Samo nas Isus može naučiti poniznosti. Zato trebamo osobito proučavati Njegovu poniznost, ulaziti u Njegove misli i nasljedovati Njegove primjere.

I Riječ je postala čovjekom – najbolje nam pokazuje koliko se silno Spasitelj ponizio. Utjelovljenjem se Bog neizmjerno snizio, jer beskrajna udaljenost dijeli Boga, koji je biće nužno po sebi, od Stvorenja, koje je, ma kako savršeno bilo, uvijek po sebi potpuno ništa.

Snizio se jako i duboko, jer je među svim razumnim i slobodnim bićima čovjek najniže. A osim što je uzeo tijelo, uzeo je i ono što je najniže u prirodi i snizio se do tisuću niskosti koje su vezane uz ljudski život.

Nadalje, kad se mi ponizimo izgubimo samo neke prednosti, ali ne i svoje biće. Iako su često naša poniženja puka umišljenost. Ali kad se Riječ snizila, Ona se spustila do bića daleko nižeg od sebe. Ona je postala pravim čovjekom.

Bog se ponizio potpuno. Ponizio se zauvijek, jer će Riječ vječno ostati čovjekom. Divota Njegova poniženja neshvatljiva je tajna! Ponizio se, ali je Njegovo poniženje uzrok sve veličine i slave anđela i ljudi.

Videći kako se Riječ ponizila, Isus Krist se ponizio i u svom svetom čovještvu na sve moguće načine, naročito u presvetoj Euharistiji koja je u divnom odnosu s utjelovljenjem. Ponajprije je temelj Njegove poniznosti u tome što vidi kako se Riječ ponizila. Zatim što jasno spoznaje što je On kao čovjek. Ta ljudska narav, koju je On uzeo i koja je po svom jedinstvu s osobom Riječi nepogrešiva i neizmjerno sveta, po sebi je izložena grijehu, svim nevoljama i prokletstvu. Konačno, svojom je neizmjernom pravom voljom znao da stvorenje zaslužuje samo prezir, siromaštvo, rad, muku, i On je to želio i izabrao na zemlji.

Mi smo tako daleko od ovih poniznih misli o sebi. Mislimo samo kako ćemo se uzdići i uzvisiti. Oko naše se odličnosti kreću sve naše misli, sve naše želje, svi pokreti našega srca. A ipak pred Bogom, koji je sama istina, misli kojima se mi uzvisujemo nisu nego zabluda i laž; naše želje da nas drugi cijene, hvale i časte nisu drugo nego nepravda. A središte sve naše nedostojnosti isprazna je slava za kojom težimo. Ljudski sjaj i veličina koje tražimo nisu drugo nego bijeda i siromaštvo.

Naprotiv, prava je veličina u tome da se ponizimo, da volimo biti prezreni i da ne želimo ništa nego to. Sveti su se anđeli popeli do slave svojom poniznošću, a zli su pali u pakao svojom ohološću.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Louisa Lallemanta “Nauk o duhovnom životu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.