Religions don’t deserve special treatment”, The Guardian, četvrtak, 19. listopada 2006.
  2. Kraljevsko društvo ima u Engleskoj i Škotskoj istu ulogu koju u drugim zemljama imaju akademije znanosti, te se u njega primaju isključivo vrhunski znanstvenici. Engleska kraljica osobito zaslužne osobe proglašava vitezovima te smiju nositi počasnu titulu Sir (nap. prev.)
  3. Točno godinu dana prije legendarne rasprave o evoluciji između biskupa Samuela Wilberforcea i Thomasa Henryja Huxleyja u Oxfordu.