Prije nekoliko dana katoličkim medijskim svijetom odjeknula je vijest da se jedan od najvećih protivnika vjere proteklih desetljeća, Richard Dawkins, izjasnio kao “kulturološki kršćanin”. Vijest je s jedne strane popraćena mjestimičnim trijumfalizmom kršćana koji su ustvrdili da je to priznanje Dawkinsovog poraza (ili barem njegova naznaka) dok su oni neskloni vjeri ustvrdili da čovjek ima 83 godine te polako gubi razum.

No, što je Dawkins uopće rekao i što uopće znači pojam “kulturološko kršćanstvo”? U razgovoru za britanski LBC radio Dawkins je iskazao nezadovoljstvo činjenicom što se u Oxford Streetu u Londonu obilježava Ramazan, a ne Uskrs, te ustvrdio: “Mislim da smo kulturno kršćanska zemlja. Ja sebe nazivam kulturološkim kršćaninom… Nisam vjernik, ali postoji razlika između vjernika i kulturološkog kršćanina”.

Zatim je kazao kako mu se sviđaju božićne pjesme te da se u kršćanskom ‘etosu’ osjeća kao kod kuće, te ustvrdio da ne bi bio sretan ako bi Engleska izgubila svoje katedrale i župne crkve. “Stoga sebe nazivam kulturološkim kršćaninom i mislim da bi bilo doista užasno ako bismo kršćanstvo zamijenili bilo kojom alternativnom religijom… Kad bih morao birati između kršćanstva i islama, svaki bih put izabrao kršćanstvo.” Dawkins je svoj izbor objasnio i razlikom između načina na koji kršćanstvo i islam tretiraju žene, ali ostao je pri tvrdnji da i dalje ne vjeruje u “ijednu riječ kršćanske vjere”.

Nije Dawkins jedini koji osjeća privrženost crkvama i običajima, istovremeno nastupajući protiv kršćanske vjere ili moralnih principa koje ona smatra ispravnim. Francuski predsjednik Emmanuel Macron tugovao je nad požarom u Notre-Damu, nazivajući katedralu “epicentrom naših života”, ali taj ga sentiment nije spriječio da gura pravo na pobačaj ne samo u francuski ustav (u čemu je već uspio) nego i u ustav Europske unije. Štoviše, pretpostavljam da je većina ljudi zapadne Europe, poput spomenute dvojice, vezana za svoje mjesne katedrale i božićne običaje bez da vode previše računa o vjeri koja stoji iza njih. U tom smislu vjerojatno je “kulturološko kršćanstvo” među vodećim “oblicima kršćanstva” danas.

Samo, postavlja se pitanje smijemo li takvo što uopće nazivati kršćanstvom? Sveti Pavao koji odiše dojmom čovjeka kojem nije previše stalo do vanjštine u svojoj poslanici, braneći vjeru u uskrsnuće, kaže: “Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti” (1Kor 15,32). Primijetite da Pavao ne kaže ako uskrsnuća nema, da je Kristov život svejedno lijepa priča uz koju je sentimentalno vezan jer joj je posvetio život, nego ga ono uopće ne zanima, i vjerojatno bi se nasmijao kad bi čuo za čovjeka koji sebe naziva (kulturološkim) kršćaninom bez da vjeruje u “ijednu riječ kršćanske vjere”, kako slavni genetičar kaže.

Naravno da mi je kao vjerniku drago da i ljudi poput Dawkinsa uvažavaju tekovine kršćanske kulture, ali to da kao vjernici pristajemo da je to dovoljno za stvaranje neke podvarijante kršćanstva mi se ne čini ispravnim. Zašto ih jednostavno ne zvati “simpatizerima kršćanskog ozračja” ili tome slično? Pa ne znači to što nekoga ne smatram kršćaninom da mi je neprijatelj. Štoviše, preduvjet zdravog susreta je da jasno kažemo tko smo i što smo. Dojma sam da se kao vjernici osjećamo toliko inferiorni u suvremenom društvu da smo spremni trijumfalno klicati na svaku naznaku da bi nam se netko mogao približiti, pa ga brže-bolje prisvajamo, slično kao što smo spremni posve svjetovne političare prozivati braniteljima kršćanstva (ako nisu baš radikalni pobornici suvremenih ideologija), što potonji obilato koriste.

No, moj temeljni problem s pojmom tzv. kulturološkog kršćanstva je u tome što se čini da njegovi “predstavnici” smatraju da će kršćanski ambijent koji im se toliko sviđa opstati, čak i ako čine sve da zapuste njegov korijen, a to je vjera. Naravno da neće. Isto kao što nakon što je napuštena vjera u olimpske bogove nije ostao niti jedan kulturološki zeusovac, a i kulturološki baalovci su izuzetno rijetki, tako niti kulturološko kršćanstvo neće opstati ako bi nestalo kršćanske vjere (iako mi kao vjernici znamo da je to nemoguće).

Je li moguće da ljudi poput Dawkinsa i Macrona, i tolikih drugih političara, ne razumiju da dok pišu da je Jahve zlikovac, ili rade na unošenju pobačaja Ustav, time ušutkavaju božićne pjesme i potpaljuju Notre-Dame? Ta kulisa koja im se sviđa stoji na leđima ljudi koje oni smatraju ili naivcima ili političkim protivnicima. Bojim se, štoviše, da im upravo ta kulisa služi kao svojevrsna sigurnost da svojim nastojanjima ništa radikalno ne mijenjaju. Božićne pjesme se i dalje pjevaju, a katedrale i dalje stoje unatoč tome što oni rade i govore. Kada bi toga nestalo, možda bi se zapitali što čine. U tom smislu i pristajanje na pojam kulturološkog kršćanstva vjernicima može poslužiti kao duda varalica koja poručuje: budite mirni ništa se ne mijenja, kulisa će opstati.

No, tražim li previše od zadrtog ateista poput Dawkinsa, umjesto da se jednostavno veselim činjenici što je napravio kakav-takav korak prema kršćanstvu? Odgovor je: Ne. Richard Dawkins tvrdi da je kulturološki kršćanin najmanje od 2007. godine, ali to ga nije spriječilo da se gdje god stigne bori protiv kršćanske vjere. Čini se da ga “kulturološko kršćanstvo” proteklih 17 godina nije ni najmanje zauzdalo u tome niti približilo vjeri. Ako pak jednom postane kršćaninom to će biti zbog čina volje i vjere u osobu Isusa Krista, a ne zbog nostalgije prema božićnim pjesmama. U svakom slučaju, ja mu to od srca želim.