Prešla sam na katoličanstvo tijekom razdoblja borbe u mom životu. Moji su roditelji bili bolesni, a potom i umrli. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put otišla na ispovijed – koliko sam bila nervozna i nemirna. Ne samo da sam već bila ispunjena tugom, nego se sada od mene također očekivalo da razmislim o svim svojim prošlim grijesima i nekome ih ispričam. U tome trenutku mojega života, humor je bio apsolutno zadnji način na koji sam očekivala da ću se povezati sa svojom vjerom.

Dok sam razmišljala o čemu da govorim u svojoj prvoj sv. ispovijedi, kroz glavu su mi prolazili prizori nepodopština na odmoru u trećem razredu i još gorih ludorija s koledža. Prije nego što sam ušla u ispovjedaonicu, primijetila sam svećenika iz susjedne nam župe kako je uletio u crkvu, s malim zakašnjenjem, što mi je izazvalo dodatnu nervozu. Poput Clarka Kenta koji postaje Superman, svećenik je brzo zbacio svoju traper-jaknu i stavio štolu dok je dovršavao krišku pizze sa šunkom. Ovaj je trenutak bio mnogo manje ozbiljan nego što sam očekivala.

Svećenik je ušao u ispovjedaonicu, poželio mi dobrodošlicu i odmah se našalio. Pitao je jesam li obavijestila sve kod kuće da me neće biti sljedećih nekoliko tjedana jer sam prvi put ovdje – ipak trebamo prijeći toliko toga! Zatim se ispričao jer je imao umak za pizzu na košulji. Nasmijala sam se. Ovo ni na koji način nisam očekivala da će se dogoditi kad sam sebi nervozno prepričavala svoje grijehe u crkvenom hodniku prije nego što sam ušla u ispovjedaonicu. Tijekom cijele ispovijedi, u raznim trenucima, svećenik i ja smo očito bili ozbiljni. Ipak, u drugima smo se smijali zajedno. Sjećam se da sam izašla iz ispovjedaonice osjećajući se lakše, i znala sam da sam donijela ispravnu odluku o obraćenju.

Za mene je ljepota i privlačnost katolicizma oduvijek bila u tome što priznaje patnju i tješi u njihovoj patnji one u svojem okrilju, dok istovremeno pruža obilje radosti, zajedništva i smijeha – cijeli dijapazon ljudskog iskustva. Sveti Filip Neri (1515. – 1595.) jedan je od mojih najdražih svetaca, kojemu se vraćam kada me obuzme patnja ovoga svijeta. Zaštitnik je smijeha i radosti, i bio je usredotočen na donošenje vedrine svima koje je sreo, bez obzira tko su, i ostavio je trajan utjecaj u Rimu tijekom svojega života. On mi i danas pruža primjer koji trebam slijediti. Sveti Filip Neri započeo je svoju službu osnivanjem bratovštine, odnosno okupljanjem petnaestorice svojih prijatelja, koji su se sastajali kako bi razgovarali o duhovnim stvarima. Sve svoje pratioce sv. Filip privlačio je zbog svoje vedrine.

Jedna od mojih najdražih priča o svetom Filipu jest da je, kad je neki posebno ozbiljan biskup prisustvovao jednoj od njegovih misa, napravio poantu da tijekom cijele mise pravi pogreške u izgovoru, popravljajući raspoloženje, kao što je znao redovito činiti u svojim propovijedima. Ovaj stav da izabere radost i veselje u trenutku kada se to najmanje očekuje podsjeća me na moje vlastito formacijsko iskustvo obraćenja. I mene to podsjeća na radost i iznenađenje koje često doživim u homilijama u mojoj današnjoj župi, kada svećenik spoji humor s važnim evanđeoskim porukama.

Sveti Filip Neri je također poznat po tome što je otvorio svoj dom hodočasnicima koji posjećuju Rim, a na kraju je ponudio i mogućnost odmora onima kojima je to bilo potrebno nakon hospitalizacije. Njegov mali skup prijatelja, ili ta bratovština, postajao je sve veći i veći. Ono što je jedinstveno u ovoj priči nije to što je sveti Filip stvorio red, kao što je na kraju učinio nakon što je postao svećenik. Umjesto toga, bio je u stanju kroz svoju radost i smijeh spojiti različite osobnosti.

Molitva. Razgovor. Rasprave. Smijeh. Izgradnja zajednice unutar Crkve i/ili izvan nje. Prema svetom Filipu, ništa od toga ne može biti dobro učinjeno bez drugoga. „Vedrina krijepi srce i čuva nas u dobrom životu. Stoga sluga Božji treba uvijek biti dobrog raspoloženja”, poznato je da je rekao.

Sada često razmišljam o ovom citatu u svom životu, posebno nakon još jedne sezone poteškoća koje je ova pandemija donijela meni i mnogim drugima. Čini se da je svijet malo manje ljubazan i da se možda malo manje smije nego prije. Neki sam se dan zatekla kako se čudim i smiješim se slici susreta pape Franje i Spidermana u Vatikanu, i shvatila sam da se i većina ostatka svijeta vjerojatno uspjela barem nasmiješiti ovom nevjerojatnom susretu.

Htjela sam podijeliti sliku sa svima. Vjerujem da su radost i smijeh uvijek vrijedni dijeljenja – uvijek vrijedni njegovanja. Ono što mogu učiniti u ovome trenutku s onima koje volim, kao i s onima koje mi je ponekad teško voljeti, jest pronaći trenutke za veselje i dijeljenje radosti. Mogu donositi Boga drugima, čak i kada pate, pa čak i kada ja patim. Ako se možemo smijati zajedno, možemo graditi zajedništvo, bez obzira na svoje razlike, baš kao što je to činio sveti Filip Neri. Unutar ove vrste složene zajednice, zajednice koja priznaje i patnju i radost, možemo zajedno osjetiti i iskusiti neizmjernu Božju ljubav.

Usred tuge, dok sam brinula o dvoje bolesnih roditelja, započela sam priču o obraćenju na katoličanstvo. To je bilo prije skoro 10 godina. Patnja me možda dovela do katoličke vjere, a susret s radošću i smijehom usred patnje u ovom palom svijetu je ono što me tamo zadržalo.

Ovo stjecište radosti i patnje čini veliki dio cjelovitosti naše vjere. Pavlove riječi iz Poslanice Rimljanima 15,13 pružaju oslonac: „A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.” Otkrila sam da nalazim nadu u zajedničkom smijehu. Ostalo – ta radost i mir koji proizlaze iz sigurnog uvjerenja – također slijede odatle.

Izvor: Busted Halo | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.