Osim usmene molitve, postoji i drugi način molitve – razmatranje ili nutarnja molitva.

Zove se nutarnja molitva, jer za razmatranje ne trebamo nikakav određeni molitveni obrazac i ne izgovaramo riječi; a razmatranjem je nazivamo zato što ozbilj­no razmišljamo o vjerskim istinama kako bismo po njima uredili svoj život. Bez ove primjene na praktični život razmatranje bi bilo obično učenje vjerskih istina. To je napokon molitva, budući da je razmišljanje samo priprava da možemo pravo moliti i time revnije i srdačnije razgovarati s Bogom. Molitva je uvijek razgovor s Bogom pa bi razmatranje bez Boga bilo obično razmišljanje i razgovor sa samim sobom.

Prije svega klonimo se mišljenja da je razmatranje nešto previsoko, preteško i za nas nedostižno. Mi smo već toliko puta raz­matrali a da nismo ni znali. Ako smo razmišljali hoćemo li započeti kakav posao i kako ćemo ga dovršiti, bilo je to već ozbiljno razmatranje; a da se odnosilo na duhovni život i da smo pritom molili, bilo bi pravo pravcato razmatranje.

Pamćenje, razum i volja

Ima raznih uputa za razmatranje. Neki duhovni učitelji navode nam stalan niz misli, krjeposti i razmišljanja u kojima duša s Bogom razgovara, npr. klanjanje, poni­ženje pred božanskim veličanstvom, čine vjere, ufanja i ljubavi.

Sveti Ignacije predlaže i poučava način razmatra­nja pomoću triju duševnih čovječjih sposob­nosti. Pamćenje, razum i volja moraju su­djelovati kod promatranja vjerskih istina ili tajni iz Isusova života. Pamćenje nam ukratko podaje sadržaj vjerske istine ili tijek povijesnoga događaja, a mašta ga smješta na mjesto događaja. Misaoni razum nastoji prodrijeti u sadržaj tajne i shvatiti njezinu istinitost, uzvišenost, ljepotu i utjehu, dok praktički razum tu istinu odmah primjenjuje na svagdašnji život. Odmah se zatim čuvstvo uzbu­đuje i pokazuje odobrava li ili ne odobrava otkrivene istine. Volja prihva­ća spoznatu istinu, donoseći čvrste odluke i moleći pomoć i milost da ih može u životu provesti. Ako još prije svega izmolimo krat­ku pripravnu molitvu kao uvod u dobro raz­matranje, dovršili smo razmatranje. Glavno je kod ovoga načina razmatranja uposliti i uprijeti sve duhovne sile na neku vjer­sku istinu i na koji vjerski povijesni doga­đaj pa da izvučemo što više duhovne koristi iz njega. Razmatranje se može razdijeliti na više dijelova, a svaki dio opet po prjedlošku: osobe, riječi, djela. Ovaj je način razmatra­nja jednostavan, lak i posao završava temeljito. U razmatranju je zaposlen cijeli čovjek i svim se svojim silama trudi uz pomoć Božju prodrijeti u božansku istinu, primijeniti je na svoj život i ostvariti. Za početnike su pravila te umjetnosti razmatranja posve dobra. Malo po malo umjetnost raz­matranja postaje običajem i vrši se vrlo lako bez ikakve poteškoće.

Sveti Ignacije poučava još tri druga načina raz­matranja.

Tri načina razmatranja sv. Ignacija

Prvi se sastoji u tome da se povijesni do­gađaji predoče kako ih je oko, uho, ili osjećaj zahvatio i da se pritom uzbudi ljubav do onih krjeposti koje se u predočenoj tajni isti­ču. I ovo je jednostavan i lak način razmatranja koji našu maštu čisti i posvećuje, potiče volju i uvodi razum u razumijevanje Isusovih krjeposti i osnova. Veliki su sveci rado ovako razmatrali.

Drugi se način sastoji u tome da razma­tramo zapovijedi, staleške dužnosti, nutarnja i vanjska osjetila i ispitamo kako smo se u svemu tome držali, pa da se na kraju pokajemo i donesemo dobru odluku, ako smo u čemu pogriješili. Kako vidimo ova je metoda samo nešto točnije ispitivanje savjesti, ali može poslužiti za razmatranje, ako se kod svakoga pojedinoga djela promisli što za­povijed nalaže i zabranjuje, a kod osjetila oka pitamo zašto ih imamo i kako bi ih Spasitelj i sveci upotrijebili. Ovaj način molitve znatno pospješuje očišćenje srca i neobično je zgod­na priprava za ispovijed.

Treći način razmatranja kao pred­met razmatranja uzima bilo koji molitveni obrazac. Prolazi se riječ po riječ molitve i kod svake se ostaje u razmišljanju sve dok nam pruža misli i poticaje. Taj nam način razmatranja dobro dođe kod oduljega bogoslužja, kad smo umorni i napeti, a uvodi nas u poznavanje nutarnje građe, ljepote i uzvišenosti naših molitava. Od velike nam je pomoći za dobru usmenu molitvu.

Razmatranje ili usmena molitva?

Tko ima vremena i tko je sposoban za razmatranje tome se ne može ništa toplije preporučiti nego da se marljivo i savjesno vježba u razmatranju, kako nas često opominje i sam Gospodin u Svetome pismu, da razmatra­mo njegove zakone i dobročinstva. Spasitelj je neprestano, danju i noću, razmatrao i po­hvalio je svoju učenicu Mariju, sestru Lazarovu, da je razmatranje izabrala kao “bolji dio”.

Kod razmatranja se molitva produljuje sama od sebe; misli kojima se bavimo po­tiču našu revnost i naše težnje pa molitva na taj način dobiva neku srdačnost koju inače nikada ne bi imala bez razmatranja. Na taj se način povećavaju i umnažaju zasluge, zadovoljština, uslišanja i ostali učinci mo­litve. Veliki duhovni učitelji naučavaju nepokolebivo i jasno da je razmatranje mo­ralno nužno, želimo li biti savršeni. Zbog toga je u redovničkim kućama potrebno savjesno njegovati razmatranje, osobito kod onih redovnika koji provode mješoviti ili apostolski život i koji opće sa svijetom. Točno i savjesno razmatranje u takvim kućama može razmjerno dobro nadomjestiti manje oštru klauzuru i vanjsku strogost. Pa kako se uopće može biti apostolom i mužem vjere, ako se često i svakodnevno ne razmatra vjerske istine, ako ih se ne primjenjuje na život kao svoje životno pravilo, ako ih se uz prat­nju tople molitve ne usadi u naše srce, ako ne postanu životna glavnica od koje se živi? Bez ove glavnice čovjek živi samo iz dana u dan i ne može se dovinuti do nikakvoga višega i savršenijega života. Razmatranje u sebi sadrži veću snagu preobrazbe i mijenjanja od usmene molitve. I u usmenoj se molitvi vježba pamćenje, razum i volja, no u razmatranju se sve to očituje neprispodobivo jače, dublje i djelo­tvornije. Pod utjecajem dugogodišnjega ozbiljna razmatranja mora se ipak u nama uzgojiti čvrsta krjepost, mora­mo se razviti u potpuna slugu i čovjeka Božjega. Zato i reče veliki duhovni čovjek (Gerson) da su duhovno štivo, usmena molitva i slušanje propovijedi od velike koristi za dobar početak i da su i sami već nešto. No, razmatranje mora biti naša knjiga, naša mo­litva i naša propovijed, jer ćemo inače uvi­jek učiti a nikada ne ćemo postati mudri i doći do istine.

Čvrsto odlučimo da ćemo svaki dan razma­trati koliko možemo. Napokon i svako duhovno štivo može postati razmatranje ako kod čitanja razmišljamo i pritom molimo. Uvi­jek treba više cijeniti razmatranje nego usmenu molitvu. Pa i kod same usmene mo­litve smijemo, ako nije vezana na određeno vrijeme, napustiti riječi i slijediti neko više nutarnje uzdignuće srca k Bogu. Prava vi­soka škola za razmatranje jesu duhovne vježbe svetoga Ignacija. U njima je umjetnost razmatranja glavni predmet. Tu se čovjek nauči razmatrati ili, ako je zaboravio, ponovno osvježava tu dragu umjetnost.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.