Studiram u Rimu. Vrlo sam se razljutio na površne talijanske novinare i uopće na europske medije. Pratim papu Benedikta XVI. na njegovu prvom putu u Afriku, u moju domovinu Kamerun i u Angolu. Već u zrakoplovu novinari saletješe Papu pitanjem o smrtonosnoj pandemiji side (AIDS-a, kopnice), osobito u Južnoj Africi. I vlade nekih zemalja složiše se s medijima u agresiji protiv Pape i protiv Katoličke Crkve. Zahtijevaju moralno odobrenje općeraširena prezervativa – kondoma. Milijuni umiru od zaraze, a mogli bi se spasiti od smrti tim i sličnim prezervativima, kaže protucrkvena kampanja.

Nekada nisam posvećivao pažnju toj strašnoj epidemiji. Čuo sam o njoj na predavanjima, čitao. No sad sam u svojoj ljutnji što su na Papu udarili sa svih strana, kao da su on i Crkva krivi za milijunske smrti jadnih ljudi – žrtava virusa HlV-a i oboljenja od side, i sam probuđen za taj problem kao nikad prije. Pitam se: nije li Crkva zaista prestroga u svome moralu? Da je Crkva majka, uvijek sam s lakoćom prihvaćao. A tjelesna majka čini sve da bolesna sina spasi od smrti, još više od ovakve sramotne i bolne smrti.

Učio sam i uvjeren sam da Crkva ne može mijenjati ni vjeru ni moral. Ona mora naučavati istinu predanu joj od Krista, predlagati je ljudima dobre volje i sokoliti ih da vjeruju i po vjeri žive. Zašto su ljudi tako slijepi i gluhi?

1. Povijesna crtica. Duboki su i zastrašujući osjećaji tuge i samilosti koji prožimaju svakoga koji imalo prati tu pandemiju. Počela je osamdesetih godina XX. stoljeća u SAD-u. U prvomu desetljeću zastraši Zapad. Motiv bijahu slobodarski seksualni odnosi i uporaba droge zaraženim iglama među drogiranima. U devedesetim godinama udari Aziju i istočnu Europu, sada Latinsku Ameriku, a najviše od svih podsaharsku Afriku milijunskim brojem umrlih. Kao nekoć guba, kolera, kuga, sifilis, tako sada virus HIV-a i bolest sida ili AIDS. U Africi je godine 2001. bilo zaraženo 29,5 milijuna odraslih i djece, a 2007. već 33 milijuna. U zemljama s onu stranu Sahare živi 10% svega zemaljskog stanovništva, a ondje je HIV-om zaraženo 66% svega zemaljskog stanovništva. Bolest hara nevjerojatnom visinom smrtnosti, a računa se da godišnje bude do 1.900.000 novih zaraza.

2. Pruža li Uganda nadu? Ipak znatno smanjenje postotka zaraze i smrtnosti u odraslijega stanovništva posljednjih petnaestak godina dogodilo se u Ugandi. Djelomično, ne još posve, uspio je takozvani proces ABC: A – utemeljeno na kampanji koja uspješno promiče seksualnu apstinenciju ili uzdržljivost, posebice među adolescentima i mladima; B – vjernost istomu partneru u građanskoj i vjerskoj ženidbi; C – na zadnjemu mjestu dolazi i pitanje prezervativa, iako se s ovim, zadnjim, Crkva ne može složiti. Postotak zaraza HIV-om s 15% godine 1991. smanjio se na 5% godine 2001., i on se i dalje smanjuje. Ugandska je vlada odobrila metodu, iako je trebalo nadvladati mnoge protivnosti, osobito komercijalista. Prezervativ je bio uvriježen uz prostituciju, homoseksualnost i drogu. Reći da je prezervativ sigurna obrana od epidemije lažno je. Znanstveno je dokazano da virus HIV prodire i kroz najstručnije izrađen prezervativ, pa čak u 10 do 15% slučajeva zarazi one koji se bezbrižno njime služe. Poučak se Ugande posljednjih godina sa simpatijom i odobravanjem proučavao u svjetski glasovitim časopisima kao što su The Lancet, Science, British Medical Journal, te i u najglasovitijemu Daily Telegraph.

3. Prezervativ ili apstinencija? Mnogi su mislili da je prezervativ (= kondom) jedina uspješna borba protiv virusa HIV-a i bolesti side, ne samo s obzirom na Afriku nego uopće. Propaganda je u tomu vidu snažna. Zavela je i neke katolike, čak pokolebala i stanovite liberalnije teologe. U određenim tijelima Svete Stolice i u nekim neinstitucionalnim skupinama katoličkih teologa na planetarnoj razini znanstveno se i teološki proučavao problem već punih 20 godina. Zaključak ne može biti drugi nego onaj tisućljetne kršćanske antropologije: mjesto zrele seksualne ljubavi jest isključivo u zakonitu braku. Narav supružničkoga intimnog čina, kako ga je Bog htio, ima dvije dimenzije: sjedinjenje i otvorenost rađanju (HV 14). Prezervativ ne dolazi u obzir, nego odgoj za uzdržljivost i čistoću do ženidbe. Značajno je spomenuti da se tim problemom bavio već 156 godina ranije papa Pio IX., blaženi, kada pandemije nije bilo. Preko tadašnjega ureda Svetoga oficija netko postavi pitanje: »Je li dopušteno u bračnomu činu služiti se kondomom«, tj. »pomoću nečasna instrumenta koji pučki nazivaju kondom«? – pripazi na izraze (!). Odgovoreno je 6. travnja 1853.: »Nipošto, bio bi u sebi nedopušteni čin (=intrinsece malus)« (Denzinger, br. 2795). Tko bi rekao da se o tome raspravljalo već prije 156 godina?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

4. Papa Benedikt XVI. u Africi (od 18. do 23. ožujka 2009.) hrabro potvrđuje istinu istoga crkvenog nauka: novinarima u zrakoplovu, biskupima, mladima, u liturgijskim nastupima u Kamerunu i u Angoli. »Širenje prezervativa ne rješava problem AIDS-a, nego ga otežava«, reče Papa. Izreka je djelovala kao bomba. Svjetski mediji najširih razmjera, osobito zapadni, udariše na Papu. Glasnogovornik Svete Stolice o. Federico Lombardi, SJ, razljućen na takvu primitivno jednostranu reakciju medija, bio je prisiljen reagirati: »Jedna izreka okalja sav Papin posjet Africi«, reče. »Bilo bi bolje posvetiti više pozornosti onomu što Papa čini za dobro afričkih naroda, a ne usredotočiti se na jednu jedinu frazu.« Ali afrički aktivni liječnici i broj stručnjaka potvrdiše Papinu riječ. Jedan od najpoznatijih europskih listova, britanski Daily Telegraph, napisa: »Zacijelo, AIDS je tema ljudske slabosti i svi se moramo pitati kako ublažiti patnje. Ali Papa je pozvan da čovjeku kaže istinu. To mu je zadaća i jao ako to ne bi činio.«

5. Ne zatvara li Europa oči? Šuti o užasnoj zarazi koja i njome nemilo hara. A šuti bilo zbog ekonomskih razloga (veleprodaja prezervativa donosi zaradu, uzdržljivost se ne plaća), bilo zbog toga što Crkvi ne žele priznati istinu; značilo bi korak natrag od seksualnoga slobodnjaštva »napretka naše epohe«. Zato se prezervativ ideološki lažno uzdiže. Zatvorivši oči i uši, tvrdokorno se želi ostati kod propagande hedonističkoga ponašanja, osobito mladih. Laicisti ne žele ništa mijenjati. Apsurdno im je prihvatiti odgoj uzdržljivosti i čistoće što, uostalom, zahtijeva i čisto humana etika. Budući da udaraju u živac, Papine su riječi bezobrazno napadane. Ali Benedikt XVI., znajući sve to, ostaje nepokolebljivo vjeran istini. Novinar Claude Babà s katoličkoga radija Yaoundé kaže: »Uvjereni smo da je taj problem više zapadni negoli naš. Ovdje trebamo lijekove, a ne prezervative.« Iako, naime, definitivna lijeka protiv AIDS-a još nema, iako najglasovitiji svjetski instituti istražuju mogućnost, ipak razni lijekovi ublažuju bolove, uzrokuju bolje psihofizičko osjećanje bolesnika i zaustavljaju brz tijek smrtnosti.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.