Prošli tjedan prisustvovala sam jednom okruglom stolu. Mislila sam da će to biti samo neki u nizu predavačkih susreta teološke tematike, no iznenadilo me koliko me dotakao i koliko je bilo emotivno.

Na tom skupu govorilo se o jednoj Zagrepčanki koja je živjela od 1900. do 1926. Zvala se Danica Širola. To je jedna sveta duša koja je jednostavno toliko voljela Boga da je živjela baš neobično sveto. Zovu je „hrvatska Mala Terezija“. Njezin život najviše se otkrio kada je jedna časna sestra u isusovačkom arhivu pronašla punu kutiju njezinih pisama, pjesama i dopisivanja te ih počela danonoćno prepisivati. Trenutno se radi na pokretanju procesa beatifikacije.

Baš sam ostala ganuta ovom svetačkom dušom. Imam osjećaj da je se može staviti uz bok sv. Maloj Tereziji, sv. Faustini Kowalskoj i sl. Ono što me najviše dotaklo na tom skupu bile su žive, životne priče koje su ispričali ‘obični ljudi’.

Tako se nakon završetka predavanja javio jedan gospodin iz publike i svima nam ispričao da se kao otac teško nosio s dijagnozom multiple skleroze koja je dijagnosticirana njegovoj kćeri. Posvjedočio je da je na svom stoliću imao sličicu Danice Širole i da joj je jednog dana u svojoj tjeskobi zavapio u vezi nalaza krvi njegove kćeri koji su u obitelji iščekivali. Nalaz je stigao negativan i taj je gospodin svjedočio da zna da je to Daničino čudo.

Jedna je gospođa također ispričala da je imala takve glavobolje da godinama nije mogla zaspati ni normalno spavati. Nakon što je u jednoj bolničkoj kapeli uzela, naglasila je, posljednju sličicu, već unatrag dobre dvije godine svakodnevno se moli Danici. Veselo je ustvrdila da od tada savršeno spava i više ne boluje od nesanice.

Za mene je osobno bio važan trenutak kada sam razgovarala s dr. Danijelom Premerlom, povjesničarem umjetnosti i pranećakom Danice Širole, koja je bila sestra njegove prabake. Zamislite, postoji još živući član njihove obitelji s kojim sam si pružila ruku. Za mene to je bila velika čast. U jednom trenutku upitala sam ga: „Molite li se Vi Danici?“ Uslijedio je trenutak šutnje. „Sve me ovo potiče na to, ali moram priznati jedno: čim se dugo ne ispovjedim, a sjetim se Danice, isti tren parkiram auto i krenem na ispovijed. Čovjek misli da je potrebna neka velika filozofija, ali nije.“

Nekako me fascinira da je takva sveta i instančana duša Zagrepčanka, i da je prolazila Frankopanskom ulicom, Kaptolom i sl. I kada sam se vraćala s ovog događaja, prolazila sam baš tim ulicama i trgovima kojima je prolazila i Danica.

Dok sam gledala u ljude, sjetih se legendarne šansone Jadranka Črnka „Zagrebačkim ulicama“ i njezinih stihova: „Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče, njegova me radost blaži, njegova me rana peče…“ Prizori ljudi koje sam promatrala činili su mi se tako sumornima da kada bih dobila papir da to izrazim, izgledalo bi kao crna „škrabotina“. Ljudi su većinom sjedili u bučnim, poluzamračenim i zadimljenim prostorima. Lica mnogih od njih bila su bezizražajna i nisam mogla odgonetnuti puni li ih takav život ili pak cijedi.

Bilo mi ih je tako žao i ta me je rana moga grada ‘pekla’. Razmišljala sam da su mnogi od njih sigurno do prije sat-dva sjedili u uredima na raznoraznim poslovima i da su jako umorni, te im ovakvo sjedenje na „špici“ i „đir“ u centru dođe kao ispušni ventil. Ali to je vjerojatno sve od života koji dobra većina njih ima.

Srce mi se toliko stislo da me i ukusna kuglica sladoleda koju sam tada kušala nije mogla do kraja utješiti. Imala sam potrebu nekako se popeti na vrh, tamo valjda kod Gričkog topa i viknuti nešto da se ljudi probude, da progledaju, da se nasmiju, da otvore vrata neke crkve, da odu u prirodu, da kupe cvijeće, da spoznaju da svako trpljenje ima smisla, da su ljubljeni, da će sve proći.

Imala sam potrebu nekako povratiti život i životnost, da nam grad bude lijep, pa sam se mislima opet vratila Danici. U sebi sam, prisjećajući se Glavaševićevih poruka iz ratnog Vukovara, razmišljala o gradu: „O, Bože, pa ovo je tvoj grad. A, ti si, Danice, njegova svetica.“ U svom je dnevniku napisala da će, kad ode u nebo, stalno moliti, moliti i neprestano moliti i nikada ne prestati moliti.

Danice, moli za naš grad.
Moli za naš grad, gdje se vjera jeftino prodaje, a ugoda i hedonizam caruju.
Moli za naš grad, gdje su crkve sve praznije i ljudi sve umorniji.
Moli za naš grad, gdje se otima za vlast, a narodom barata kao na tržnici.
Moli za naš grad, gdje se više ne cijene obitelj ni djeca.

Moli za naš grad, u kojem sve manje možemo puštati djecu samu do škole.
Moli za naš grad, gdje sve novo postaje važnije, a korijeni i tradicija gube se.
Moli za naš grad, da se sačuvamo od ritualnog i preplašenog katoličanstva.
Moli za naš grad, da nam pozdrav i dijete i čovjek budu važniji od zamki bilo kakvih zelenih ideologija.

Moli za naš grad, da progledamo i da ne propadnemo.

Zamišljajući se tako negdje gore na vrhu grada i dok sam sama sebi izgledala poput Mojsija, koji je dok je dizao ruke donosio pobjedu nad Amalećanima, znala sam da je to pravo mjesto da čestitamo baš danas, 18. travnja, 124. rođendan ovoj Zagrepčanki. Kao sjajan svjetionik stoji upravo ona, lica dostojanstvena i uredno počešljane kose, kao živi svjedok svetosti, koja je moguća i u središtu Zagreba. Ne u dalekoj Europi niti na drugom kontinentu, već tu sasvim blizu, u našem glavnom gradom. I zato se Zagreb i Hrvatska moraju upoznati s Danicom.

Što njezina pisma znače u današnjem digitalnom dobu?
Što njezina finoća duše viče u današnjem grubijanstvu svjetovnosti?
Što njezina izražena pokornost govori u svijetu gdje je sve više nastranosti, izvrnuća i bahatosti?
Što njezine krjeposti znače u vremenu kada se o krjepostima razmišlja kao o nekom arhaizmu?
Može li se još uvijek razumjeti Danicu i kome li je to uopće zanimljivo?

Njezine su želje tako visoke, više od visokih jablanova s ptičicama koje sjede na granama te kada bismo ih i poželjeli uhvatiti, one polete sve više i sve dalje.
Daničine su želje tako duboke da ih ne možeš vidjeti, jer su dubine neprozirne i vrlo ih malo i može stići do njih. A tek one skrivaju koralje i mnoga druga blaga.

Daničine su ljubavi tako pročišćene te sjaje onim sjajem kakvim sjaji sunce kada u nj želimo pogledati. Osjeti se njegova toplina i kilometrima dalje od izvora.

Daničine su molitve tako djetinje nevine da na njihovim krilima možeš sjediti i odmarati se.

Daničina, mogli bismo reći, slijepa poslušnost bila je tako draga Isusu da je prešla sve kategorije razumljivoga do te mjere da je i sama sumnjala umišlja li svoju neizlječivu bolest od koje je, naposljetku, i umrla.

Bila je tako sveta jer su svaka polovičnost i površnost od nje bile daleko. Tom svetošću tako je zadužila i posvetila i naš grad.

Je li isti Duh zahvatio i nju i bl. Alojzija Stepinca koji su možda i samo možda bili blizu jedno drugome na svetim misama u krašićkoj crkvi? Ne znamo i nikad nećemo znati, ali znamo da Duh Sveti diže pojedince u Crkvi onda kada je to potrebno. Onda kada je potrebno da nikne novi izdanak koji će donijeti nešto Crkvi, jednom narodu, jednom gradu, ljudima oko sebe.

Kao i mnogi redovi koji su u nekom trenutku povijesti trebali, tako Bog diže i jednu običnu djevojku, učiteljicu, ‘neuspjelu’ redovnicu, a nadasve zaljubljenicu u Krista.

Što nam onda Danica danas može govoriti? Hoće li zbog parole njezine duše – „Više za tebe, Kriste, trpjeti“ – jedna majka moći danas više i bolje trpjeti dok bude neumorno prala, kuhala, mijenjala pelene i odgajala djecu?

Hoće li se time moći okoristiti poslovni čovjek koji će prikazivati sve uvrede na koje je naišao na poslu i hoće li mu to dati novu snagu i novi pogled za borbu, borbu pomoću ljubavi i poslušnosti?

Danas je novo vrijeme, novi izazovi, ali rijetko se i u Crkvi nailazi na djetinju ljubav i poslušnost kakvu je imala Danica. A upravo su to oružja koja oblikuju svece i koje nam i danas, u 21. stoljeću, Danica želi predati.

Ima li još Hrvata koji govore „Neka me još boli“? Što to može nagnati čovjeka da se raduje usred boli i da voli trpjeti za Isusa, što drugo ako ne to da je vidio nešto nevidljivo?

Ovaj svijetli Daničin lik to potvrđuje, naš život definitivno može odrediti nešto što je nevidljivo. Ova sveta duša još je u sjeni, a toliko je trebamo. Možda će tek naša djeca doživjeti njezino uzdizanje na čast oltara, no do tada se sigurno širi sveti glas koji poziva: govorimo o Danici.

Možda će zato danas na njezin rođendan netko svratiti na deveto polje, broj 22 na zagrebačkom Mirogoju. Možda nekome na kraju dođe i osmijeh na lice zbog spoznaje da postoje primjeri koji bude nadu za naš narod, za naše mlade.

Danica je suvremena, Danica je živa, njezin zagovor čini čuda, ona moli za naš narod i zato moramo bolje upoznati Danicu. Ako i još jedan čovjek otiđe na svetu ispovijed kada se sjeti Danice, bit će to kao da je cijeli svijet spašen.

Sretan rođendan, Danice!