Lizz Wright – “Shadow” (Blues & Greens Records, 2024.)

S karijerom koja se proteže sada već kroz dva puna desetljeća, ali koja nije obilježena diskografskim vatrometima, kao ni glasnim naslovnicama, američka glazbenica Lizz Wright, vjerujem, ne samo da ne žali za kakvim značajnijim prodorom u srednjostrujaški medijsko-scenski prostor, već u svojoj četrdeset četvrtoj godini, više nego ikada dosad, ustraje na toj svojoj autentičnosti. Na poniznim koracima koji su, pokretani snagom talenta izgradili autoritet s kakvim se može usporediti možda još samo pjesmarica Rhiannon Giddens, bar kad je riječ o suvremenim američkim u tradiciju zaljubljenim i zagledanim glazbenicama. Naša se publika u to mogla uvjeriti na nedavnom zagrebačkom koncertu (bar koliko sam mogao čuti i čitati jer, na žalost, nisam i sam ondje bio), a naši vjerni čitatelji možda će se sjetiti recenzije njezina albuma “Grace”, jedne od prvih u ovoj rubrici, u kojoj sam vam tek počeo pokušavati dočarati svu raskoš, autentičnost, ljepotu i čistoću Lizzinih pjesama.

Dvadesetak, dakle, godina nečega neobuhvatljivog tako suhoparnom i konzumerističkom riječju kao što je karijera, umjetničkog puta koji broji tek sedam albuma skromnih komercijalnih dosega, ali koji svjedoči izniman talent otkriven ne samo u tom praktički savršenom, na gospelu odgajanom vokalu, već i u samom duhu pjesama koje Lizz s lakoćom i zanesenošću iznosi pred svoga slušatelja. Taj dojam da ova pjevačica s američkog Juga zapravo ustraje upravo na ovakvom ritmu i duhu, dosegu i rasponu, njezinim mi se najnovjim albumom praktički nameće, donoseći iznova pjesme koje odišu tradicijom koliko i svježinom, koje svjedoče isti glas koji godinama samo dobiva nove slojeve izvođačke mudrosti, uvijek mlad a sve dojmljivije star u onim razmjerima što se mjere duhom. Pjesme koje i dalje odišu onim notama koje je naučila u crkvenom zboru u rodnoj Georgiji, kao i podnebljem koje je nahranilo ne samo njezin glazbeni talent, već i cijelu “malu” povijest suvremene američke glazbe.

“Shadow” nam dolazi čak sedam godina nakon prošle, ranije spomenute i ovdje popraćene zbirke “Grace”, što znači da se od tada odvijalo poprilično mnogo toga, uključujući i pandemiju, ali i live album “Holding Space” s koncertnim zapisom berlinskog koncerta iz 2018., kojim je označila i prelazak na vlastitu diskografsku etiketu Blues & Greens Records te zaokružila dotadašnji glazbeni put. Sedam godina studijske stanke nije, naravno, proteklo u praznom hodu, ali svih jedanaest pjesama novoga albuma vrlo jasno kazuju koliko je takva, ishitrenosti lišena dinamika rada bila potrebna da sve one prodišu punim potencijalom i intenzitetom. Gubitak bake s kojom je imala iznimno blizak odnos pritom se presudno reflektirao na zbirku na kojoj će, i dalje kroz suzvučja i boje gospela i bluesa, soula i R’n’B-ja, jazza i folka, progovoriti o gubitcima i prolaznosti, ali stalno kroz prizmu transcendentalnoga, što možda najzornije svjedoči pjesma “Root of Mercy”, u kojoj se prisjeća stabla pred kojim joj je baka znala moliti i pred čijom slikom sada i sama zaziva Gospodina da je čuje i da je skrije “u korijenima Milosti, sa samotnome mjestu”.

Lizzin je vokal pritom – ali ne samo u toj pjesmi – glavni instrument, temeljni član maloga orkestra vremenskim strojem prebačenog iz nekih davnijih vremena da ovom novom, materijalizmom i konzumerizmom devastiranom dobu ucijepi dozu nade i ljepote. Glas je to sposoban osvijetliti i najmračnije, najsumornije stihove, glas koji svaki otpjevani slog tretira jednako važnim, donoseći kristalnu jasnoću i toplinu kao odraz duha koji stoji iza svega. Jer Lizz Wright ne pjeva po diktatu ni po naučenim lekcijama; to je istodobno glas djevojčice koja i dalje otkriva bogati svijet glazbe i glas dame koja je ovladala svim relevantnim joj žanrovima i formama ne da zanatski prodaje umijeće, već da se na taj način otvara samom ishodištu toga talenta. I da pritom očito uživa, da pjeva sebe, koliko god to sad patetično zvučalo. Da pjevajući i daje sebe.

“Shadow” (sjena) se isprva trebao zvati “Eclipse” (pomrčina), no Lizz se taj naslov učinio premračnim; sjena ipak, po njezinom viđenju, podrazumijeva nešto mnogo šire i bliže svjetlu. A baš to i jest najvažnije u njezinim pjesmama, bilo onima autorskima (kojih je ovdje pet) ili biranim obradama (njih šest): da se kroz refleksije gubitka, smrtnosti, prolaznosti i bola stalno provlači zraka Milosti, makar tračak nade, dimenzija otvorena ljepoti. Njoj glazba – pjevanje – nije posao, već, kako je sama to jednom zgodom rekla, odnos. Veza unutar jedne široke, tjelesno nedefinirane zajednice. Kad u obradi pjesme “Lost in the Valley” nešto joj mlađe kolegice Caitlin Canty na razmeđi gospela i bluesa zapjeva kako se “izgubljena u dolini popela na planinu, popela na planinu da bi se izgubila u nebu”, Lizz to elaborira i samom izvedbom, onim što prenosi na slušatelja dok joj glas nesputano, kontrolirano samo intuitivnim uzdama golog talenta, pluta nad melodijom koja kao da odjekuje iz stotinjak godina starijeg vremena i svijeta.

A “Shadow” je sav satkan od takvih trenutaka i emocija, pri čemu gostovanja kolegica poput Angelique Kidjo (u molitvenom dijelu uvodne pjesme “Sparrow”) ili basistice Meshell Ndegeocello (u ritmičnoj “Your Love”) služe kao utjelovljenje tog gledanja na glazbu kao na zajednicu. Album je ovo glazbenice koja se u glazbi raduje i kad joj služi za kanaliziranje boli.