Moje svjedočanstvo započinje 5. prosinca 1975. godine, kad sam rađala kćer. Prije poroda otkucaji njezina srca bili su toliko ubrzani da su liječnici mislili da nosim blizance, no rendgenska je snimka pokazala da su u krivu pa su se odlučili na inducirani porod.

U trenutku kada su me počeli pripremati za porod, srce moje kćeri počelo je otkazivati i hitno sam odvezena u operacijsku salu kako bi napravili carski rez. Sljedeće čega se sjećam bilo je to da su me pokušavali probuditi kako bi mi rekli da je beba teško bolesna i da bi ju trebalo krstiti. Odmah sam znala da je situacija loša. Sjećam se da sam pomislila: “Ako oči držim zatvorene i ne probudim se, neću se morati suočiti s ovom situacijom i s njom se nositi.”

Nakon što sam došla k sebi, liječnik mi je kazao da sam rodila jako bolesnu bebu koja neće preživjeti. Rečeno mi je i da je ne mogu vidjeti zbog teškog stanja u kojem se nalazi. Sjećam se i drugog liječnika koji mi je poručio da “zaboravim na bebu” jer nešto nije bilo u redu s njezinim srcem. Kćer su zatim prebacili u drugu bolnicu, a mene su ostavili da se oporavljam u krevetu. Sljedećeg jutra meni i suprugu Jimu došla je u posjet savjetnica. Rekla nam je da je naša kći rođena s teškom srčanom manom, odnosno da njezino srce ima samo tri umjesto četiri komore i jednu klijetku, te da joj je jetra bila jako povećana. Prenijela nam je da se nalazi u inkubatoru te prima lijekove kako joj srce ne bi prestalo raditi. Na kraju je dodala da su izgledi vrlo loši, kako se ne očekuje da će preživjeti te da se ništa više ne može učiniti.

Svoju bebu nisam ni vidjela, ali nakratko je to uspio moj suprug. Rekao mi je kako je pri posjeti pedijatrijskom odjelu u toj drugoj, specijalnoj bolnici vidio mnoštvo inkubatora, a sve bebe koje su u njima ležale bile su u vrlo lošem zdravstvenom stanju. Rekao je tamošnjim liječnicima: “O, moj Bože! Pogledajte ta jadna mala stvorenja.” Kad je došao do naše bebe, činila mu se savršeno normalna. Međutim, liječnik mu je rekao: “Sve ostale bebe imaju barem jedan posto šanse preživjeti, ali bojim se da vaše dijete nema nikakve.”

Nakon nekoliko dana konačno su me kolima hitne pomoći odvezli kako bih vidjela malenu Kelly, kako smo joj nadjenuli ime. lzvadili su je iz inkubatora i prvi sam put držala svoju bebu u rukama. Sjećam se kako sam joj govorila: “Drži se! Moram te bolje upoznati!” Htjela sam joj dati do znanja kako sam joj ja majka i činilo se da je to u tim trenucima bilo dovoljno.

Nedugo zatim, uoči Božića, jedan od liječnika rekao mi je kako su donijeli odluku da je beba dovoljno dobra zdravlja te da ju možemo odvesti kući. Pomislila sam: “To je to. Ovo je moja prilika da je vratim kući i napokon ćemo biti mala obitelj.” Sestre su bile u suzama kad smo izlazili iz bolnice, dogodilo se to upravo na Božić. Nažalost, liječnica koja nam je predala lijekove i recepte za kćer ponovila je riječi koje smo toliko puta čuli: “Vaše dijete neće preživjeti…”

Otprilike u to se vrijeme Padre Pio prvi put pojavio u ovoj priči. Jedne noći majka mi je pružila relikviju na svetoj sličici i rekla: “Moli se ovom čovjeku.” Upitala sam: “A tko je on?” Odgovorila je: “To je Padre Pio. Imao je Isusove rane”, a zatim dodala: “Bio je divan čovjek. Mogao je vidjeti u dušu i otkriti kakva je tko osoba.”

Obuzela me nekakva hladnoća. Pomislila sam: “Znam da trebam čudo, ali ako on pogleda u moju dušu, grešnice kakva jesam, neće učiniti baš ništa za mene.” Vratila sam relikviju majci.

“Ali ja sam mu se molila tijekom cijele tvoje trudnoće”, rekla je. Odgovorila sam joj: “Dobro, onda nastavi jer ja neću. I dalje ću se moliti Gospi i svim drugim svecima, ali njemu ne.” Imala sam osjećaj da mi se Padre Pio od prve nije svidio.

Nakon toga suprug i ja odlazili smo s kćeri na mjesečne preglede i liječnici bi rekli: “Dobro je, ali prognoza i dalje ostaje ista. Nema nikakvih promjena.” Osim toga, rečeno nam je da su djeca koja su rođena s istom manom poput naše Kelly poživjela najviše četiri godine te da će i ona na kraju prerasti svoje srce te vjerojatno jednog dana samo umrijeti u snu. Nedugo prije Kellyna četvrtog rođendana, Padre Pio se vratio u ovu priču. Bilo je to neposredno prije nego što je Kelly trebala u bolnicu na brojne pretrage kako bi vidjeli kako stvari stoje. Jedna mi je osoba rekla: “Jesi li ikada pomislila da Kelly blagosloviš rukavicom Padra Pija?” Upitala sam: “Kakvom rukavicom?” Ta osoba kazala mi je kako jedna gospođa ima njegovu rukavicu te da je njezin brat, koji je bio teško bolestan, ozdravio nakon što je njome blagoslovljen.

U nedjelju, dan prije nego što je Kelly trebala ići u bolnicu na preglede, otišli smo do te gospođe. Nisam joj znala ni ime i iako sam poznavala grad u kojem je živjela, nisam znala ni gdje se nalazi njezina kuća. Kad smo stigli u grad, parkirala sam automobil i upitala čovjeka koji je bio u blizini: “Oprostite, ali znate li možda gdje živi gospođa koja ima rukavicu Padra Pija?” Rekao je: “Parkirali ste točno pred njezinim vratima!” Odvela sam Kelly do gospođe, ona je izvadila rukavicu i blagoslovila ju njome. Također mi je poklonila časopise te brošuru s molitvom Padru Piju. Te sam mu se noći prvi put pomolila. Otprilike 20 minuta nakon završetka molitve, Kelly je stajala kraj mog kreveta. Rekla je: “Mama, moraš doći, u mojoj sobi je starac!” Rekla sam joj: “‘Kelly, tamo nema nikoga.” Pomislila sam da sanja ili da ima povišenu temperaturu pa sam ju vratila u njezinu sobu i spremila u krevet. Dok sam ju pokrivala, pogledala je preko mog ramena, pokazala prstom prema kutu sobe i rekla: “Vidi, mama, smiješi mi se!” Ponovila sam: “Tamo nema nikoga.” Padre Pio mi u tom trenutku nije ni pao na pamet. Kasnije, kad sam zaspala, mogla sam čuti Kelly kako hihoće i s nekim razgovara.

Sljedećeg jutra, dok smo se spremale za odlazak u bolnicu, zamolila sam Kelly da ode u dnevnu sobu i donese mi cigarete iz torbe. Nakon što je tamo otišla čula sam kako viče: “Mama! Mama!” Odmah sam u strahu dojurila. Kelly je vidjela neke časopise koje mi je dan prije poklonila gospođa s rukavicom. Na prednjoj strani jednog od njih bila je velika slika Padra Pija. “Gledaj, mama!” rekla je. “To je on. To je čovjek koji je sinoć bio u mojoj sobi!”

Odmah nakon toga smo se odvezli u bolnicu. Pregled je bio zakazan i liječnici su radili angiografiju. Kad su odveli Kelly, srce mi se slamalo. Otprilike sat vremena kasnije pregled je završio i vratila se blijeda poput krpe. Pitala sam medicinsku sestru: “Kako je prošlo?” Odgovorila je vrlo kratko: “Liječnik će razgovarati s vama…” Pozvani smo k njemu, a on je sjedio za stolom. Rekao je: “Ne znam kako bih vam ovo objasnio. Posljednje četiri godine dolazili ste s Kelly na pretrage i nisam vam mogao dati bilo kakvu nadu jer je nije ni bilo. Danas, međutim, imam testove i nalaze napravljene kad se Kelly rodila i koji pokazuju da je imala urođenu tešku srčanu manu, samo jednu klijetku i izrazito povećanu jetru. Također imam i današnje testove i ostale nalaze koji pokazuju da je Kellyno srce potpuno normalno. Umjesto jedne klijetke, sada ima dvije, a jetra joj se smanjila. Možete ju odvesti kući, apsolutno je i savršena zdrava. Ne znam kako i odakle, ali dogodilo vam ste čudo!”

Brzo sam odgovorila: “Znam točno odakle to čudo!” Čim sam mogla, telefonom sam nazvala sve i rekla im što se dogodilo. Kad sam kazala majci, odgovorila je: “Rekla sam ti da te Padre Pio neće iznevjeriti!” Kasnije sam s Kelly otputovala u San Giovanni gdje sam razgovarala s Padrom Giuseppeom. Upitala sam: “Zašto me Padre Pio pustio da čekam četiri godine?” Rekao je: “Nije te pustio da čekaš četiri godine. Morala si ga prihvatiti. Morala si ga pitati. Uvijek je namjeravao izliječiti Kelly jer mu se tvoja majka molila. Ali ti si Kellyna majka i na kraju si ga pitala za pomoć.”

U San Giovanniju sam osjetila i miris Padra Pija. Nakon što nas je Padre Giuseppe odveo u njegovu sobu, po izlasku smo prošle pokraj kipa Gospe Fatimske gdje sam osjetila prekrasan miris. Rekla sam Padru Giuseppeu: “Upravo sam osjetila miris Padra Pija”, a zatim upitala: “Zašto na tom mjestu, zašto ne u njegovoj sobi?” Odgovorio je: “On vam govori da vas je Gospa dovela k njemu i da Nju nikada ne smijete zaboraviti.”

Ostalo je povijest. Kelly je sada udana žena i majka troje djece. Imala je, naravno, svojih križeva u životu, ali nema nikakvih problema sa srcem. Kad god se nešto dogodi, uvijek se obrati Padru Piju jer zna da je on tu. Prati ju kroz cijeli život, a on je i taj koji mi ju je vratio.

Ann (iz okruga Louth, Irska)

(C. Keane: “Padre Pio, the scent of roses: lrish miracles and cures”)

Tekst je preuzet s dopuštenjem s web-stranice www.padrepio.hr.