ANDRE FROSSARD

Kršćanin koji nema pobožnost prema Djevici Mariji duhovno je nerazuman

Doista, svojim pristankom što ga je dala Biću, Djevica Marija je postala blistavi lik razumnosti. Ona je jedina s Bogom izgovorila onaj fiat koji je dva puta stvorio svjetlost

Foto: Shutterstock.com

Prošlo je vrijeme pretjerivanja u štovanju Mari­je, što je često poprimalo i neprilične oblike, a iz­ražavalo se u mehaničkom recitiranju krunice, bez duhovnoga sadržaja koji bi se iscrpio već prije desetoga zrna; osim toga, častile su se neke pobož­ne sličice, o čijoj prosječnosti više nema sporenja. Neki su išli tako daleko da su predlagali neka se proglasi dogma o ″Mariji Posrednici″, a taj je pri­jedlog u većem broju Crkava izazvao opasne prigovore zbog budućnosti ekumenizma, a prvi su ga odbacili veliki katolički pisci. Sada se Marija ne spominje tako često u bogoslužju, izbjegava se svako neumjereno veličanje njezine osobe, i ta je umjerenost vrlo sretno dokrajčila smiona umovanja oko ″djevičanskoga rođenja Kristova″, Navještenja i druge isprazne točke u kojima se teolozi nisu slagali, i to u jednom svijetu koji razdiru neizmjerno konkretnije brige. Marija je bila sveta, bez ikakve sumnje, ali ona je u prvom redu bila žena kao druge žene, a ne ono nadna­ravno biće koje je licemjerna odbojnost prema že­nama u Crkvi predložila kao uzor ženama, zna­jući ipak savršeno da je to ženama nedokučivo, a to je pokazala suvremena psihologija i psihoanali­za.

MEĐUTIM…

Djevica je Marija uskliknula u svom himnu Veliča: ″Svi će me naraštaji zvati blaženom″ –  upravo su tako svi naraštaji činili i tako će činiti do kraja.

Marijanska pobožnost je dragocjen znak naklo­nosti prema blagosti, poniznosti, a u isto vrijeme nedvojben znamen one božanske dobrohotnosti koja, dakako, obuhvaća sve ljude, ali koja je tu osobito vidljiva.

I obratno, neraspoloženje prema marijanskoj pobožnosti odlučan je znak duhovne nerazumnosti. Slijede odgovori na prigovore:

Pobožnost prema Mariji, koju neki žele omalovažiti govoreći da je to ″mariolatrija″, nije pojava neke slabašne ili sladunjave religioznosti; štovanje Marije zauzimalo je značajno mjesto u duhovnosti Maksimilijana Kolbea, koji je u Ausch­witzu za drugoga dao svoj život, a često, uz poh­vale, tu je pobožnost promicao papa Ivan Pavao II., koji nije niti slabić niti neki sentimentalni strašlji­vac.

Zrnca krunice su pšenična zrnca žetve koja se bere drugdje. Ta ustrajna molitva bliska je poh­valnom govoru s ponavljanjem, draga misticima. Uostalom, postoji zgodan način, veoma jednosta­van, da ta molitva ne postane mehanička vježba: posvetite prvo zrno jednoj osobi, i ubrzo će se u vašem duhu predstaviti neka druga osoba, zatim njih deset, pa dvadeset, i krunica vam se ne će čini­ti predugom, nego prekratkom i imat ćete dokaz da je vašem bližnjem veoma potrebna vaša molit­va.

Ako i jesu pobožne slike neuspjele, isto se može reći i za obiteljske fotografije u našim albumima. ″Ljubitelji ljepote″ im se podruguju, a ne vide tajnu ljepotu osjećaja koje je srce u njih unijelo. Katkad me zabavlja zamisao kako Bog, u svom humoru, tim ljubiteljima ljepote sprema nebo u obliku skladišta pobožnih predmeta što će se tada činiti divnima njihovu ponovno nađenom dje­tinjstvu.

Po naravi sve su žene posrednice – pa bi bilo čudno da to ne bude jedino Djevica Marija!

Moglo bi se i pristati uz tvrdnju da je Marija ″prije svega žena kao druge″, ali samo uz uvjet da se nadoda kako nam nijedna druga nikada nije re­kla: ″Ja sam Bezgrješno Začeće.″

Nije veća prikrivena odbojnost prema ženama kad Mariju častimo kao najveće stvoreno biće ­nego što je licemjerna mizantropija u pozivu da slijedimo Isusa Krista. Ne sjećam se više imena jednoga velikog liječnika koji je rekao da je psihoanaliza bolest koja je samu sebe smatrala lijekom.

Navještenje, djevičansko rođenje Isusovo i tako dalje – to nisu predmeti nekih dokonih domišlja­nja – to su otajstva koja osvjetljuju čitav sadržaj Evanđelja. Ugasite ova svjetla i Evanđelje će po­stati tek zbirka mudrih izreka i praznih obećanja.

Doista, svojim pristankom što ga je dala Biću, Djevica Marija je postala blistavi lik razumnosti. Ona je jedina s Bogom izgovorila onaj fiat koji je dva puta stvorio svjetlost.

André Frossard

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Objavljeno: 22. svibnja 2019.

Možda vam se svidi